TEMA TJEDNA: U 2019. S NOVOM DOZOM OPTIMIZMA (I.)
Vezani članci
TEMA TJEDNA: U 2019. S NOVOM DOZOM OPTIMIZMA (II.)
USPOREDNI INTERVJU
USPOREDNI INTERVJU
U ovoj godini slijede izbori za Europski parlament, a na kraju godine i predsjednički izbori. Vlada ulazi u treću godinu mandata, i to s priličnom dozom optimizma, a izborna godina obično nije vrijeme kada se provode "bolne reforme". Stoga je pitanje što nas čeka u 2019. i može li to biti godina novih reformi, razvitka i političke stabilizacije te što građani mogu očekivati od novih zakona i kako će sve to utjecati na njihov standard.
Uglavnom, prioriteta je napretek, od primjerice Pelješkog mosta do traženja strateškog partnera za Croatiu Airlines. Prioritet je i osiguranje novca za uspostavu sustava gospodarenja otpadom, ali i nova strategija razvoja turizma. Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat najavljuje i novi plan administrativnog rasterećenja gospodarstva vrijedan 626 milijuna kuna, s posebnim naglaskom na mala i srednja poduzeća. Ministar financija Zdravko Marić poručuje pak da će nastaviti sa suficitom te smanjenjem javnog duga. Cilj je vratiti investicijski kreditni rejting zemlje. U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava kažu i da nastavljaju s unaprjeđivanjem mjera aktivne politike zapošljavanja, tu je i plan promjene načina rada Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, gdje će se zavod, uz nezaposlene, baviti i zaposlenima, odnosno njihovim vještinama, kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Zato se u idućoj godini pokreće pilot-projekt za poboljšanje i unaprjeđivanje vještina zaposlenih i nezaposlenih. Ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijela Žalac planira u 2019. ugovoriti 85 posto europskih sredstava, jer do sada smo prešli 60 posto, a prema uzoru na Projekt Slavonija, Baranja i Srijem želi pokrenuti projekte i za ostala područja u Hrvatskoj. U 2019. povećana su financijska sredstva za poljoprivredu - osigurano je 7,7 milijardi kuna, iz EU fondova planiraju povući 5,4 milijarde kuna. Kao prioritete u ministarstvu Milana Kujundžića navode zdravstvenu reformu i povećanje kvalitete zdravstvene skrbi, prije svega kroz smanjenje lista čekanja, opremanje i gradnju bolnica. Priprema se novi Zakon o socijalnoj skrbi, a iz Ministarstva poručuju da će i dalje raditi na razvoju demografskih mjera. Uvodi se obiteljska kartica, čime će se smanjiti troškovi života obiteljima s više djece, a kreće i projekt izgradnje i opremanja 200 novih dječjih vrtića u cijeloj Hrvatskoj na temelju 113 ugovora vrijednih 732 milijuna kuna. U ovoj godini kurikularna reforma ulazi frontalno u sve škole, no u konačnicu tog projekta za sada malo tko vjeruje. A kada je riječ o pripremama i spremnosti za eurozonu, za Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ova će godina biti posebno važna zbog priprema za predsjedanje Hrvatske Vijećem EU-a. Znamo da postoje problemi oko tih priprema, pa će se u Vladi morati trgnuti kako bi sve bilo na vrijeme gotovo. Uz to vjeruje se da će Hrvatska pokrenuti i proceduru uvođenja eura, iako i tu postoje određene dvojbe i sumnje. Pripreme za Schengen traju, a iz MUP-a poručuju da će nastaviti štititi najdulju izvanschengensku granicu u EU-u. I to nije sve, ima toga još, i previše, jer mnogo od najavljenog trebalo je biti riješeno još "jučer".
POLITIČKA (NE)STABILNOST
Naravno da bi se sve ostvarilo, realizirali planovi i teorija provela u praksi, potrebna je prije svega i poprilična društveno-politička stabilnost, koja doduše načelno postoji, no također postoje i oni koji takvu stabilnost konstantno narušavaju, pri čemu je uloga nekih od mainstream medija uobičajeno negativistička. No prije osvrta na "strategiju loših vibracija" kojom smo svednevice zatrpani, nekoliko riječi o aktualnoj političkoj sceni RH. Tu je pozicija HDZ-a jasna - tijekom 2018. HDZ je konstantno rastao, a SDP padao, pa više i nije vijest da je HDZ prvi izbor na kraju 2018., već da drugo mjesto dijele Živi zid i SDP, odnosno da SDP ne samo da posustaje nego i zaostaje. Tako posljednih dana čak svjedočimo i samoimenovanju Ivana Vilibora Sinčića, uz nespretnog šefa SDP-a Davora Bernardića, vođom oporbe na temelju istraživanja javnog mnijenja čiji su rezultati u prosincu pokazali da je rejting Živog zida za 0,1 posto veći od SDP-ova (SDP ima 14,8, a Živi zid 14,9 posto podrške).
Naravno, ni HDZ, odnosno premijer Andrej Plenković, nisu bez problema, ekstremna desnica u stranci još nije potpuno poražena. A i još se vuku repovi "starih" afera, prvo u kontekstu reorganizacije Agrokora to su borgovci i hotmail, pa zatim oni iz afere nazvane SMS zbog koje ni Plenkovićev zamjenik u HDZ-u Milijan Brkić neće ostati pošteđen. Krajem godine uslijedio je i navodni skandal oko kupnje izraelskih zrakoplova, a tu je i slučaj Radeljić. Stoga je opravdano postaviti i pitanje koliko sve to šteti stabilnoj vladavini Plenkovića u stranci i Vladi. Nadalje, iako je premijer Plenković propustio priliku da smanji broj ministarstava te s manjom i osvježenom Vladom uđe u 2019., što se neslužbeno najavljivalo iz Banskih dvora, vrlo je vjerojatno da će do nekih izmjena doći u ovoj godini. Drugim riječima, nije isključeno da će se Plenković riješiti nekih ministara koji nisu ispunili očekivanja.
Veliko pak značenje za Plenkovića u 2019. imat će i zatopljavanje odnosa s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Kad se sve uzme u obzir, Plenković je stabilizirao svoj položaj i ojačao ga kao lider stranke, kaže politički analitičar Ivan Rimac te dodaje: "Što se tiče europarlamentarnih izbora, očekujem da će HDZ nakon izbora proglasiti pobjedu na osnovi broja osvojenih mandata, a ostale stranke ovisno o tome kakva imena delegiraju eventualno postići izvjestan uspjeh, ali praktički tu veliku šansu imaju oni koji su već sada zastupnici u tom parlamentu, zbog 'krojenja' imidža u proteklom razdoblju. Tu SDP ipak može računati na Mimicu i Biljanu Borzan, kao imena na kojima može graditi nekakav uspjeh, jer su bili aktivni. Ono što je sigurno kada je riječ o predsjedničkim izborima - kandidat HDZ-a ostaje Kolinda Grabar-Kitarović i mislim da je to bila svrha cijele njezine kampanje u 2018., da smanji ili potpuno onemogući šansu da se HDZ raziđe s njom i kandidira nekog drugog. Sada će se i tonovi između predsjednice i premijera umiriti - mišljenja je Rimac.
SVJETLOM PROTIV MRAKA
I za kraj, vratimo se na spomenutu "strategiju loših vibracija". Naime, u društvo kakvo je hrvatsko, sklono pretjerivanjima i histeričnim reakcijama na sve i svašta, pitanje što očekivati u 2019. doista teško da može dati pravi odgovor. Jer dok "na papiru", ali i u praksi, niz Vladinih poteza ulijeva povjerenje i doima se optimistički (rast plaća, sniženja nekih stopa PDV-a, porezne olakšice i dr.), konstantno traženje "dlake u jajetu" ili "igle razdora u plastu sijena", čime se bavi oporba, ali i neki od ljevičarsko-desničarskih mainstrem medija, uz dakako razglabanje o aferama na način da se njima manipulira te uz sve to naglašavaju još i otrcane ideološke teme, umnogome djeluje opstruktivno umjesto konstruktivno na društvo u cjelini. I, da, uobičajeno plašenje nekom ekstremnom desnicom, sapunica je koja traje.
Doduše, istina ipak pobjeđuje laž, makar to čini sporo, pa se može zaključiti da dežurni katastrofičari gube tlo pod nogama, premda se i dalje trude trovati svakodnevicu, odnosno nastavljaju s dramoletom kojemu teško da itko ozbiljan još može vjerovati. Upravo zbog tih i takvih "sijača mraka" i tamo gdje svjetlo već osvjetljava cijeli tunel, glas razuma mora prevladati. Bilo da zagovaramo optimizam ili realizam, što bi načelno trebalo biti jedno te isto, otpor defetizmu i beznađu jedini je mogući put koji vodi u bolje sutra. Pritom naravno država (vlast) može i mora učiniti više nego do sada, ali isto tako i sami moramo poraditi na promjeni ponašanja, na odbacivanju socijalističkog mentaliteta, na otrježnjenju od loših iluzija i irelevantnih mitova. Krenimo dakle u 2019. s novom dozom optimizma.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Igrokaz Živog zida
Čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić, na krilima anketnih rezultata o popularnosti, u nedavnom intervju predstavio je što bi za Hrvatsku značilo kad bi Živi zid osvojio vlast. No, prema svemu iznesenom, teško da itko ozbiljan u to može vjerovati. Jer npr. jedna od prvih stvari bilo bi pokretanje procedure izlaska Hrvatske iz Europske unije! Nadalje, zbog pritiska ilegalnih migranata imali bismo još glomazniji policijski sustav, a roditeljima bi primjerice ostalo na volju hoće li cijepiti svoju djecu. U programu je zatim i napuštanje NATO-a, represija prema bankama kojima bi se oduzele nekretnine i prevele se u kategoriju društvenih stanova. Vjerojatno bi ukinuli i Zakon o fiskalizaciji... Na službenim web-stranicama Živog zida, odnosno njihovu programu, može se naći još svašta. Od ukidanja Ugovora s Vatikanom, ukidanja kaznenog djela klevete, ukidanja Ustavnog suda. U programu imaju i drukčiji izbor sudaca, ali ne znaju kakav bi trebao biti. Promijenili bi i cijeli politički sustav, ali ni tu nemaju razrađene pojedinosti. Uglavnom, sve to djeluje prilično neozbiljno i neostvarivo, odnosno živozidaši stvaraju lažni dojam da su nova generacija političara koja razumije običnog čovjeka i bori se za njegov boljitak.
Premijerov optimizam
Predsjednik Vlade Andrej Plenković najavio je nastavak strukturnih reformi, napore za demografsku obnovu Hrvatske te za jačanje povjerenja građana u neovisnost i učinkovitost institucija. Plenković navodi da je Vlada u protekloj godini poduzela brojne promjene koje su pridonijele podizanju životnog standarda. Značajno je smanjila poreze, što je dovelo do povećanja zaposlenosti, plaća, potrošnje i rasta gospodarstva, a nove snižene stope PDV-a na namirnice i proizvode, koji čine velik dio potrošačke košarice, povećat će kupovnu moć hrvatskim obiteljima, ističe premijer. "Želimo da svi hrvatski ljudi žive dostojanstveno i zato se zalažemo za veću društvenu solidarnost. Povećali smo minimalnu plaću na 3000 kuna neto, a mirovine za šest posto. Paketom mjera deblokirali smo više od 50 tisuća blokiranih sugrađana. Budućnost Hrvatske su naši mladi. Stoga ulažemo u obrazovanje i povećavamo broj stipendija. Proširujemo krug mjera koje poduzimamo za demografsku obnovu Hrvatske, kao i za povratak naših iseljenika", stoji, između ostalog, u premijerovoj novogodišnjoj poruci.
MARIJA BERZATI
REALNOST JE ONO ŠTO POTIČE PROMJENE
U rubrici "O meni", na svojoj web-adresi zarooljica.com, bogatoj nizom zanimljivih komentara i tekstova, Marija Berzati između ostalog piše kako joj je prva i najveća ljubav bila psihoterapija i kontinuirani rad s ljudima.
S obzirom na dosadašnja iskustva - jesu li se nade ostvarile, jeste li zadovoljni postignutim i koje je probleme i dalje teško rješavati u poslu kojim se bavite?
- Ja sam jedna od mnogih koja je odrasla u popriličnom nesređenim obiteljskim odnosima, u siromaštvu i s mizerno malim šansama za uspjeh. Bila sam nesretno i neomiljeno dijete i moji prvi neuspješni pokušaji uspostavljanja odnosa s drugim vršnjacima i posljedična patnja rano su mi dali do znanja da sa mnom nešto ne ‘štima‘. Svi oni teen časopisi iz 90-ih su negdje pogađali kakva bi trebala biti osoba koja se osjeća dobro i ima kvalitetne odnose, ali moram priznati da mi nije bilo jasno kako postati takvom osobom.
Budući da nisam znala da se iza dobre prijateljice ili sretne osobe ne krije samo nešto urođeno i nepromjenjivo, već i mnogo vještina koje je moguće naučiti, bojala sam se da sam se rodila nekakva defektna ili manjkava i da su mi takve stvari nedostižne. Istovremeno je u meni tinjala nada da ipak mogu nekako postati sretnijom i boljom osobom. Ta nada je svoj oblik psihoterapije poprimila vjerojatno onda kada sam u nekoj seriji ili filmu vidjela ili pročitala u nekoj knjizi da je netko išao na psihoterapiju i da mu je terapija pomogla. To je bila moja nada.
Ne mislim nužno da je svima potrebna psihoterapija da bi bili sretniji i bolji, iako smatram da bi vjerojatno svi mogli imati nekakve koristi od nje, a psihoterapija i sve ono što se skriva iza toga da bih mogla biti bolji psihoterapeut su u cijelosti ispunili moja očekivanja. Postoji li u poslu bolji osjećaj od toga da radite ono u što iskreno vjerujete jer ste to prvo iskušali na sebi?
MOGUĆNOST IZBORA
Što kod ljudi najviše generira defetizam i pesimizam?
- Mislim da su kod ljudi defetizam, kao prihvaćanje poraza bez borbe, i pesimizam, kao mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe u kojemu su ovaj svijet i sve u njemu najgore što može biti, a sva stvarnost nevrijedna i besmislena, te rezignacija - posljedice naučene bespomoćnosti. Naučena bespomoćnost je mentalno stanje u kojemu se možemo naći nakon iskustava u kojima smo opetovano, bez mogućnosti da na to utječemo, bili izvrgnuti neugodnim, odbojnim ili bolnim podražajima kao što je zlostavljanje u obitelji. Nakon takvih iskustava u kojima nismo imali mogućnost kontrole, možemo imati osjećaj kako kasnije, u drugim situacijama ne možemo učiniti ništa da bismo izbjegli neugodu ili bol, odnosno, kako bismo promijenili situaciju u kojoj se nalazimo, iako u stvarnosti imamo mogućnost izbora.
Koliko promjene nabolje jednog društva u cjelini ovise o promjeni nabolje kod svakog pojedinca. Drugim riječima, zašto je tako teško promijeniti se?
- Mislim da promjena kreće od pojedinca. Pojedinac je taj koji dobije nekakvu ideju, inspirira ljude oko sebe da i oni prihvate tu ideju i onda idu u smjeru te ideje zajedno inspirirajući druge. Zašto je tako teško dopustiti sebi inspiraciju koja dolazi iz nas ili inspiraciju koja dolazi izvana? Odgovori na to pitanje su brojni i nadmašuju broj redaka ovakvog teksta, a neki od njih su da nismo još spremni, da se previše bojimo, da nam nije dovoljno loše u zoni komfora da bismo istinski željeli nešto bolje, ali ne znamo kako se to bolje postiže i zaslužujemo li to uopće.
SUOČAVANJE SA ŽIVOTOM
Zaključno - što činiti da u 2019. uđemo s novom dozom optimizma. Je li to uopće moguće i kako? Sudeći prema onome što i kako pišete u svojim komentarima, rješenja postoje, optimizam je moguć...
- Mislim da optimizam, kao suprotnost pesimizmu, odnosno oslanjanje na one aspekte situacija koji ulijevaju najviše nade, u svom ekstremu može biti štetan. Floskule tipa "Moglo je biti gore" ili "Uvijek gledaj pozitivnu stranu života" nas u određenim uvjetima mogu prikovati za pod, u trenutcima kada bismo trebali djelovati, a ne djelujemo jer razmišljamo ovako: "Bar imam posao u vrijeme kada ga mnogi drugi nemaju pa je u redu da se moji poslodavci iživljavaju na meni", "Bar me ne tuče i ne spava okolo pa je u redu da sav novac potroši na alkohol."
Drugim riječima, i optimizam i pesimizam u određenoj mjeri imaju svoje mjesto i vrijeme u našem životu, ali realnost - kao ono što stvarno jest - to je ono što potiče promjene. Suočavanje sa što stvarnijom slikom nas i okolnosti u kojima živimo je ono što će nas potaknuti da nešto učinimo, a samo zato što možda u ovom trenutku ne znamo što i kako učiniti ne znači da način ne postoji. Nitko se ne rađa s tim alatima, samo su neki od nas imali sreću da su ih naučili već kao mala djeca, dok će drugi od nas moći to isto svladati kasnije. Netko će to učiniti odlaskom na psihoterapiju, drugi će se okrenuti vjeri, treći će mnogo čitati, promišljati i voditi značajne razgovore s bliskim ljudima, a oni četvrti i peti će možda kombinirati sve od navedenog ili pronaći svoj vlastiti put. Puteva je mnogo i od srca vam želim da pronađete svoj!
(D.J.)MISLAV ŽITKO VRAĆANJE ILUZIJE PROSPERITETA
Vlada se pred kraj godine pokazala darežljivom, omogućila je poslodavcima da isplate "13. plaću", božićnice, regrese... sve u duhu blagdanskog konzumerizma. S tim u vezi, za mišljenje smo zamolili dr. sc. Mislava Žitka sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Jesu li objektivno uzevši mjere štednje mrtvo slovo na papiru, a ne vidimo niti čujemo da se o nekakvoj štednji uopće i govori u EU-u. Vaš komentar na takvo "stanje stvari" i što to sugerira - da smo izašli definitivno iz krize i da smo (RH) spremni za eurozonu?
- Mjere štednje su se u razdoblju krize pokazale štetne, odnosno relativno štetne s obzirom na poziciju zemlje koja ih je implementirala. Neke zemlje koje su ih pod pritiskom provodile platile su visoku cijenu takve politike u vidu političke nestabilnosti i daljnjeg ekonomskog zaostajanja praćenog najprije visokim stopama nezaposlenosti, osobito nezaposlenosti mladih, a kasnije migracijom najčešće obrazovanijeg dijela stanovništva.
U Hrvatskoj su se mjere štednje provodile selektivno, što je dovelo, primjerice, do dugoročne potplaćenosti nastavnica i nastavnika u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj. S druge strane, sredstva su se nemilice trošila na plaće i beneficije političkih dužnosnika i jednog dijela populacije ratnih veterana. Općenito govoreći, rasprava o mjerama štednje više se ne vodi nekadašnjim intenzitetom dijelom zato što je financijska kriza iz 2008. završena, a načela politike štednje ugrađena su u strategiju Europa 2020 preko mehanizama Europskog semestra. Drugim riječima, mjere štednje su do određene razine institucionalizirane u Europskoj uniji. Njihova će se štetnost odnosno neodrživost pokazati tijekom iduće izraženije recesije odnosno krize.
Vraća li se u Europsku uniju iznova "iluzija prosperiteta", kakvu smo imali prije krize 2008., i može li nas nova rastrošnost u RH iznova koštati dubioza?
- S obzirom na to da se rast BDP-a u posljednjoj godini uglavnom temelji na rastu osobne potrošnje, možemo govoriti o vraćanju iluzije prosperiteta posljednji put viđene tijekom mandata Ive Sanadera. Ustvari, ništa se posebno od tada nije promijenilo, ekonomski rast temelji se na osobnoj potrošnji te priljevu deviza od turističke sezone, međutim tu je više riječ o "pasivnoj prilagodbi" s obzirom na vanjske okolnosti, dok je ekonomska struktura zemlje još uvijek slaba, regionalno neujednačena te tijekom 2018. dodatno uzdrmana teškim problemima u brodogradnji i naravno padom Agrokora. Pritom, nije riječ samo o slaboj ekonomiji, nego o ekonomsko-političkoj strukturi koja se klijentelizmom i personalizacijom institucija štiti od bilo kakvih intervencija prema egalitarnijem društvu s više demokratskih mehanizama odlučivanja i zaštite javnog interesa.
Kad smo kod optimizma i pasimizma - dojam je da medije isključivo zanima mračna strana stvarnosti. Koliko su mediji odgovorni za širenje negativizma, defetizma i opstruriranja dobrog na račun lošeg?
- Privatni, a osobito javni mediji ne bi se trebali opterećivati bilo širenjem optimizma ili pesimizma, nego bi trebali raditi na poboljšavanju uvjeta funkcioniranja demokracije proizvodnjom sadržaja kojim bi se otvarale i održavale rasprave o važnim društvenim temama. To je ono što bi primjerice javna televizija trebala činiti, a što danas - kada se gotovo u cijelosti stavila u službu promicanja konzervativne, desno orijetirane ideologije - ne čini. Dakako, medijiski sektor neće se sam od sebe promijeniti, da bi imao kvalitetno novinarstvo, potrebni su za početak pošteno plaćeni novinari, čime se opet vraćamo na mjere štednje i njegovo krizno restrukturiranje kojim je osigurana njegova prekarnost i samim time niža kvaliteta uvjeta rada i samog sadržaja.
(D.J.)