Magazin
TEMA TJEDNA: KOMEMORACIJE U JASENOVCU I BLEIBURGU (II.)

Ante Nazor: Nepotrebna politizacija i ignoriranje činjenica
Objavljeno 13. travnja, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: KOMEMORACIJE U JASENOVCU I BLEIBURGU (I.)

Žrtve zaslužuju poštovanje, a ne političku manipulaciju

INTERVJU: GORAN HUTINEC

U hrvatskoj se javnosti žrtve najčešće reducira na brojke

O prijeporima oko komemoracija u Jasenovcu i na Bleiburgu za komentar smo zamolili dr. sc. Antu Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu.

Je li u Hrvatskoj uopće moguća pomirba s prošlosti? Kakva je pritom uloga Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima?

- Sadržaj prvoga dijela Dokumenta dijaloga, koji je donijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, nudi rješenje za prevladavanje ideološke isključivosti u hrvatskom društvu, jer su u njemu jasno osuđeni svi nedemokratski odnosno totalitarni režimi. Nažalost, u drugom dijelu toga dokumenta među sporna obilježja nisu uvrštena i ona koja simboliziraju i identificiraju se s idejama jugoslavenskog komunističkoga totalitarizma, kao i dijela agresorskih snaga u Domovinskom ratu, pa sedmero članova toga vijeća nije moglo podržati takav dokument u cijelosti, tako da i taj primjer pokazuje koliko je to složen proces. Žalosno je što u 21. stoljeću u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola obaju totalitarnih režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava. Također, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata, koje su podijelile hrvatski narod.

Zbog prošlosti i manipulacija brojem ubijenih, a još više zbog budućnosti, hrvatska država hrvatskom društvu duguje ozbiljan znanstveni projekt o stradanju Hrvata i hrvatskih građana u 20. stoljeću, s posebnim osvrtom na razdoblje Drugog svjetskoga rata i njegova poraća, što je u skladu s preporukom spomenutoga vijeća. Cjelovito istraživanje i rasvjetljavanje svih zločina i kršenja ljudskih prava u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća preduvjet je ozbiljnog suočavanja s prošlošću i prestanka ideoloških podjela u hrvatskom društvu.

Zašto su Jasenovac i Bleiburg i dalje medijske senzacionalističke teme?

- Nažalost, problemi oko komemoracije na Bleiburgu i u Jasenovcu posljedica su nepotrebne politizacije, odnosno pokušaja da se ignoriranjem činjenica i preuveličavanjem nekih incidenata ucijeni aktualna hrvatska vlast, a hrvatsko društvo prikaže kao "fašistoidno", iako takav prikaz nema utemeljenja u ozbiljnoj raščlambi hrvatske svakodnevice i relevantnih političkih čimbenika u hrvatskom društvu.

Ni ove godine neće biti zajedničke kolone u Jasenovcu, zašto?

- Obje komemoracije trebaju biti posvećene žrtvama, a za njihovu politizaciju odgovorni su upravo oni koji su svoje političke/politikantske interese pretpostavili zajedničkoj koloni za žrtve ubijene u Jasenovcu i koji pokušavaju uskratiti molitvu na Bleiburgu za žrtve ubijene na kraju Drugog svjetskog rata. Takvo ponašanje zapravo otkriva stvaran odnos prema žrtvama. (D.J.)

Darko Jerković

IVICA RAGUŽ

ISTINA U DUHU LJUBAVI I KAJANJA

 

Kao što svatko ima svoje svijetle i slavne trenutke, na koje može biti ponosan, tako ih ima i svaki narod. I kao što svatko ima tamne i ružne trenutke, kojih se treba stidjeti, tako ih ima i svaki narod. Takvi tamni i ružni trenutci u novijoj povijesti hrvatskoga naroda jesu Bleiburg i Jasenovac. I kao što se svatko ozbiljan pita kako se istinski ophoditi s tamnim i ružnim stranama svoje prošlosti, to isto pitanje muči i hrvatski narod glede Bleiburga i Jasenovca. Ovdje bih pokušao teološki misliti i Bleiburg i Jasenovac, i to u tri teze.

ODNOS PREMA BLEIBURGU
Prvo, istina ne oslobađa! Naše uši ne podnose više izjave političara, znanstvenika, medijskih intelektualaca koje otprilike zvuče ovako: "Pustimo povjesničarima da oni kažu konačnu istinu o Bleiburgu i Jasenovcu; ako saznamo konačnu istinu o zločinima, konačno ćemo se i pomiriti unutar hrvatskoga naroda ili pak s drugim narodima; mjerodavni o zločinima moraju biti veliki i priznati povjesničari..." Jednom riječju, svi trube: ako spoznamo istinu, bit ćemo oslobođeni, bit će pomirbe. Nažalost, s kršćanskoga gledišta, to je pogrješno, i to jednom treba jasno reći! Naime, kad Isus Krist kazuje "istina će vas osloboditi", tada on ne misli na objektivnu, teorijsku istinu, nego na sebe kao Istinu. Dakle, ne oslobađa znanstvena, teorijska ili filozofijska istina, nego Istina koja je Isus Krist. Tako za kršćane oslobođenje ne donosi objektivna istina, nego subjektivna istina, Istina koja je subjekt - Isus Krist. To je Istina koja pomaže da se rodimo u istini. Stoga se do Istine dolazi jedino neznanstvenim putem, odnosno rađanjem u istini: odbacivanjem egoizma, sebedarjem, praštanjem.

Dakle, jedino takva neznanstvena, rađajuća Istina oslobađa. I jedino u toj Istini svaka znanstvena istina, istina o Bleiburgu i Jasenovcu, može donijeti oslobođenje. U suprotnom, objektivna istina znanstvenika i povjesničara može biti samo uvod u novi teror i u nove svađe, čega smo zapravo svjedoci. Dovoljno je pogledati sebe. Da budem iskren: kad mi netko kaže kakav sam, upravo zato što mi je rekao istinu, dođe mi da ga zagrlim ili da ga zadavim, ili pak da sebe zadavim (što ću s istinom o sebi?). U tom smislu znanstvena istina ne oslobađa. Istina je samo onda oslobađajuća ako je vođena duhom Isusa Krista, bili mi vjernici ili ne: ako smo rođeni, ako se učinimo sposobnima za istinu obraćenjem, sebedarjem, praštanjem. Ako ne postoji takav neznanstven, subjektivan pristup istini, uzalud nam je govoriti o objektivnim i znanstvenim istinama, sazivati silna povjerenstva za istraživanje zločina. Sve je to apsolutno uzaludno. Stoga kršćani imaju veliku ulogu u hrvatskom narodu, oni trebaju širiti to ozračje subjektivne istine, Istine koja zahtijeva obraćenje subjekta, rađanje u istini. Jedino tada objektivna, znanstvena istina može imati svoj smisao!

Drugo, Katolička Crkva u Hrvatskoj čuva memoriju bleiburških žrtava. Komunistička ideologija imala je dvije temeljne nakane: prva je bila radikalno uništiti prethodnu povijest jednoga naroda (religijsku, kršćansku, feudalnu, buržujsku itd.) i stvoriti potpuno novu povijest. Zato je komunizam ideologija bez memorije, diktatura koja mrzi svaku memoriju. Druga je nakana usredotočenost samo na izvanjsko: komuniste ne zanima duša, nutrina, obraćenje, kajanje (samo se buržuji, vele oni, brinu za nutrinu). Njih zanima samo izvanjsko, mijenjati strukture, gospodarske i političke odnose. U tom smislu komunizam je ideologija protiv memorije i protiv nutrine. Nije se za čuditi da su komunisti postali radikalni liberali i kapitalisti, jer o čemu drugom govore i jedni i drugi: bitan je samo sadašnji trenutak, bez ikakve brige prošlosti, i bitna je posvećenost izvanjskomu (novac, uspjeh, tehnika). Zato ne iznenađuje da komunizam, po svojoj vlastitoj naravi, ne može priznati ni jedan svoj zločin. Za komuniste bivše ili sadašnje (komunistički liberali) memorija ne igra nikakvu ulogu, odnosno svaka memorija koja nije komunistička za njih je besmislena. Osim toga, po svojoj naravi komunisti (današnji komunisti prerušeni u liberale) nisu sposobni za istinsko kajanje za svoje zločine. Zašto? Oni su ljudi bez nutrine, bez kajanja! Čitajte samo pozorno njihove izjave o Bleiburgu i drugim zločinima. Sve je puno "ali", "nije baš tako", "kontekst je bio...", "ubijeni jesu, ali ipak...". Nikad ne ćete moći čuti iskreno kajanje ili bar sućut prema bleiburškim i drugim žrtvama! Komunisti, sadašnji i bivši, toliko su zagađeni svojom ideologijom da im ona jednostavno ne dopušta ni memoriju ni kajanje. I to zapravo pokazuje svu nehumanost, monstruoznost komunističke ideologije, koja je uništila ljudsko u čovjeku, a to su memorija i nutrina (kajanje). Zato je Crkva, kao zajednica memorije i nutrine, stala s pravom na stranu bleiburških žrtava. Ona je i danas braniteljica memorije i kajanja protiv nehumanoga duha komunizma, koji, u sprezi s neoliberalizmom, nastavlja uništavati i memoriju i nutrinu.

Treće, kršćani, Katolička Crkva u Hrvatskoj, trebali bi postati čuvari memorije jasenovačkih žrtava. Snaga Crkve nije samo u tome da se sjeća svojih svijetlih strana, sebe kao žrtve, a time i svojih žrtava, kao što je to slučaj u Bleiburgu. Naime, u Bleiburgu su žrtve uglavnom katolici Hrvati koje su nekatolici komunisti ubijali. Žrtva je, dakle, Crkva. Ali to nije dovoljno. Snaga je Crkve i u tome što se sjeća i drugih žrtava, a time i svojih tamnih strana, tj. zločina koje su činili njezini vjernici. Jer u Jasenovcu zločinci su bili katolici Hrvati, a većina žrtava nekatolici (Židovi, Srbi, Romi i drugi). S pravom je Crkva svojim pokroviteljstvom Bleiburga iskoraknula i dala snažnu podršku klimavoj hrvatskoj državi da se konačno odvaži na memoriju bleiburških žrtava. No to bi isto sada trebala učiniti i za Jasenovac. Naime, među mnogim vjernicima katolicima ne postoji dovoljno razvijena svijest o ozbiljnosti zločina koji su činili upravo katolici Hrvati, a ne netko drugi. Jasenovac jednostavno nije dovoljno zaživio u svijesti mnogih katolika u Hrvatskoj. I među katolicima previše je onoga relativizirajućeg: "da, ali...". Događa se da će hrvatski katolici ići vrlo rado u Auschwitz, a gotovo nitko ne će u Jasenovac! I zato Crkva u Hrvatskoj treba napraviti novi iskorak.

ODNOS PREMA JASENOVCU
Ako je Crkva s pravom uzela Bleiburg pod svoje pokroviteljstvo, ne vidim razloga zašto to isto ne bi učinila i za Jasenovac. Budući da je Crkva zajednica memorije i nutrine-kajanja, ona će svojim dolaskom u Jasenovac (organizirani posjeti katoličkih fakulteta, župa, škola, biskupske konferencije, biskupa...) držati budnom memoriju žrtava u Jasenovcu, onih osoba koje su ubijali upravo sami katolici, pozivat će na iskreno kajanje svojih vjernika. U suprotnom, lako bi se mogao dobiti dojam da je Crkva braniteljica samo sebe (svojih interesa; što nije prvi put u njezinoj povijesti) i svojih žrtava, a ne i braniteljica onih drugih i žrtava onih drugih. Stoga je zadaća Katoličke Crkve u Hrvatskoj velika. Tko će narod držati budnim za njegove tamne i ružne strane, govoriti o istini u duhu ljubavi i kajanja ako ne Katolička Crkva? Zato je već vrijeme da se Katolička Crkva u Hrvatskoj snažnije i jasnije, onkraj igrica i medijskoga spektakla političara i drugih skupina, posveti memoriji Jasenovca.
Piše: Ivica RAGUŽ
NIKOLA KNEZ

TITOVI EGZEKUTORI OBUČAVANI SU U INOZEMNIM KAMPOVIMA

 

Prošle je godine snimljen dokumentarni film američkoga redatelja i producenta hrvatskoga podrijetla Nikole Kneza "Bleiburg: Titova dozvola za genocid", koji je prikazan u inozemstvu, gdje je već dobio nekoliko nagrada, a potom i u Hrvatskoj. Budući da je riječ o obilju novih, hrvatskoj široj javnosti nepoznatih dokumenata i podataka, npr.: svjedočanstva engleskih oficira, pripadnika 8. britanske armije koji su bili stacionirani na Bleiburgu, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih hrvatskih civila s Bleiburškoga polja te povjesničara, i istraživača počinjenih zločina, zamolili smo autora filma za razgovor o toj problematici.

Nikola Knez rođen je u Travniku, odrastao u Međimurju, a školovao se u Hrvatskoj i američkom Texasu. U Americi ima svoju filmsku tvrtku "iFilms LLC", u kojoj nastaju razni medijski proizvodi. Do sada je dobio 42 filmske nagrade u Americi kao redatelj i pet nagrada kao scenarist na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima. Prije nekoliko godina pokrenuo je "Hrvatski filmski institut" s ciljem stvaranja kvalitetnih medijskih proizvoda vezanih prvotno za hrvatsku kulturu i povijest. Knez je osnivač Međunarodne konferencije za dječja prava i edukaciju u suradnji s Texas A&M University, Zaklade sv. Marije na otoku Mljetu te još nekoliko neprofitnih organizacija.

SKRIVANJE ISTINE
Na početku uobičajeno i očekivano pitanje: Zbog čega ste uopće došli na ideju da snimite film o Bleiburgu, temi o kojoj je ipak već objavljen popriličan broj knjiga, znanstvenih članaka i filmskih uradaka?

- Postoje materijali o Bleiburgu na hrvatskom jeziku i samo poneki na engleskom. Rekao bih da su njihove zajedničke karakteristike ili jednostavno iznošenje činjenica s jedne strane ili miješanje "bijelih i crnih" vrijednosnih činjenica, što zamagljuje ionako nedovoljno jasne fakte. Nisam našao ni jedno književno ili vizualno djelo koje je obuhvatilo cjelinu događaja, koje je usporedilo patnje hrvatskoga naroda, koje je stavilo u dijalektiku preživjele stradalnike bleiburške tragedije, njihove ubojice te posrednike toga strašnoga događaja. Ujedno, poneka postojeća djela više se koriste soc-umjetničkim dramaturgijama koje su zapadnomu gledatelju nejasne, čudne i neinteligentne. Obrada povijesnih tema po meni treba biti jasna, linearna, obuhvatiti što veći broj suprotstavljenih strana kako bi istina bila što svjetlija, glas pravde što glasniji, poruka što snažnija i slika kompletna i nedvosmislena. Strancima je teško povezati sve nabacane pojedinosti u cjelovitu, jedinstvenu sliku, a najčešće Bleiburg povezuju s Jasenovcem zbog jake i zloćudne srbijanske i jugoslavenske promidžbe, što nas automatski prebacuje iz pozicije žrtve u poziciju agresora pa se stječe dojam da se moramo opravdavati zato što su naši predci mučki i masovno, nepravedno i bez suđenja bili likvidirani od partizana nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i tijekom postojanja nesretne Jugoslavije. Želja mi je bila opisati bleiburški holokaust na način koji ne ostavlja sumnju u izrečeno i na koji se ne može proturječiti nikakvim naknadnim povijesnim i političkim konstrukcijama, te time imati u rukama jedinstven materijal koji se može prikazivati diljem svijeta u svakoj ustanovi i prigodi te ujedno imati povijesni i diplomatski alat koji nepobitno govori istinu o dijelu naše povijesti.

Koja ste povijesna vrela istraživali i koliko je trajalo Vaše istraživanje do završetka filma?

- S obzirom na to da nisam povjesničar, prišao sam upotrebi drugačijih modela istraživanja, što je dovelo do mase nepoznatih, a korisnih materijala iz kojih se nedvosmisleno može napraviti odlična slika događaja. Uz to, obradio sam gotovo sve poznate i dostupne materijale domaćih i stranih autora. Uz grupu suradnika trebalo nam je više od godinu dana da sve skupa složimo u jedinstvenu cjelinu. Ipak, najvažniji materijali došli su iz arhiva međunarodnih službenih izvora. Za mene su ti materijali bili pravo otkriće. Iz svega proizlazi da se prava istina skriva, da organizacije koje proizvode buduće događaje ujedno skrivaju tehnološke metode utjecaja na ljude. Razvidno je da postoje službena i skrivena povijest. Ništa se u tom smislu ne događa prirodnim razvojem.

Možete li istaknuti barem neki povijesni podatak koji je za javnost novum u osvjetljavanju te, u Hrvatskoj nažalost još uvijek, kontroverzne teme?

- Kako da ne. Npr. skupina komunista, budućih partizana i masovnih ubojica trenirana je u inozemnim kampovima za obuku gerilaca, po današnjem terorista! Oni su vrbovali druge nesretnike i skupa s njima izvršavali masovne pokolje od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Poznato je da su se ključne odluke donosile razvojem događaja na terenu. Mala skupina ljudi odlučila je o sudbini hrvatskoga naroda. Poznati su transkripti tajnih sastanaka u ono vrijeme ključnih osoba, istina, ne svih, iz kojih se zaključuje da je dvoje ljudi na kraju rata dalo pristanak za već pripremljene likvidacije. Postojala je i organizacija koja je u Hrvatskoj pripremila sve dokumente o osobama i njihovim obiteljima koji su bili protivnici stvaranja komunističke Jugoslavije. Ti su dokumenti dostavljeni Titu odnosno Englezima na Bleiburgu. Diplomatski put engleskoga prvoga ministra Winstona Churchila i njegova ađutanta Harolda McMillana, javni te posebice tajni sastanci, kao i transkripti njihovih razgovora otvaraju bogatu riznicu informacija. Nepoznatu i pomalo šokantnu.

Kako tumačite činjenicu da je Vaš film u hrvatskoj javnosti prošao gotovo neopaženo?

- Nepobitna je činjenica da političkim i medijskim prostorom vladaju stare strukture jugoslavenskoga mentalnoga sklopa kojima nije cilj iznošenje istine. Bez jasne i čiste prošlosti nema izgradnje dobre budućnosti. Svi koji zagovaraju zaborav u ime mira ne čine ništa dobra narodu. Oni "hrane" hrvatski narod isprobanim metodama stigme ustaških zločina kako se ne bi otvorio prostor za iskren dijalog i spoznaju istine. S takovom postavkom jasno je da je moj film protuteza i uteg suprotnosti.

Film nedvosmisleno i jasno prikazuje činjenična stanja na koja vladajuća nomenklatura ne može imati protuargument. Jasna je blokada prema hrvatskoj javnosti, iako sam malo razočaran širinom i razinom institucija i pojedinaca koji su upleteni u tu priču skrivanja. No s obzirom na to da su vladajuće silnice ionako modelirane izvana, moj je primarni cilj dotaknuti upravo te centre, upoznati svjetsku populaciju. Stoga ignoriranjem filma čine mi veliku uslugu, rekao bih gotovo karizmatičnu.

PROMOCIJA FILMA
Gdje je film premijerno prikazan, komu je podijeljen i kako je primljen kod američke, tj. inozemne javnosti?

- Film je premijerno prikazan u švicarskoj Ženevi ispred akademske zajednice Međunarodnoga instituta za socijalne i ekonomske znanosti (International Institute for Social and Economic Sciences). Cilj mi je bio početi priču na tom mjestu iz više razloga jer 90 posto stranih akademika koji su bili na premijeri filma nije nikad čulo za poslijeratne bleiburške zločine. Većina je izrazila veliko zanimanje, ponudila pomoć u širenju priče, zauzela se za institucionaliziranje problema u Europi te otvorila široka vrata mogućnosti.

Osvete su uvijek pojedinačnoga emotivnoga karaktera, a masovne su likvidacije dobro organizirane od samoga vrha vlasti, hladne i logične akcije koje uključuju sakaćenje zdravoga korpusa nacije, pljačku nacionalne imovine, okupaciju zemljišta i kontrolu resursa cijele države. Strahote mučenja, načini likvidacije naših ljudi na Bleiburgu i nakon njega bez sumnje govore o ritualnom, gotovo religijskom žrtvovanju.

Premijera u Hrvatskoj bila je u Vinkovcima, na kojoj nažalost nisam mogao biti. Premijera u Americi bila je u Texasu na teksaškom poljoprivrednom i vojnom sveučilištu Texas A/M (agricultur and military) University koji ima više od 50 ustanova diljem SAD-a i svijeta, čime je film postao sastavni dio edukativnoga materijala. Slijedilo je prikazivanje na američkom umirovljenom nosaču aviona Lexington iz Drugoga svjetskoga rata te u New Yorku. Drago mi je da je film pobudio veliko zanimanje i izazvao pozitivne emocije.

SRCE UZ HRVATE
Zanimljivost je Vašega filma što se u njemu provlači gotovo neprekinuta crta zločina nad Hrvatima, koja započinje u prvim godinama nakon 1945. te se prelijeva na godine komunističke Jugoslavije, a završava 1991. Traje dakle sve do uspostave neovisne demokratske Hrvatske države. Što ste time htjeli poručiti?

- Komunistička je Jugoslavija počela svoje djelovanje diverzijama i terorističkim akcijama te masovnim pokoljima Hrvata nakon Drugoga svjetskoga rata, što se ponovilo i u Domovinskom ratu. Upravo je i zaključno Domovinski rat pokazatelj pravoga karaktera te nasilničke i zločinačke ideologije, koja se kroz JNA i Komunističku partiju održala sve vrijeme postojanja Jugoslavije.

Spremni ste ne samo na potpuno ignoriranje sadašnjih vladajućih medija u Hrvatskoj, nego i na uobičajene optužbe prevladavajućega ljevičarskoga javnog mnijenja o - nostalgiji za NDH, zbog toga što dovodite pod upitnik komunističke mitove o kojima se desetljećima nije smjelo raspravljati?

- Ignoriranja me nikad nisu brinula. Težim prema istini jer smatram da ju hrvatski narod zaslužuje znati i to će mu znanje pomoći skinuti sve te laži koje ga ugnjetavaju stoljećima. Svjetlo istine nam treba kako bismo raščistili povijesne nedoumice. Za optužbe se ne brinem jer je snaga argumenata i povijesnih činjenica na mojoj strani. Rođen sam davno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata tako da o nostalgiji za NDH nema elemenata. Moje je srce uz one hrabre hrvatske ljude koji su kroz povijest težili, borili se i dali sve što su mogli za legitimno formiranje države Hrvatske, za očuvanje života, za slobodu i prosperitet hrvatskoga nacionalnoga korpusa. (...) Duboko vjerujem da je 80 posto našega naroda za rješenje i raščišćavanje povijesnih činjenica, da želi zdravu državu u kojoj će vrijednosti biti istina, poštenje, pravednost, očuvanje ljudskoga života, sloboda, pravo na sreću i bogatstvo.

(Intervju Tomislava Vukovića s Nikolom Knezon objavljen je u Glasu Koncila 17. siječnja 2019.; Preuzeli smo i prenosimo jedan njegov dio)

Darko Jerković