Jedna od najstarijih magistri farmacije u Osijeku i omiljena među pacijentima, moja pokojna mama, nerijetko bi prepričavala urnebesne anegdote koje je s njima doživljavala u svom bogatom radnom stažu, dužem od 40 godina, iza apotekarskog pulta. No znao se potkrasti i poneki neugodan scenarij. Dolazi joj u ljekarnu sredovječni bračni par, punašna ženica kupila bi preparat za mršavljenje. Mama ju savjetuje, a muž se nalaktio na pult, pa posprdno, s drugog kraja oficine, dobacuje "da će smršavjeti tek kad prestane žderati kao svinja". Mama već ključa zbog njegova bezobrazluka prema vlastitoj ženi, kad li ju on, onako urotnički, upita: "Recite, gospođo, jeste li vi ikada čuli da je netko debeo u konclogoru, gdje ljudi gladuju?" Na što mu moja mama kulerski odgovari: "Jesam." "Ma tko je ondje debeo", upita on cinično. "Čuvar", uzvraća moja legendarna Marija, nakon čega se sav zajapurio, čudesno ušutjevši.

I moj je spomenar prepun anegdota doživljenih tijekom godina pravnog savjetovanja potrošača, uz što ide i poneki neugodnjak. Također sredovječni bračni par ulazi mi u ured, on prvi, ali umjesto da ženi kavalirski pridrži teška vrata, samo ih pusti, pa su ju umalo opalila posred lica dok je ulazila za njim. Meni se obrva već polagano podiže, njušim neotesanca. Sjedaju, a on, i ne predstavivši se, počinje monolog o potrošačkom problemu vezanom uz nekvalitetu njihove nove kuhinje. Nekoliko minuta poslije žena se pristojno ubaci da dopuni priču, kadli ju on grubo prekine: "Kuš dok ja lajem!" Nije djelovala ni zatečeno ni preneraženo kao ja, samo je spustila glavu i šutke prikovala pogled za pod..., naviknula je, čini se, nije prvi put. On nastavlja monolog, a u jednom trenu pokazuje rukom prema meni: "Jest da vi, mlade, nemate pojma išta raditi u kuhinji, ali, znate, radna ploha ne smije se klimati..." Nije stigao dovršiti rečenicu jer sam ga odlučno prekinula upozorivši ga da kod mene u uredu neće omalovažavati sposobnost žena u kuhinji niti će svojoj ženi govoriti da bude kuš. Pobjesnio je i krenuo prema vratima, a njegova mi žena uputila bojažljiv pogled pun zahvalnosti, zaputivši se za njim. Ni taj joj put nije pridržao vrata.

Prije koji mjesec odosmo muž i ja na tržnicu po povrtni špeceraj. Pokraj nas mlađi par prebire po baranjskim paprikama, djeluje kao da je tek nedavno uplovio u zajednički život. Ona se ogleda oko sebe pa naglas razmišlja: "Što bismo danas mogli ručati?" On svisoka i vrlo glasno odgovara: "Pa da nešto znaš skuhati, imali bismo ručak!" Došlo mi je da ga upitam što on, balavac, zna skuhati, osim što je pokušao posramiti svoju djevojku u javnosti. Pokušao, kažem, jer zapravo je posramio samoga sebe.

Kao i jedan znanac koji vječito ogovara suprugu "da je rastrošna, bezobrazna i pod utjecajem reklama" jer, eto, nakon dvadeset godina želi kupiti novu kutnu garnituru (a stara je još "kao prvog dana") ili jer se počastila crvenom torbicom, a već ima, ne‘š ti razbacivanja, crnu i smeđu!

Kao i prodavač na odjelu tehnike jednog trgovačkog centra. Dok sam razgledala aparate za kokice, obraća mu se gospođa pitanjem o specifikacijama modela televizora koji ju zanima. Čuvši njegov pokroviteljski odgovor, ne vjerujem svojim ušima: "Hi-hi, he-he, gospođo, televizor je velik, bijeli i vrlo tražen, to je vama ženama i više nego dovoljno!"

Da ne spominjem pitanje koje sam više puta čula upravo od žena, kao da je to nešto najnormalnije: "Koliki ti mjesečni budžeti muž odobrava?" Čekaj, što? Radim i imam svoju plaću, a i da nemam, financije su nam zajedničke, a mi odrasli ljudi koji također zajednički, obiteljski, donosimo odluke oko svih troškova; nisam tinejdžerica pa da dobivam džeparac, pobogu!

Kako bih bar donekle ostala u okvirima potrošačkog života, odabrala sam scenarije iz ljekarne, mojega ureda, trgovačkog centra i s osječke tržnice, premda se zapravo događaju u svim segmentima svakodnevice. Jer ovaj ću put biti slobodna iskoristiti povlasticu svog medijskog prostora, pa napustiti okvire potrošačkog prava kako bih u ostatku kolumne podcrtala - ženska prava. U Hrvatskoj, koja je treća zemlja po broju femicida u Europi (!) i gdje svakih 15 minuta jedna žena doživi nasilje, dok se, prema Eurostatovim podatcima, 27 % žena izjašnjava da je doživjelo psihološko nasilje od partnera, a njih 8 % i fizičko.

Dokad? Dokad će Balkanoidi na ženama iskaljivati manjak svoje muškosti i višak napumpanog ega? Dokad će punim ustima bahatosti prikrivati svoju prazninu? Dokad će svisoka mansplainati, uvjereni da posjeduju monopol na mozak? Dokad će isprdavanjem ženskoga roda nastojati utišati sablaznu jeku vlastitih kompleksa? Dokad će se usuditi primitivno podizati glas, ruku i oružje na ženu pokraj sebe?

Sve dok društvo sa simpatijom hihoće na njihove kvazihumoristične opaske o ženama. Sve dok susjed žmiri i pokriva uši pred vriskom zbog zlostavljanja iz stana pokraj umjesto da istog časa nazove policiju. Sve dok su institucije pristrane i pasivne. Sve dok je samo šačica ljudi na prosvjedima protiv nasilja nad sugrađankama. Sve dok se ne počne odgajati sinove da si najveći frajer upravo onda kad poštuješ ženu. Sve dok djeca (i muška i ženska) u vlastitim obiteljima gledaju oca nasilnika i majku koja trpi, odmalena učeći da je to prirodno. Sve dok se te majke i djeca smještaju u sigurne kuće umjesto da se njihove domove učini sigurnima hitnim stavljanjem nasilnika iza rešetaka, trajno. Sve dok pojedinci naoko osuđuju nasilje pa onda dodaju onaj "ali" kojim zapravo hračnu na svoju osudu i nasilnika potapšu po ramenu.

Mislite da su epizode iz uvoda ovoga teksta bezazlene? Tričarija? Da pretjerujem? Da nisu "pravo" zlostavljanje? Oh, kako se samo varate! Prvo, drzne li se muškarac tako javno omalovažavati svoju ili tuđu ženu, bojim se i pomisliti kakav je unutar njihova četiri zida. Drugo, s vremenom može samo biti gore, nikada bolje. I treće, velikim slovima: ZLOSTAVLJANJE NIJE SAMO FIZIČKI UDARAC NEGO I SAM ZAMAH, POVIŠENI TON, UVREDA, PRIJETNJA, PRISILA, OMALOVAŽAVANJE, ISKORIŠTAVANJE, LAŽ, PASIVNA AGRESIJA I SVAKI DRUGI ČIN ZBOG KOJEGA SE ŽENA OSJEĆA MANJE VRIJEDNOM, UGROŽENOM I NEVOLJENOM. TOČKA.

"Ne talasaj", često čujem. Molim? Ne talasati? Sve dok postoje oni kojima je žena tek otirač, imamo civilizacijski poraz, pa ne samo što nam je građanska dužnost tek povremeno protalasati nego o nasilju nad ženama neprekidno treba i govoriti na sav glas, toliko da se podignu valovi veći od onih iz portugalskog Nazaréa. U mom svijetu šutnja je blato, a e zlato!