U travnju i svibnju dvije su komemoracije vezane uz žrtve Drugog svjetskog rata - ona u Jasenovcu i ona u Bleiburgu. S tim događajima u vezi razgovarali smo s dr. sc. Blankom Matković, predsjednicom Hrvatske družbe povjesničara "Dr. Rudolf Horvat".

Postoje kontroverze i oko jedne i oko druge komemoracije, kako to objasniti?

- Otac domovine, dr. Ante Starčević, istaknuo je da "u povijesti, bez dvojbe, nema sanjarija, nego ima ljudi koji narodima podmeću sanjarije za povijest" te da je "to najpogibeljniji nauk", a "narod koji ga se drži, mora zaglaviti". Time je upozorio na značenje povjesnice u životu nekog naroda, ali i na opasnosti koje prijete onima koji umjesto povijesnoj istini bivaju izloženi lažima i manipulacijama. Situacija je to u kojoj se hrvatski narod nalazi već desetljećima, u kojima su se partijske dogme nametnule kao jedina "ispravna povijest", i onemogućila bilo kakva objektivna znanstvena istraživanja.

Povijesna istina je uvijek samo jedna jedina, no veoma često potrebna su desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i jest smisao revizije i povijesnog revizionizma, koji se redovito predbacuje Hrvatima iako je zapravoi riječ o samoj srži znanosti, odnosno konstantnom traganju za novim znanjem kojim će se dopuniti postojeće spoznaje ili ih čak potpuno promijeniti. U protekle 74 godine hrvatski narod bio je lišen prava na istinu i na reviziju serviranih mu "istina", a borba za istinsku slobodu istraživanja i reviziju, kojima bi se raskrinkale partijske dogme i ustanovilo što je cjelovitija istina, još je u povojima. Svi oni koji staju na stranu demokratskih sloboda i znanstvene objektivnosti bivaju izloženi prijetnjama, vrijeđanjima i pritiscima, općenito s ciljem da ih se zauvijek ušutka i onemogući povijesno istraživanje ničim uvjetovano te oslobođeno od političkih i partijskih manipulacija. Navodne kontroverze o kojima pitate proizvod su takvog društva u kojemu partijski dekreti imaju veću težinu od bilo kojeg znanstvenog dokaza.

Stoji li teza da se na Jasenovac i na Bleiburg i dalje više gleda kroz ideološke opcije, a manje kroz povijesnu, stručnu i znanstvenu analizu?

- Složila bih se s takvom tezom, i to zbog razloga koje sam spomenula u prethodnom odgovoru. Naša udruga već više od četiri godine pokušava senzibilizirati hrvatsku javnost za istinu o poslijeratnom logoru Jasenovac. O njemu smo pisali u izvornom znanstvenom radu koji smo objavili u jednom od izdanja HAZU-a krajem 2013. Taj rad nije rekla-kazala, nego se temelji na mnoštvu arhivskih dokumenata jugoslavenskih vlasti koji bez ikakve dvojbe potvrđuju postojanje logora, a zatim i Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata. No unatoč tome na web-stranici JUSP Jasenovac i dalje se navodi da ondje nije bilo logora, a isti stav zauzimaju i razni zlouporabitelji javnog prostora. Partijska dogma, odnosno laž kojom je zanijekano stradanje hrvatskih vojnika i civila u logoru Jasenovac, snažnija je od bilo kojega dokumenta, pa čak i onog koji potpisuje Udba. Nije li to jednostavno ironično?

No nije riječ samo o Jasenovcu i Bleiburgu nego i o znanstvenim istraživanjima suvremene hrvatske povijesti. Naša je udruga u posljednje vrijeme zaprimila veći broj e-mailova i poruka mržnje, u kojima nas se naziva fašistima zbog naziva naše udruge, odnosno povjesničara, dr. Rudolfa Horvata, koji je umro 1947., a dvije godine prije toga su mu pred komunističkim Sudom za zaštitu nacionalne časti oduzeta građanska i politička prava te je ostao bez profesorske mirovine. Horvat je uz Stjepana Radića bio suosnivač Hrvatske seljačke stranke, a njegovo najpoznatije djelo je "Hrvatska na mučilištu" iz 1942., u kojoj on progovara o velikosrpskoj represiji nad Hrvatima između 1918. i 1941. Odabir njegova imena za naziv naše udruge bio je dovoljan da budemo obilježeni kao fašisti. Ne čudimo se takvom pristupu jer Zora Bušljeta, čiji dosje objavljujemo u knjizi koju upravo promoviramo diljem Hrvatske, postala je "narodni neprijatelj", između ostalog, i zato što je još 1922. bila članica organizacije "Hrvatska žena". Brojni Ličani, čije smo dosje također objavili u novoj knjizi, ispitivani su i zatvarani jer su pred komunističkim vlastima 1945. priznali da su kao Hrvati s oduševljenjem dočekali proglašenje nove hrvatske države. Predsjednik jednog povijesnog društva u Slavoniji proglasio je članove naše udruge fašistima zbog naše nove knjige, iako knjigu u rukama čak nije ni imao. Tako se to radi, izvan svake pameti i logike, ali "u ime naroda". Ja sam o svojim istraživanjima govorila na znanstvenim konferencijama u Velikoj Britaniji i Portugalu, držala predavanja na britanskim i kanadskim sveučilištima te sudjelovala u javnim raspravama s drugim međunarodnim stručnjacima. Govorila sam o komunističkoj represiji nad Hrvatima te ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac. Nitko me nikada nigdje na svijetu nije proglasio fašistom ili negatorom Holokausta (kojim se čak i ne bavim), osim u mojoj domovini, gdje o meni redovito progovaraju oni koji moj rad uopće ne poznaju. Doktorand sam na jednom od 50-ak sveučilišta na svijetu na kojemu slobodno mogu argumentirati svoje stavove, no takvu slobodu nemam u Hrvatskoj. Mislim da ta zastrašujuća činjenica dovoljno govori o tome koliko je naša znanost kontaminirana ideologijom i političkom podobnošću.

Koliko se u oba slučaja zlouporabljuju žrtve? Je li, u kontekstu i Jasenovca, i Bleiburga, i Drugog svjetskog rata i poraća, uopće moguća pomirba s prošlosti ili će ta i takva prošlost i dalje (i dokad?) biti kamen spoticanja za budućnost?

- Moje je mišljenje da na hrvatskoj javnoj sceni postoje etnobiznismeni, koji dobivaju političke bodove i/ili novac upravo na tuđim posmrtnim ostatcima. Osjetili smo to i na vlastitoj koži, jer ljudima je teško povjerovati da je rad članova naše udruge volonterski i pojedini nam pišu da živimo od prevrtanja tuđih kostiju. Istina je to da, uz manju pomoć Ministarstva hrvatskih branitelja i pojedinih jedinica lokalne uprave i samouprave, samostalno financiramo svoje troškove iz vlastitog džepa.

U Hrvatskoj se često progovara o tzv. suočavanju s prošlosti, no čini se da je to suočavanje isključivo usmjereno na nekakvo "priznavanje" hrvatskih "krimena", a oni koji se za njega navodno zauzimaju proglašavaju fašistima sve one koji se drznu preispitivati lažnu verziju povijesti koju je kreirao bivši totalitarni režim. Prije osam godina, odnosno 2011., Europski sud za ljudska prava donio je presudu u slučaju Girard protiv Francuske, kojom je potvrđeno jedno do tada zanemareno ljudsko pravo - pravo na ukop članova obitelji. Sud je zaključio da je vraćanje tijela ili posmrtnih ostataka obitelji i dostojanstven pokop jedno od ljudskih prava zagarantiranih člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, koju je ratificirala i Republika Hrvatska. Pravo na grob temeljno je ljudsko pravo u civiliziranim društvima, ali pravo koje se u Hrvatskoj uporno negira ili minorizira. Na tisuće hrvatskih žrtava to pravo nikada neće imati. Jedino što za njih možemo učiniti jest utvrditi i usuditi se izreći istinu o njihovu stradanju, a oni koji su ih ubijali ili njihovi potomci koji od povlastica bivšeg režima dobro žive trebaju biti suočeni s tom istinom. Bez takvog iskoraka Hrvatska će ostati zacementirana u 1945. godini, dok ostatak civiliziranog svijeta bude napredovao i živio u 21. stoljeću. Nazadovanje Hrvatske zasigurno i jest u interesu onih koji se protive objektivnim znanstvenim istraživanjima.

Za kraj, sažeto o novoj knjizi Vas i kolege Ranka Topića, koju, vidimo, promovirate u Hrvatskoj?

- Krajem ožujka Hrvatska družba povjesničara "Dr. Rudolf Horvat" objavila je novo izdanje, na oko tisuću stranica, pod naslovom "Zločini Jugoslavenske armije i komunistička represija u Lici i gradu Gospiću 1945. godine: Dokumenti, svjedočanstva i grobišta (1944.-1998.)", koje trenutno predstavljamo na 21 promociji diljem Hrvatske. Supriređivač Ranko Topić je dugogodišnji član naše udruge. Bio je pripadnik 9. bojne HOS-a "Rafael Vitez Boban" te je zbog teškog ranjavanja na južnom bojištu ostao invalid.

Riječ je o knjizi s ukupno 301 arhivskim dokumentom, prikupljenom između 2008. i 2011. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Državnom arhivu u Karlovcu i Državnom arhivu u Gospiću. Osim od uvodnog dijela, u kojemu smo objavili podatke o kretanju postrojbi Jugoslavenske armije tijekom Ličko-primorske operacije, u ožujku i travnju 1945., zatim pregleda zapovjednog kadra te rekonstrukcije prisutnosti pojedinih postrojbi na lokacijama masovnih zločina, knjiga se sastoji od još četiri dijela. U prvom dijelu objavili smo 96 izvješća i zapisnika Ozne, narodnooslobodilačkih odbora, Komunističke partije i vojnih sudova. U drugom dijelu zbirke nalaze se 32 dosjea Suda za zaštitu nacionalne časti za Liku s optužnicama i presudama. Treći dio sadržava zapisnike nekadašnje saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava sa zapisnicima svjedoka, a u četvrtom dijelu objavili smo nekoliko svjedočanstava koje je prikupio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović u Italiji krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina. Riječ je dakle o izvornom arhivskom gradivu, koje objavljujemo u originalu sa svim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, bez ikakvih intervencija ili interpretacija upravo s ciljem izbjegavanja nekakvog subjektivnog tumačenja.

Dokumenti prezentirani u toj zbirci tek su veoma mali dio dokumenata prikupljenih za područje Like iako čine znatan doprinos istraživanju suvremene hrvatske povijesti. Nadamo se da će ova knjiga pomoći obiteljima stradalnika da doznaju nešto više o sudbinama svojih bližnjih, a povjesničarima olakšati rad na istraživanju ovih tema. (D.J.)