Broj trinaest u sebi nosi simboliku novog početka, novog ciklusa nakon što smo proradili stvari, nakon što smo se popeli uza svih dvanaest stepenica i dorasli, sazreli, postali otvoreni za nešto novo. Broj 13 ima veliku važnost i značenje u numerologiji. Snažna je energetska kombinacija koja stvara siguran temelj za budućnost i u skladu je s konceptom čvrste i sigurne izgradnje, na čijim će temeljima biti stvoren i trinaesti hrvatski park prirode.

Park Petica, kako ga zovu, činile bi planine Ivanščica, Strahinjčica, Ravna i Maceljska gora, Varaždinsko-topličko gorje prema Kalniku i rijeke Drava, Krapina, Lonja, Plitvica i Sutla. Ideja o Zagorskom parku rodila se još davne 1937. u programu rada Povjerenstva za zaštitu prirode, gdje u točki "Sačuvanje remek-djela prirode" entomolog i muzealac Franjo Košćec bilježi: "Generacije će biti zahvalne ako im budemo znali sačuvati jedan kutić prirode." Gotovo stoljeće poslije Košćecovi idejni nasljednici spremaju su revidirati Stručnu podlogu za zaštitu iz 2013., izraditi geodetsku podlogu obuhvata parka i provesti javni uvid kako bi se stvorili zakonski preduvjeti za proglašenje parka.

O svemu tome u uvodniku publikacije Park prirode na mjestu susreta Alpa, Dinarida i Panonskog mora urednik Roman Ozimec piše: "Po čemu je naš Park jedinstven u odnosu na postojećih 12 Parkova prirode u Hrvatskoj? Ponajprije, on obuhvaća vrlo georaznoliko područje, čak pet masiva, koji su po genezi i geološkoj građi različiti, ali i izvore i dijelove vodotoka čak 5 rijeka, abecedno: Bednja, Krapina, Lonja, Plitvica i Sutla, pa ga zato od milja i zovemo Park Pet Planina i Pet Rijeka ili Park Petica. Međutim, on je isto tako jedinstven, jer se u njemu spajaju čak tri tektonska područja, Alpik, Dinarik i Panonik. Ne čudi da su na linijama ovih spajanja nekada eruptirali brojni vulkani, a jedan je i danas najčuveniji u Hrvatskoj, Gaveznica - Kameni vrh na Ivanščici iznad Lepoglave. Stoga je vulkanski park, pa pripazite na vulkanske bombe kada ga posjećujete. Naš Park, nije Jurski park, ali je Paleontološki park, jer je u njemu nađena najbogatija kolekcija s preko 175 pleistocensko-holocenskih vrsta, od vunastih nosoroga do hijena. Kod Radoboja nađeni su i brojni fosili biljaka, školjaka, kukaca, riba, neki stariji od 200 milijuna godina, kao i pradjed vinove loze."



Loza o kojoj pripovijeda, procijenjene je starosti od 12 do 14 milijuna godina. Na osnovi nalaza uspostavljena je Hiža vinove loze, u muzeju Radboa u Radoboju. Radi se o interpretacijskom centru koji prezentira kulturno-povijesne i geografske značajke općine s uređenim degustacijskim centrom za promociju autohtonih zagorskih vina i vinara. Hiža vinove loze ima četiri tematske cjeline, počevši od Bacchusa i povijesti vinove loze, vezane uz staru civilizaciju, dakle, uz Egipat, antičku Grčku, Rim i Ilirik, zatim staru belinu i običaje vezane uz vino, za svetog Martina i Vincekovo. Treća cjelina je "bilikum", a četvrta su proizvodi od grožđa i vina. Od ostale povijesne baštine svjetsku slavu ima najveće nalazište neandertalaca Hušnjakovo, na padinama Strahinjšćice. Nalazište je potkraj 19. i na početku 20. st. otkrio Dragutin Gorjanović-Kramberger. Pronađeno je mnogo kamenog i koštanog oruđa, ognjišta te ostataka tadašnjih životinja - nosoroga, mamuta, medvjeda. Rijetki znaju da je ondje nedavno pronađena i ogrlica stara 130 tisuća godina izrađena od pandži sedam orlova kreštavaca. Ogrlicu smatraju najstarijim nakitom na svijetu. Područje je 1948. zaštićeno kao paleontološki spomenik prirode.

I na obližnjoj Ravnoj gori također postoje paleontološki spomenici prirode, prostrana špilja Vindija i Mačkova špilja. Osim zanimljivog podzemlja na atraktivnim strminama Ravne gore ima i okomitih stijena. Na njima su penjačke aktivnosti započele prije pola stoljeća, najprije kao poligon za uvježbavanje varaždinskih alpinista. Jedan od najboljih poznavatelja hrvatskih planina i divljine te autor mnogobrojnih knjiga i priručnika o prirodi, Zlatko Smerke, o tome nam je ispričao: "Što se tiče Ravne gore, pedesetih sam se godina s prijateljima penjao na stijeni ispod odašiljača, jer se nalazi blizu Filićeva planinarskog doma, i na Babicama. Znao sam često ići na penjalište Pokojec, u blizini naselja Podrute. Tamo smo se nekad penjali na Velikoj stijeni, ali sad se penje samo na Maloj, jer je bilo odrona. Volio sam i Veliku Ziju na Ivanščici."

Danas je Zija rijetko posjećena jer je stijena slabije kvalitete i ponegdje obrasla lišajem. To i nije neki problem jer se preko brijega nalazi Kalnik, vjerojatno najpopularnije kontinentalno penjalište Hrvatske. O njemu Boris Čujić u Croatia - Penjačkom vodiču piše: "Planina koja se nalazi na tromeđi triju regija: Zagorja, Prigorja i Podravine, u povijesti je odigrala važnu ulogu zadržavajući avarske, tatarske i turske najezde. O tim vremenima svjedoči gradina Veliki Kalnik smještena na velikom kamenom grebenu u blizini najvišeg vrha zvanog Vranilac. Obrambena utvrda jedno je vrijeme bila i kraljevska palača. Njenim je odajama šetala legendarna Crna kraljica. Posebnu draž kalničkom penjalištu daje smještaj podno i unutar same gradine."



Podsjetimo, Veliki i Mali Kalnik proslavila je legenda o hrvatsko-ugarskom kralju Beli IV. Arpadoviću. Naime, nakon katastrofalnog poraza od Mongola na rijeci Šajo, i progona iz Austrije, na putu prema Zagrebu Bela je u siječnju 1242. navodno kratko zaglavio na Kalniku. Stanovnici su ga nahranili šljivama, zbog čega su ih prozvali šljivari, što je, da ne bude zabune, bio podrugljivi naziv za tadašnje sitno plemstvo. Nakon Kalnika i Zagreba kralj je zbrisao u Dalmaciju, gdje je posvađao Split i Trogir, kod kojega se, usput budi rečeno, dogodila prava bitka s Mongolima. I da nije u Karakorumu umro kankan Ogotaj i da se zbog toga Mongoli, pod zapovjedništvom Batu-kana, nisu hitno vratili na kurultai, Bela bi sigurno bio ubijen. Ovako književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski navodi: "Kod Kalnika primili su Tatari prvi neugodni pozdrav od Hrvata na hrvatskoj zemlji."

Što se tiče Augusta Šenoe, on u Šljivarima mongolsko prodiranje u naše krajeve, između ostalog, interpretira ovako: "... niti se štedi djetinja glava, Starce Tatarin kolje; Ne raste za njim zelena trava, Pusto je orano ponlje; Popove davi, crkve užiže, Konjic mu svetu vodu liže, A na posvećeni oltar Bož‘i, Pijani Tatar glavu položi. Moskva grdna pliva u krvi, Junačku Poljsku psoglavac smrvi, Ugarska rasu se cijela, Kralju slomi se žezlo, Sve je u krvi ogrezlo. A kralj Bela Kao prosjak vrluda..." Na kraju je sve zašećerio i Milutin Mayer romantičarskim povijesnim romanom "Tatari u Hrvatskoj", pisanim crno-bijelim prikazom likova, s otmicama, dvobojima, krvavim bitkama, idealiziranim ljubavima spriječenima staleškim oprekama.

Kako god bilo, romantičarima i ljubiteljima povijesti preporučujemo još obilazak utvrda Milengrad, Cesargrad i Grebengrad. Prva dva su sagrađena nakon provale Mongola, a treći je najranije spominjan i najduže nastanjen srednjovjekovni grad Hrvatskog zagorja. Na prostoru budućeg parka nalazi se i fantazmagorični dvorac Trakošćan, izgrađen krajem 13. stoljeća u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao promatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Prema legendi Trakošćan ime duguje tračkoj utvrdi (arx Thacorum). Prema drugoj verziji ime je dobio prema vitezovima Drachenstein, koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima. Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine.



Prvi gospodari utvrde su nepoznati. Pouzdano se zna da su od kraja 14. stoljeća vlasnici grofovi Celjski, koji gospodare cijelom Zagorskom grofovijom. Nakon izumiranja te tlačiteljske obitelji Trakošćan se usitnjava i mijenja razne gospodare, poput Jana Vitovca, Ivaniša Korvina, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Potonja obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država. Za učinjene usluge kralj Maksimilijan dodjeljuje vlastelinstvo Juraju Draškoviću (1525. - 1587.), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je 1584. Trakošćan prisvojila obitelj Drašković. U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovini 18. stoljeća, dolazi do napuštanja Trakošćana. Tek se sredinom 19. stoljeća Draškovići, u duhu novog vremena, romantičnog povratka prirodi i obiteljskim tradicijama, vraćaju u dvorac. Podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944., kada bježe u Austriju, a devastirani i napušteni dvorac je nacionaliziran i unaprijeđen. Godine 1954. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske, kojoj često neugodnosti pravi takozvani grof Nikolaus Peter Draskovich. Dakle, iako na području Parka Petica ima puno kvalitetnih lokacija, Trakošćan se nameće kao jedna od gravitacijskih točaka za dugotrajno institucionalno očuvanje prirodnih i kulturno-povijesnih bogatstava.

Predlagatelj zakonskih preduvjeta za proglašenje parka stoga se nada kako će na primjeru postojećih parkova prirode u Hrvatskoj i zaštićeno područje Hrvatskog zagorja dobiti priliku za prepoznatljivost i dodatnu promociju na nacionalnoj i međunarodnoj razini, razvoj održivog turizma, rekreativnih sadržaja u prirodi i ukupni razvoj područja. Park će, vjeruju, pridonijeti očuvanju kvalitete života i zdravlja lokalnog stanovništva očuvanjem seoskih domaćinstava i ublažavanjem trenda depopulacije. Uz numerologiju broja trinaest vjerujemo da će u vezi s novim hrvatskim parkom prirode sve biti kako se planira, a ako ne bude tako, bit će po Krleži: "Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!" I da završimo citirajući sv. Augustina: "Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, već u suprotnosti s onim što smo navikli smatrati prirodom."