Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i u svijetu. Mons. prof. dr. Franjo Topić, istaknuti katolički teolog, počasni predsjednik HKD-a Napredak i počasni predsjednik Paneuropske unije BiH, pripremio je analizu pod nazivom "Švicarski model za Bosnu i Hercegovinu", u kojoj iznosi svoja razmišljanja o iscrpljenosti postojećeg i potrebi novog, pravednijeg i funkcionalnijeg, ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.
HRVATSKI ODBOR
Gotovo trideset godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina (BiH) još uvijek je u svojevrsnoj komi, neki govore da kriza nikad nije bila gora, što se inače često govori od rata. Ovaj tekst (istodbno podsjećanje na tri važna događaja: obljetnica Sabora Hrvata BiH - 6.2.1994.; Dan nezavisnosti BiH - 1. ožujka; obljetnica Washingtonskog sprazuma - 18.3.1994.) nije dnevnopolitički i neka ga se tako ne tumači, nego razmišljanje jednog angažiranog intelektualca kojemu je stalo do cijele Bosne i Hercegovine i do svih građana i naroda te zemlje, i posebno do mira u BiH i svijetu. Kako kaže poznata izreka: Bez mirne Bosne, nema mirne Europe. Sad je BiH, 21. ožujka 2024., dobila početak pregovora za ulazak u Europsku uniju, što je uistinu najvažnija politička činjenica od Daytona.
Nema idealnih rješenja, ali je svima jasno da je ovakvo entitetsko uređenje iscrpljeno i da bi trebalo nešto mijenjati i usavršavati. I arhitekt Daytonskog sporazuma 1995. - koji je zaustavio rat, što treba uvijek isticati, jer je to ipak najvažnije - američki diplomat Richard Holbrook, govorio je i pisao da se treba organizirati Dayton 2, što neki a priori odbijaju, a ne bi trebali, jer traženje dobrih rješenja valjda je obveza svih onih koji djeluju u javnosti. Ovakva BiH nije funkcionalna kao država, nije temeljno pravedna, jer mnogi nemaju jednaka prava u svim dijelovima BiH i ne osigurava dobru budućnost. Korisno je prisjetiti se jednog događaja koji je bio jako važan u svom vremenu, a njegovi prijedlozi su i danas aktualni i, po svemu sudeći, nude bolje rješenje uređenja BiH od ovoga sadašnjega. To je u biti švicarski model kantonizacije cijele BiH. Posebno je otpočetka samostalne BiH Stjepan Kljuić govorio da BiH treba postati kao Švicarska. Ništa nije lako mijenjati, ali je moguće. Nije se lako stvorila ni današnja Švicarska, no ne treba se umarati i raditi na tome. Treba prije svega politička volja vođa, a i dosta rada stručnjaka da se ustavni model promijeni, na zadovoljstvo svih građana i naroda BiH, pa i međunarodne zajednice. Temeljno treba prepisati ono što je dobro iz švicarskog ustava. Da su promjene moguće, govori i činjenica da je dosada dosta promijenjeno od Daytonskog sporazuma. I to bi zajednički trebali učiniti slični akteri kao i za Dayton 1.
Opisat ćemo širi kontekst, jer se i inače bez konteksta ne mogu stvari pravilno razumjeti. Da se podsjetimo, bosanski Srbi su se pobunili protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. ožujka 1992.), onda su zajedno s krnjom Jugoslavijom (tj. Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato, u travnju 1993. došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i (bošnjačke) Armije RBiH. Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, tako su sarajevske hrvatske i katoličke organizacije radile na suzbijanju sukoba, bar u Sarajevu, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja.
Treba podsjetiti, jer je bitno za što bolje razumijevanje teksta, da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da mjesecima nije bilo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Bar dobre dvije godine uz različite oscilacije 1 kg riže stajao je 60 DEM, šećer 50 - 60, litra ulja 50, kilogram kave 120 DEM itd. I, što je najgore, svaki dan se ginulo diljem BiH,i tada se nije nazirao kraj ratu. U kolovozu 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, Crkve i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka 10. rujna 1993. utemeljen - zbog opasanosti sukoba HVO-a i Armije RBiH i u Sarajevu - Hrvatski koordinacijki odbor (HKO), koji su činile: Vrhbosanska nadbiskupija (vlč. Nikola Lovrić), Franjevačka provincija (fra Ljubo Lucić), Caritas (vlč. Franjo Tomić), Hrvatska demokratska zajednica grada Sarajeva (Tomo Obrdalj), Hrvatska seljačka stranka BiH (Ivo Komšić), Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva (Slavko Zelić), HKD Napredak (Franjo Topić) i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk. HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje.
Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj bogosloviji i u HKD-u Napredak, koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usklađivanjem stavova, a nikada preglasavanjem. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, Isječak našeg vremena, u: Napretkov Hrvatski narodni godišnjak za 1997., 372-376). HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije RBiH i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile teže i kompliciranije, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu nego i u cijeloj BiH.
SABOR HRVATA BiH
HKO je bio organizator Sabora Hrvata BiH u Sarajevu, a HKD Napredak odrađivao logistiku, 6. veljače 1994., dan nakon stravičnog masakra na tržnici Markale. Na Saboru su usvojeni dokumenti koji su bili i na Ženevskim pregovorima. Na tom je saboru izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je prvi predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu službeno bile spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci. Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru. HKO je odigrao svoju važnu ulogu i, što se rijetko događa, sam sebe dokinuo. Treba reći da je Steve Bubalo, osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem, bio donator Sabora.
Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske: Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić, Zvonimir Šeparović itd. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade RBiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva RBiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine RBiH, biskup Pero Sudar (nadbiskup Vinko Puljić bio je u inozemstvu), Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine RBiH itd., kako je netko napisao: sve od hrvatske inteligencije i umjetnika bilo je ondje. Saboru su nazočili različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici, na čelu s američkim veleposlanikom Victorom Jackovichem, francuskim Henryjem Jacolinom, koji je bio posebno važan jer je francuski UNPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo. Važnu ulogu imao je i Sergio de Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je u to doba bio pravi pothvat, jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.
Na Sabor i njegove rezultate nestrpljivo su čekali mnogi domaći i strani političari. Osnovni prijedlog je bio da se Bosna i Hercegovina uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora bitno su utjecali na zaustavljanje sukoba Armije RBiH i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma, koji je definitivno okončao sukob HVO-a i Armije RBiH, odnosno Bošnjaka i Hrvata, te bio podloga za osnivanje hrvatsko-bošnjačke federacije. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bio bi pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini bilo je oko 30.000 vojnika Armije RBiH. Da je propala Srednja Bosna, pitanje je bi li uopće bilo i Bosne i Hercegovine.
Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein napisao je kako je taj sabor unio u hrvatsku javnost "dašak već gotovo zaboravljenog optimizma" (Hrvatska poslije sporazuma, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: "Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje... Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan... Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu iza stvaranje federacije). Također su pridali značaj pitanju Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj." (Erasmus 6/1994., 14-15.)
KOMBINIRANA DEMOKRACIJA
Bosnu i Hercegovinu treba organizirati, prema našem sudu, na principu "kombinirane demokracije", tj. trebaju biti osigurana osobna i nacionalna prava. Ovdje će još dugo biti važan nacionalni element i od toga se ne smije bježati. Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH osiguravaju simbolično ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd. Treba omogućiti da svaki narod bira svoga člana Predsjedništva BiH, stručnjaci trebaju to razraditi da ne bude na štetu Hrvata, a ni cijele BiH. Neozbiljan je argument da je to daljnje dijeljenje BiH, kao da već nije podijeljena, i to popola! A mnogi uopće i ne spominju tu glavnu podjelu. Zašto? Već smo spomenuli da je Međunarodna zajednica, domaći akteri to nisu htjeli, a ni mogli, učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, da ponovimo, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija. Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobro kompromisno rješenje. I kad neki kritiziraju međunarodnu zajednicu, ne bi smjeli zaboraviti da bi i sada bez Međunarodne zajednice bilo teže i lošije živjeti. Tko brani da se domaći lideri dogovore i ostave međunarodnu zajednicu bez posla?
Često se zaboravlja da bi bez međunarodne zajednice bilo znatno manje inozemnih ulaganja. Ali uzaludno govori i međunarodna zajednica da se trebaju dogovoriti domaći političari. Da su htjeli i mogli, već bi to učinili za toliko godina. I međunarodna zajednica je suodgovorna, jer je sukreirala Daytonski mirovni sporazum, te je suodgovorna i za njegovo funkcioniranje i usavršavanje. Odgovornost je domaćih lidera i Međunarodne zajednice da ovdje ne dođe do sukoba, koji se stalnim svađama u biti pripremaju. Mir je djelo pravde i nema cijene. Ponovit ćemo i ovaj put: Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa! (Tekst je stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.)
PIŠE: MONS. PROF. DR. FRANJO TOPIĆ
O Autoru...
Mons. prof. dr. Franjo Topić rođen je 13. ožujka 1953. u Kasapovićima/Novi Travnik. Gimnaziju je završio u Subotici (1967. - 1971.), filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu (1971. - 1977.), za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. 6. 1976. Na poslijediplomski studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu poslan je 1978., a završio ga je doktoratom (1985.). s temom L’ uomo davanti alla rivelazione di Dio nel pensiero di Hans Urs von Balthasar. Od 1985. do 1991. predaje na VKT-u u Sarajevu: Ekumensku teologiju i Istočno bogoslovlje, a od 1985. predaje Ekleziologiju, Povijest i nauk islama, Vjerodostojnost kršćanske objave te Povijest i nauk religija (do 2011.). Od 1986. do 1996. prefekt je studija i tajnik VKT-a. Bio je član raznih crkvenih vijeća i društvenih odbora. Objavljivao je u raznim časopisima u zemlji i inozemstvu. Godine 1995. dodijeljena mu je međunarodna nagrada “Titus Brandsma” Međunarodne udruge katoličkog tiska /UCIP/ “jer se u svojim napisima i publikacijama u izuzetno teškim uvjetima zalagao za očuvanje humanosti i kršćanskog duha”. Predsjednik je Hrvatskog kulturnog društva Napredak od obnove 1990. godine, a sada je počasni predsjednik HKD-a Napredak i počasni predsjednik Paneuropske unije Bosne i Hercegovine. Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti.
Deklaracija Sabora
Saborska deklaracija sadržavala je sljedeće točke:
1. Državna cjelovitost BiH vitalni je interes hrvatskoga naroda.
2. Žuran i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja.
3. U BiH se mora osigurati kontinuitet državotvornosti
svih triju naroda i njihova jednakopravnost.
4. Odbacuje se svako rješenje krize u BiH koje sankcionira
etničke progone i omogućuje nastavak etničkog čišćenja.
5. Zahtijeva se povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove.
6. Predlaže se federalno uređenje BiH na kantonalnoj osnovi.
Zar ne bi bilo i danas takvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S postojeća dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost, o čemu se svakodnevno osvjedočujemo. I u aktualnim pregovorima dva su praktično suprotstavljena koncepta: jedan isključivo etnički, a drugi isključivo “građanski”. Treba pojasniti jer se često pravi zbrka oko tog pojma: u političkom smislu ovdje “građanski” znači jedan čovjek, jedan glas, što je neprihvatljivo za ovu višenacionalnu zemlju. Entiteti su praktično “neovisne” državice i teško mogu solidno zajednički funkcionirati. Jedan od glavnih argumenata nekih iz međunarodne zajednice zašto ne treba reformirati entitet Republiku Srpsku jest da on funkcionira. Funkcioniranje je važan argument, ali nije dovoljan niti je jedini, pa i Sjeverna Koreja funkcionira - naravno da time ne uspoređujemo entitet Republiku Srpsku ni Bosnu i Hercegovinu sa Sjevernom Korejom.
Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH osiguravaju simbolično ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd.
HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije RBiH i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama...
Gotovo 30 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma BIH još uvijek je u svojevrsnoj komi, neki govore da kriza nikad nije bila gora, što se inače često govori od rata...