Kraj prošle, ali i početak nove 2019. godine, što se Vlade RH tiče, protekao je o darežljivom tonu. Porezna rasterećenja, smanjivanje nekih stopa PDV-a, povećanje neoporezivog dijela plaća i najave novih olakšica građanima bi trebali olakšati život i koliko-toliko podići standard. O svemu tome, kao i o aktuaklnim odnosima na političkoj sceni, razgovarali smo s analitičarem Davorom Gjenerom.

Može li se zaključiti, uzimajući u obzir sve netom spomenute pozitivne stvari, da je kriza prošlo svršeno vrijeme i da je RH spremna za eurozonu?

- S pozicije države štednja nije smanjivanje prihoda građana, pogotovo ne onih zaposlenih u realnom sektoru, nego smanjivanje udjela javnih troškova u BDP-u. Hrvatska je to postigla zahvaljujući gospodarskom rastu, a za sada je izbjegavala oštrije rezove u javnu potrošnju. Hrvatska tek treba srediti vlastitu javnu upravu i reducirati njezine troškove kako bi mogla dodatno rasteretiti realni sektor i smanjiti davanja na plaće. Hrvatska je konačno počela upravljati svojim javnim dugom, reprogramirati ga povoljnijim kreditima, smanjivati kamatu što ju država plaća i time su postignuti važni učinci. Ipak, hrvatski javni dug još je prevelik da bi Hrvatska zadovoljila uvjete za članstvo u eurozoni, ali je važno da je ispunjavanje tih kriterija definirano (i vremenski) kao cilj administracije.

Kakva nam je bila politička scena u protekloj 2018. godini? Vidjeli smo i naslušali se svega i svačega, stižu i najave osnivanja novih stranaka, a neke su već osnovane...

- Evidentno je da je hrvatska stranačka arena u dubokoj krizi. Za sada se čini da HDZ uspijeva odolijevati trendovima u parlamentarnoj areni, ali ni njegova pozicija nije povoljna. Doduše, trenutna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da HDZ ponovno ima status dominantne političke stranke u parlamentarnoj areni, ali njegov rejting nije dovoljan da bi mu, u slučaju ponovljenih izbora, osigurao samostalno osvajanje vlasti i formiranje parlamentarne većine. Kriza drugih klasičnih parlamentarnih stranaka dovodi ih u poziciju da će nakon izbora imati velike probleme u traženju koalicijskih partnera.

Novonastale političke stranke uglavnom su nekonsolidirane, njihov javni profil nije jasno definiran i pitanje je u kojoj će mjeri one biti održive nakon parlamentarnih izbora. Dvije stranke su se, doduše, prilično konsolidirale i imaju konstantan rejting, a i jedna i druga trude se da od SDP-a preuzmu poziciju ključnog govornika u ime opozicije - to su Most i Živi zid. Problematičnost pozicije pridošlica u političku arenu pokazuje upravo slučaj Živog zida, koji, doduše, ima stabilan rejting, koji pomalo raste, ali je toj stranci uspjelo tek to da u njezinu današnjem zastupničkom klubu ostane tek polovina zastupnika koji su izabrani na parlamentarnim izborima sa stranačke liste. Rezultat Mosta u tom je smislu nešto bolji, ali i Most je zbog nekonsolidiranosti pretrpio velike personalne gubitke.

Što se vodeće stranke tiče, HDZ nema problema s rejtingom, koji konstantno raste, za razliku od rejtinga SDP-a koji je sve niži. Kako to komentirate?

- Svaki stručnjak za politički marketing reći će vam da više od godinu dana prije izbora ne treba poklanjati veliku pažnju trenutnom rejtingu neke stranke. Važni su, međutim, trendovi. Bilo bi pretjerano reći da je HDZ u prethodnom razdoblju konstantno rastao, on je odolijevao krizi stranačke arene i održavao je stabilno biračko tijelo, a SDP u prethodnom razdoblju doista jest, prema nalazima istraživanja javnog mnijenja, pretrpio relevantne gubitke.

Pravi odnosi vide se tek na izborima. Relativno u prilog SDP-u ide činjenica da ta stranka, kao i HDZ, ima svoje tradicionalno biračko tijelo, a da taj tradicionalni SDP-ovski elektorat nije dobio snažnu izbornu alternativu. Fenomen odljeva SDP-ovih glasova, pa i privremeno pojavljivanje stranke koja od SDP-a preuzima položaj druge najsnažnije stranke u parlamentarnoj areni, već smo promatrali u vrijeme mandata administracije Zorana Milanovića, kad je Orah Mirele Holy izbio na drugo mjesto u istraživanjima javnog mnijenja. Naravno, prvi neuspjeh, onaj predsjednika Josipovića uz kojeg se Orah čvršće vezao od SDP-a, potopio je tu stranku i danas je više i ne pamtimo kao “alternativni izbor”.

Na parlamentarnim izborima 2015. tradicionalno SDP-ovsko biračko tijelo uglavnom se vratilo stranci, a tek ga je na izborima 2016. eskapadama o djedu ustaši Zoran Milanović u većoj mjeri otjerao u rezignaciju. SDP će se vjerojatno suočiti s neugodnim iskustvom na izborima za Europski parlament i nakon toga će se ubrzati previranja u stranci. Ostaje otvoreno pitanje kako će ta previranja završiti, hoće li dovesti do konsolidacije stranke ili će u njima prevladati destruktivni akteri koji bi dodatno marginalizirali SDP, ali ga i odvojili od njegova tradicionalnog elektorata. Dio SDP-ova vodstva, čini se, zahvaćen je svojevrsnim neurotskim strahom. Politički profesionalci svoje političko djelovanje doživljavaju prije svega kao izvor egzistencije, a većina njih je svjesna da su privilegiji koje uživaju u političkom zabranu nerazmjerni uvjetima koji vladaju u realnom sektoru, a da su oni sami vrlo teško zapošljivi u realnom sektoru. Zato se i događaju transferi zastupnika u klub Milana Bandića, koji svojim bivšim stranačkim drugovima prije svega nudi jedno - garanciju budućeg zaposlenja u Zagrebačkom holdingu, dakle daleko od tržišnih uvjeta.

Premda je HDZ s Plenkovićem na čelu stabilan i čvrst, šire gledajući problema još ima. Problemi su i u dosadašnjoj “Milinovićevoj županiji”, jer mu nije prošao proračun. Kako će se sve to rasplesti?

- Daleko od toga da bi HDZ bio bez problema. Čini se da je premijer Plenković odlučio tijekom ove godine učvrstiti svoj položaj u vlastitoj stranci. Većina je pretpostavljala da će strategija vodstva HDZ-a u Zagrebu, nakon istupanja Darka Milinovića iz stranke, biti svojevrsna kohabitacija s njim u Ličko-senjskoj županiji i izbjegavanje zaoštravanja sukoba. Međutim, vodstvo HDZ-a opredijelilo se za suprotnu taktiku - odučilo se za otvaranje političke borbe za izvršnu vlast u županiji. Zato je srušen proračun, uskoro će biti raspisani izbori za novi saziv skupštine, a Milinović, želi li se održati, mora brzo formirati vlastitu regionalnu stranku. HDZ je u proteklim mjesecima izgrađivao novu strukturu županijske organizacije i bit će spremniji za regionalne izbore nego Milinović. U slučaju dobrog HDZ-ova rezultata na izborima za Skupštinu, doći će polovinom godine do novih izbora za župana. Ako ih bude izgubio, Milinović se može vratiti u Sabor, ali takav povratak u Sabor značio bi povratak poraženog nemoćnog političara, a kad je izlazio iz HDZ-a, Milinović je Plenkoviću prijetio da mu povratkom u Sabor može srušiti parlamentarnu većinu.

Plenković je naučio jednu od lekcija o zakonitostima politike, a to je da svojim protivnicima, koji bi ga dugoročno mogli ugroziti, ne smije ostavljati prostora za taktička povlačenja i odgađanje napada za povoljnija vremena, ona kad bi zbog nečeg drugog Plenković bio oslabljen. Racionalan vođa u ovakve obračune ulazi samo s onim akterima s kojima nije moguće postići sporazum i u koje nema ni elementarnog povjerenja. Sve druge, koji nisu nužni, međutim, racionalno političko vodstvo nastoji izbjeći i probleme riješiti kompromisom, održati sva programska krila unutar stranke na životu i osigurati takve odnose u kojima će svi biti donekle zadovoljni (ali i donekle nezadovoljni).

Što očekivati od predstojećih EU izbora, osim još jednog trijumfa HDZ-a?

- Kad se 12 mandata dijeli d’Hondtovom metodom i kad pritom imamo jednu dominantnu političku stranku, nasuprot razmrvljenoj sceni, ishod izbora je jasan. Izborni model pogoduje dominantnoj stanci i osigurava joj relevantnu nadzastupljenost. Zato HDZ unaprijed može biti siguran da će osvojiti šest ili sedam mandata. Budući da je prirodni prag za sudjelovanje u diobi mandata bitno viši od prohibitivine klauzule, dakle zakonskog praga od 5 %, dio stranaka koje će prijeći 5 % osvojenih glasova svejedno neće sudjelovati u diobi mandata. Marginalne političke opcije, poput lijevo i desno radikalnih stranaka, nemaju šanse prijeći izborni prag. Zbog niske izlaznosti na izbore teško je procijeniti kako će na njima proći Živi zid i Most, a tek treba vidjeti ima li itko izvan ove četvorke ikakve šanse sudjelovati u diobi mandata.

Za kraj - opći je dojam da u RH kronično nedostaje optimizma, čemu pridonose i neki mediji koji daju naglasak na sve loše, pa se čini da u zemlji vlada konstantno negativističko ozračje. Zašto je tome tako?

- Iako je na tržištu stvoren određeni optimizam, premda su negativni trendovi, poput iseljavanja, dosegnuli vrhunac, pa je čak počeo i, doduše vrlo polagani, povratak dijela onih koji su se bili iselili u neku od država EU-a, političkog optimizma nema na vidiku. Ništa od postignutoga ne prepoznajemo kao svoje stvarne uspjehe i vrlo se kritički odnosimo prema samima sebi. Ne vidi se što bi moglo donijeti taj nužni optimizam. Prema svemu sudeći, u ovoj godini buđenja tog optimizma neće biti, jer se ekonomija u EU-u polako hladi, a očekivanja od Brexita i izbora za europske institucije vrlo su konfuzna. Kad nam, pritom, ni procesi koji su se činili izvjesnima (kupnja vojnih aviona, izgradnja LNG terminala…) nikako ne idu od ruke, pesimizam samo jača.(D.J.)