Premda će plamen prve ovogodišnje adventske svijeće zasjati tek nadolazeće nedjelje, 3. prosinca, advent je u naš dom tradicionalno stigao već u studenom, na Svetu Katu, a dekor će mu se u našoj kući, isto tako tradicionalno, zadržati sve do početka veljače. Vijenac na stolu sama sam izradila od živog zimzelenog granja, zajedno s jaslicama na mirišljavoj slami. Blistavilo jele okićene starinskim ukrasima i medaljonima s božićnim ilustracijama, kakve pamtimo iz djetinjstva, također je iz moje kućne radinosti. Oko girlande na kaminu stražari svečana garda orašara u pratnji dvaju zlaćanih jelena. I nezaobilazni miomirisi iz pećnice, našeg kućnog ognjišta, koji se svojim cimetastim, klinčićastim i zvjezdastoanisastim putevima šire po susjedstvu. Sve je spremno i svi se optimistično uzdamo u onu prigodnu: Sveta Kata, snijeg na vrata! Tko zna, možda prizovemo pokoju pahulju.

Promišljajući o došašću, svake me godine iznova ražaloste prijezirni komentari dežurnih dušebrižnika na račun "preranog" božićnog ludila; znate one namrgođene ljude koji uokolo idu s nevidljivom štopericom i kalkulatorom, precizno mjereći kad je pravo vrijeme (jer, dakako, oni su mjerilo za pravilnost) da se izloži božićni asortiman na police trgovina, odvrnuti prve božićne taktove, okititi (ili, još gore, raskititi!) jelu i uključiti lampice u prozorima, a osobito su skloni izračunavati koliko je dopušteno potrošiti u božićno vrijeme, sve više od toga nazivajući ispraznim konzumerizmom.

Isprazni konzumerizam jest naša stvarnost, ali nije isprazni konzumerist svatko tko svoj novac potroši na nešto na što ti ne bi, u iznosu koji ti ne bi. Ispraznost postoji tek ako iza svekolikog trženja nema nikakvog konteksta, sadržaja, razuma, svrhe, duše. A otkud ti znaš što je u nečijoj duši, otkud ti drskosti prosuđivati koliko je Boga u nekome i otkud ti pravo raditi inventuru nečijih navika na neviđeno? Zato od mene nikada nećete čuti da je Božić u prodavaonice stigao prerano (da nema potražnje, zasigurno ne bi bilo ni ponude) niti ću frktati nosom na veseljake koji mu se raduju već krajem ljetovanja! A neću bome niti malograđanski zavirivati u tuđe novčanike, mjerkajući razbacuju li se svojim novcem. Umjesto toga danas ću, iz svoje duše i svog novčanika, odgovoriti na pitanje koje me često pitaju: "Koje radosti adventa vrijede (tvog) novca i vremena?"



Ništa čarobnije od adventskih putovanja u neki od europskih gradova! Muž i ja nismo ljubitelji putovanja s turističkim agencijama, pa putujemo u vlastitom aranžmanu. Zamotani u stotinu toplih slojeva pletiva, hodočastimo mi tako po adventskim sajmovima, grijući dlanove kuhanim vinom i njuškajući opojne mirise Kaiserschmarrna, fritula, germknedli, langošica i pečenih kobasica s gurmanskih štandova. Zatim red muzeja, galerija i crkvica da se malo zgrijemo, pa red šetnje gradom između ponositih borova i razigranih lampica, pa u pomno odabrani restorančić da se opet zgrijemo i onda sve ispočetka. Na kraju, u hotelu vreli tuš i meka postelja, sve do jutra, kad putujemo u avanture idućeg grada na popisu. Nisu ni jednodnevni izleti loša opcija: advent u očaravajućoj Budimpešti, primjerice, nadohvat je ruke nama Slavoncima i može se obići u jednom danu. Ondje svim srcem preporučujem odlazak u New York Café, jednu od najljepših kavana na svijetu, staru više od 120 godina, gdje u adventsko vrijeme pijanist uživo svira božićne pjesme dok uživaš u dobošici i šalici čaja, promatrajući nevjerojatnu raskoš svodova iznad sebe.



Naplaćivala se ulaznica ili ne, oboje mi je vrijedno novca i vremena. Najdraži su mi božićni koncerti u starinskim, sakralnim ambijentima, uz zborsku izvedbu crkvenih i svjetovnih božićnih pjesama, od kojih me trnci najviše prođu na "Carol of the Bells", čiji su korijeni u ukrajinskoj narodnoj pjesmi "Shchedryk".



Besplatan melem za dušu, tko voli. Ustati u mračnu zoru pa se, šćućurena u veliki šal, kroz ledeni zrak koji ulazi u kosti zaputiti na zornicu, posjetnica je to jednog djetinjstva, da ga iznova prizoveš u ovo adventsko vrijeme. Nekako je katarzično osvrnuti se za sobom pa vidjeti da nijednu zornicu nisi propustila. Naoko žrtva, a zapravo ugoda.



Gledala sam ga svake godine, gledam ga ove, a gledat ću ga i dogodine. Onaj izvanzemaljski trenutak kad se podigne baršunasti zastor nad kazališnu pozornicu meni je jedna od perjanica adventskog razdoblja; pršti božićnost kao prskalica po udivljenom gledalištu! I inače sam ljubiteljica kazališta, ali biti dijelom bajkovitog uprizorenja "Orašara", u tome osobito uživam, prateći sav taj glazbeni i baletni talent, upijajući scenografiju, kostimografiju i maštu jednog djetinjstva kojoj stvarnost ipak nije nedokučiva.



Ako si odrastao čovjek razigran kao ja, koji i ne pomišlja reći "zbogom" djetetu u sebi, tad ćemo se složiti da je investicija u kvalitetne saonice – dobra investicija. Skijanje mi nije uzbudljivo, ali adventsko sanjkanje, oh da! Neće li snijeg k meni, ja ću k njemu; pronaći ću ga ondje gdje su oblaci naklonjeniji nama, snjegoljupcima, i sanjkati se do mile volje! Nerijetko se sanjkam udvoje, pa saonice uistinu trebaju izdržati sve izazove spuštanja sa snježnih padina.



Veseli me darivati, veseli me biti darivana. Bit Božića nije u darovima, ali ako dar uveseljava, zašto ne bismo i njime ozarili čovjeka? Malog ili velikog, svejedno je, prema svojim mogućnostima. Svatko tko tvrdi da ne želi dar ili da mu je dovoljan jedan orah ili naranča, kao u doba naših prabaka i pradjedova, ne vjerujte mu, već mu pružite njegov celofanski smotuljak da ga odmotava.



Koliko me vesele darovi, toliko me veseli i svoj dom darivati božićnim dekoracijama. Nije mi žao kupiti pokoju novu kuglicu za bor, prigodnu šalicu za moje čajanke, još jednu figuricu orašara ili mucastu dekicu ispod koje ćemo uživati gledajući iste božićne filmove tisućiti put. Moj dom je moj hram, svetište života, topla pripovijetka koju priča svaki detalj i sigurna oaza svega iz srca najljepšeg, pa nema razloga uskratiti mu sezonske čari.



Bilo da kuham blagdanski punč ili ga dodajem u blagdanska jela, u svojoj kuhinji nikada ne koristim loša vina. Samo zato što ide u lonac, ne znači da može ići bilo što. Ne kažem da vino za kuhanje treba biti najskuplje, ali moje je pravilo da ne kuham s vinima koja si nikada ne bih natočila u čašu.

S tom podignutom čašom privest ću kraju ovaj popis, kako bih vam zaželjela sretan Božić i ušuškane adventske dane za pamćenje. "Prerano je, što izvodiš, još ni prosinac nije!" rekli bi spomenuti dežurni mjeritelji. A ja ispijam gutljaj i srce mi se smije.