Znate kako kažu: U postolara najgore cipele. E, ja sam izuzetak - u ove
postolarice cipele uvijek čiste i uglancane! Jest da je moje "postolarstvo"
zapravo zaštita potrošača, ali analogija je ista. Nisam od onih pravnika koji
drugima daju kvalitetne pravne savjete a na sebe ih ne primjenjuju. Naprotiv, u
tom gužvovitom svijetu zaštite potrošača izredalo se pred mojim očima toliko
ljudi s toliko nevjerojatnim pravnim zavrzlamama da bih bila bedasta da iz svega
toga nisam naučila kako se unaprijed zaštititi doskočivši tome da i mene ne
dopadne slična sudba. I nisu to samo naoko beznačajne reklamacije
neodgovarajućeg para cipela ili mobitela koji se pokvario; ima tu itekako
ozbiljnih problema koji utječu na potrošačev budžet, psihu, pa i cijelu
egzistenciju.
Imamo li na umu da si potrošač od trenutka rođenja, kad ti
se prvi plač prolomi rađaonicom, pa sve do smrti, kad ispustiš svoj posljednji
dah, jasno je da zaštita potrošača pokriva, zapravo, svaki segment čovjekova
života. Dok god nešto plaćaš, potrošač si, a jedino što još ne naplaćuju jest
puko disanje. Pa uopće ne iznenađuje ta silna količina kršenja potrošačkih
prava, neznanja koje vlada među građanima i posljedičnih reklamacija onih koji
se ipak odluče zauzeti za sebe.
Često me pitaju što od svega toga
primjenjujem na sebi, kako se privatno ponašam kao potrošačica, kakve su mi
navike. Preventivno sam odgovorna, a bude li neko moje pravo ipak povrijeđeno,
tad reagiram asertivno i krajnje civilizirano, ne dopuštajaući da me se
naočigled vuče za nos. Pa sam za današnju kolumnu odlučila nabrojiti svojih 15
mudrih potrošačkih navika.
1. KLONIM SE UGOVORNIH OBVEZA.
Neke je ugovore, dakako, nemoguće izbjeći. Ali one koje mogu, izbjegavam u
širokom luku, poput ugovora o kreditu ili pretplatničkih ugovora s
teleoperatorima uz obvezno razdoblje trajanja. Ne, ne treba mi taj mobitel po
jednu kunu (ja u svojoj glavi još računam u kunama), koji zapravo uopće ne košta
jednu kunu, i ne trebaju mi nikakve "povlastice" u zamjenu za to da dvije godine
moram biti vezana ugovorom i penalima za njegov prijevremeni raskid. Zato kod
svojega teleoperatora imam pretplatu bez ugovorne obveze koju mogu besplatno
raskinuti kad god poželim i prijeći k drugom teleoperatoru uvede li neke
povoljnije opcije.
2. NE POSJEDUJEM KREDITNU KARTICU.
Jednostavno nisam ljubiteljica ikakvih plaćanja s odgodom.
3. PLAĆAM DEBITNOM KARTICOM.
Tako imam pregled svih svojih transakcija i ujedno ne moram čuvati račune, s
obzirom na to da se bankovni izvod s kojeg je vidljiva transakcija također
smatra valjanim dokazom kupnje u slučaju reklamacije.
4. NE ODUSTAJEM OD GOTOVINE.
Možda sam staromodna, ali uvijek volim sa sobom imati i gotovinu, osobito na
putovanjima. Zlu ne trebalo.
5. ČUVAM RAČUNE.
Nije li moguće platiti debitnom karticom, nego samo gotovinom, tad čuvam
račun u jednoj ukrasnoj kutijici pune dvije godine, koliko iznosi minimalni rok
za reklamaciju proizvoda s materijalnim nedostatkom.
6. NE ČUVAM AMBALAŽU.
Posjedovanje originalne ambalaže nije uvjet za reklamaciju proizvoda s
materijalnim nedostatkom.
7. PROVJERIM MOGUĆNOST POVRATA.
Uvijek prije kupnje provjerim dopušta li trgovac zamjenu ili povrat novca,
ako se oko proizvoda (koji je ispravan!) predomislim. Jer trgovac u takvim
slučajevima zakonski nije dužan odobriti zamjenu ili povrat novca; to je
prepušteno njegovim dobrim poslovnim običajima.
8. REAGIRAM NA NEDOSTATAK.
Ima li proizvod materijalni nedostatak, neću samo odmahnuti rukom
ustručavajući se reklamirati ga. Čemu ustručavanje? Ako trgovcu nije neugodno
prodati mi manjkav proizvod, ni meni koja sam ga pošteno platila nije neugodno
reklamirati ga. To je jedini način da dugoročno stanemo na kraj uvaljivanju
škarta kupcima.
9. PIŠEM PRIGOVOR.
Ne prihvati li trgovac moju posve ljubaznu usmenu reklamaciju, tada pišem
prigovor na koji očekujem odgovor u zakonskom roku od 15 dana.
10. PRIJAVLJUJEM INSPEKCIJI.
Ne odgovori li trgovac na prigovor u roku od 15 dana ili ako ne prihvati moju
reklamaciju, ne preostaje mi ništa drugo nego podnijeti prijavu tržišnoj
inspekeciji. Srećom, dosad sam samo jednom bila prisiljena podnijeti prijavu
inspekciji, jer s trgovcima obično uspijevam pronaći zajednički jezik, na
obostrano zadovoljstvo.
11. PREGLEDAVAM REŽIJSKE RAČUNE.
Premda uredno plaćamo mjesečne račune za režije, ipak svaki detaljno
pregledamo jer pružatelj javne usluge dužan je na računu istaknuti iznos
neplaćenih dospjelih novčanih tražbina za prethodna razdoblja. Uvijek je dobro
provjeriti da ti neko plaćanje nije slučajno promaknulo ili da još nije
proknjiženo kod tvrtke, u suprotnom brzo stiže ovrha jer su zastarni rokovi
kratki (iznose godinu dana).
12. PROVJERAVAM INTERNETSKE PRODAVAČE.
Kupujem li preko interneta, uvijek provjerim je li prodavatelj trgovac
(registrirani poslovni subjekt - firma ili obrt), jer ako nije, tada nemam prava
iz Zakona o zaštiti potrošača i ne štiti me tržišna inspekcija.Također provjerim
ima li trgovac sjedište unutar EU-a, jer ako nema, ne primjenjuje se europska
pravna regulativa u slučaju reklamacije. Naručujem li ipak od trgovca čije je
sjedište izvan EU-a, tada plaćam preko servisa koji ipak nude bar neku zaštitu
kupcu, poput PayPala.
13. NE NASJEDAM NA REKLAME.
Ja sam ona omrznuta vrsta potrošača na koju reklame nemaju odviše utjecaja.
Znam točno što želim i ne odustajem dok ne pronađem baš to. Kad ponuda zvuči
predobro da bi bila istinita, u 99 % slučajeva nije istinita. Ne može me se
nagovoriti na kupnju. U trgovinu dolazim s potrebnim predznanjem. Vjerujem u
kvalitetu (koja nužno ne košta puno), a ne vjerujem u razvikane "čarobne"
proizvode koji su ništa drugo doli maminovac.
14. NE NAGOMILAVAM ŠPECERAJ.
Žao mi je da se hrana baca, pa nemam naviku odlaska u velike mjesečne nabave,
kad se kupi sila proizvoda kojima ubrzo istekne rok ostanu li neiskorišteni.
Radije kupujem na tjednoj bazi, uz obvezni popis namirnica, pri čemu unaprijed
planiram naše obiteljske obroke. U pekarnice gotovo i ne zalazim, trudim se da
jedemo zdravo i, ruku na srce, najdraži i najukusniji su mi domaći objedi iz
moje kuhinje. Kad objedujemo u restoranu, to budu naša omiljena mjesta koja su
se dokazala kvalitetom, a kojih u Osijeku i okolici jedva da možeš nabrojiti na
prste jedne ruke.
15. ČITAM/SLUŠAM RECENZIJE.
Recenzije proizvoda, restorana, hotela, trgovina pa sve do, primjerice,
recenzija majstora. I to ne recenzije onih kojima plaćaju da ih recenziraju
(poput "influencera"), nego od neplaćenika, bilo uživo bilo online. Premda
recenzije, kao i reklame, mogu biti itekako subjektivne, ipak stekneš neki opći
uvid, koji se najčešće pokaže točnim. Mudra navika koja čovjeka osvještava o
raznim prijevarama i manipulacijama na tržištu.
Imam još koji tucet mudrih potrošačkih navika, ali tih je 15 temelj,
u savršenoj harmoniji s mojim životnim stilom i svjetonazorom. Posluži li vam
koja kao putokaz, nitko sretniji od mene.