Pogodite što najviše uznemiruje osječke potrošače čim stignu topliji dani? Nisu to ni komunalije, ni telekomunikacije, pa čak ni trgovina, kraljica potrošačkih pritužbi. Osječane uznemiruje nešto crno, s tri para nogu i dva dugačka ticala na glavi, rekao bi čovjek, čudovište. Iako je dugo "samo" tri centimetra, od čudovišta je još i gore - žohari! Osijek je okupiran žoharima!

U svekolikoj nepoželjnosti i ozbiljnom narušavanju kvalitete života građana, njihovi kolege komarci također izazivaju revolt, ali komarce se bar nekako tretira. No malo tko u javnosti spominje žoharsku pošast, koja je, usuđujem se reći, stoput odvratnija. Pitate se kakve veze imaju žohari s kolumnom "Potrošač u pravu"? Poprilične.

Uza sve lijepo što moji Osječani jesu, oni su i potrošači. Kupujući proizvode i usluge, prisiljeni su odlaziti na mjesta gdje se oni prodaju. Upravo na tim mjestima nailaze na žohare, koji plaze posvuda, što niti je ugodno, niti je higijenski, osobito znajući da zasigurno plaze i po proizvodima koji će završiti u nečijim rukama i ustima. Pritužbi je bezbroj.

Sjedneš predvečer na terasu kafića, naručiš piće i tek što si se krenuo opuštati uz prvi gutljaj, stopalu ti se približava golemi žohar, duljine pola dlana. Odskočiš, streseš se, kadli evo i drugoga, a onda i trećega; više i ne bježe od čovjeka, toliko su komotni! Kako itko normalan može u takvom okruženju nastaviti u miru ispijati svoje pošteno plaćeno piće? Ili ti dijete dođe iz škole pa priča da svako malo nalaze žohare u školskoj kuhinji. Ili ih viđaš po zdravstvenim ustanovama, koje bi prve trebale držati do higijene svojih prostorija. Restoranske kuhinje da i ne spominjem. A čega tek ima u trgovinama živežnim namirnicama... spomenut ću samo da sam jedno jutro bila među prvim kupcima poznatog trgovačkog lanca i na svoje oči vidjela djelatnice kako voće i povrće izravno (!) prskaju komercijalnim insekticidom namijenjenim upravo suzbijanju žohara (a to je samo vrh ledenog brijega kojemu sam, igrom slučaja, svjedočila). Svjedočila sam i prizoru u izlogu salona vjenčanica, kad je po izloženoj haljini plazio žohar, istoj onoj haljini koju će neka oduševljena mladenka odjenuti za svoj veliki dan i za tu posudbu platiti pozamašan iznos. Žale mi se i na zagađenje žoharima u raznim institucijama koje građani ne mogu izbjeći. Pekarnicama. Pečenjarnicama. Turističkim smještajima. Uredima gdje radnici provode svoje osmosatno radno vrijeme, neprekidno strepeći od njihove najezde. Po ulicama; čim se spusti prvi mračak, spustite pogled na pločnike dok šećete, ponajprije središtem grada. U određenim ulicama katkad moram skakutati kao da se igram "školice" da ne nagazim na poneki kapitalni primjerak.

Koristim priliku upozoriti: žohare nipošto nemojte gaziti! Osim što je gnusno, zgazite li ženku koja na zatku nosi ooteku (vrećicu u kojoj se nalaze jajašca), oslobodit ćete jajašca i njima dodatno zagaditi prostor oko sebe.

Katastrofa za sebe su žohari u privatnim stanovima i kućama, problem o kojemu se još manje govori. Zašto? Ljude je sramota priznati da imaju žohare u svom domu, kako drugi ne bi pomislili da je, valjda, prljav. Ima to, ali i nema nužno veze s prljavošću. Žohari su inteligentni svežderi (čak i kanibali) u neumornoj potrazi za hranom, koju, ako nigdje drugdje, mogu pronaći i u kantama za smeće najpedantnijih obitelji. "Nanjuši" li njihov izvidnik dobru priliku u vašem stanu, kući ili zgradi, budite sigurni da će ih biti još, jer gdje je jedan žohar, tamo su i stotine drugih, koji su najaktivniji noću, te perfidno šmugnu pred čovjekom ili iznenadnim svjetlom. Nalazite li ih i danju, riječ je o visokoj infestaciji, s obzirom na to su se toliko namnožili da im njihovo skrovište više nije dovoljno. Šutjeti o tome je autogol. Jer nađe li se samo jedna ženka žohara u vašem domu, pa ondje odloži spomenutu ooteku, u kojoj je šesnaest jajašaca, dovoljno je da se u vrlo kratkom vremenu razmnoži gomila žohara u prostoru, iz kojeg će se zasigurno zaputiti i u susjedstvo.

Građani se žale da ih susreću na hodnicima, smetištima i u podrumima zgrada, u kupaonicama, smočnicama i kuhinjama, gdje se čak zavlače u elektroničke uređaje, ormariće s hranom i posuđem. Jedna je gospođa u očaju ispričala da je pronašla žohara u kolijevci svojega novorođenčeta. Privlače ih tamna i vlažna mjesta poput podruma, osobito onih neodržavanih, koji su prepuni nečistoća, instalacijske cijevi, ventilacije, kao i hrana koju stanari oko zgrada ostavljaju psima i mačkama lutalicama. Pa se onda razmnože i po ostatku zgrade, pretvarajući život stanara u pakao.

Neke zgrade složno provode dezinsekciju, a u drugima nastaju pravi ratovi između stanara koji predlažu dezinsekciju i onih koji joj se protive "jer je otrovna" ili, pak, odbijajući da se zajednički novac iz pričuve "baca na takve gluposti", sebično tvrdeći da su baš njihove stanove žohari zaobišli. Kako da ne. Tretirati samo jedan ili nekoliko stanova nije dovoljno, treba provesti dezinsekciju cijele zgrade da bi uistinu imala učinka. Loše su vijesti da žohari rapidno razvijaju otpornost na insekticide, ali i da se brojni građani ne brinu o prevenciji.

Zbog takvih stanarskih ratova i aljkavosti u održavanju podruma i smetlarnika sustavno bi tretiranje žohara u gradu Osijeku trebalo biti uvršteno u program obvezne dezinsekcije. Aktivnosti oko suzbijanja žohara ne bi smjele biti prebačene na savjesne pojedince prepuštene milosti i nemilosti neodgovornih vlasnika nekretnina. Ti savjesni pojedinci, u očajničkim pokušajima da si pomognu, troše tisuće kuna na različita kemijska i mehanička sredstva protiv žohara, od kojih, u konačnici, nema nikakve koristi ne tretira li se cijela nekretnina, ulica ili čitav kvart. Kako natjerati susjede da tretiraju i oni? Baš zato to jest i potrošački problem.

Kao dio rješenja, nužno je utvrditi gdje u Osijeku postoje velike infestacije, pa uvrstiti tretiranje žohara u obveznu gradsku dezinsekciju i sankcionirati građane koji neodgovornim ponašanjima potiču njihovu najezdu i odbijaju provesti dezinsekciju. Ako se može naplatiti kazna za nepropisno parkiranje, može se naplatiti kazna i za takvo ponašanje, koje ne priliči građanima jednoga grada. Velik broj njih, nažalost, samo kazne mogu natjerati na iole civilizirano življenje.

Za kraj, ističem da žohari nisu bezopasni. Kao štetnici, oni kontaminiraju hranu i površine, pa su potencijalni prenositelji uzročnika niza bolesti, a izazivaju i alergije. Potrošačima stvaraju troškove zbog suzbijanja. Šire strah i nemir među ljudima. Štete poslovanju poduzetnika u čijim su objektima primijećeni. Turistička su sramota za Osijek. No čak i da su krajnje benigni, zar su Osječani zaista osuđeni da usred vlastitog grada žive pod okupacijom žohara koji im plaze po javnim prostorima, stanovima, hrani i djeci? Zar se toliko malo drži do zdravlja i dostojanstva čovjeka?