Minulo svjetsko prvenstvo u nogometu bilo je najgledaniji sportski događaj u svijetu. Golema svjetska arena, koja razvojem komunikacija postaje sve veća i veća, sada je prazna, ali jeka još uvijek odzvanja. Ne samo u svijetu nego i kod nas, u Hrvatskoj, a kako i ne bi kad je naša reprezentacija osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju u Rusiji.

Dojmovi se još nisu slegnuli, nakon veličanstvenog dočeka u Zagrebu, svjedočili smo dočecima u rodnim mjestima većine naših reprezentativaca, a izborniku Daliću odali su počast u Varaždinu i rodnome Livnu. Kako sve to komentirate?- Mjesec dana veliki dio svijeta proživljavao je ono što smo proživljavali i mi u Hrvatskoj - natjecanje je nacionalnih timova u jednoj jednostavnoj igri u stranu gurnulo brojne druge probleme koje bismo, uz tek mali napor hladnoga promišljanja, morali okarakterizirati kao neusporedivo važnije od ishoda trke 22 mladića za jednom loptom. Hladni nas razum, najprecjenjenija stvar na svijetu, mora nagnati da pokušamo, ukratko i koliko možemo, odgovoriti zbog čega je tome tako. Što je to u sportu, a napose u nogometu, što ga svake četiri godine čini najvažnijom temom sve većeg i većeg dijela svijeta?Počeci su sporta u borbi, pravom, fizičkom sukobu. Sport je priprema za rat ako je pojedinačni, a simulacija bitke ako je momčadski sport. Rat, najgora, najveličanstvenija i najintenzivnija ljudska djelatnost u svome razvoju znade dostići stupanj fizičkog sukoba koji ne mora za cilj imati puko fizičko uništenje suparnika, već iskazivanje simboličkih činova junaštva i dostojanstva, poput doticanja naoružanoga neprijatelja drvenim štapom ili rukom u ratovima prerijskih Indijanaca, ili bacanja štapova džilita na neprijatelje u stepskih konjaničkih naroda.Baš kao što i dugotrajna, počesto i višegeneracijska ratna stanja na kraju mogu dovesti do kodifikacije čvrstih pravila ratovanja, poput naše "vire krajiške" ili samurajskoga "Bušida". Takav razvoj rat može dovesti do krajnje simboličke razine, do sporta, fizičkog sukoba koji zadržava od rata ono što svaka epika slavi - snagu, junaštvo, lojalnost, dostojanstvo, oprost i milosrđe prema poraženome, uzvišenost u porazu i u pobjedi, ono što crnogorska tradicija tako lijepo naziva "čojstvom i junaštvom" - a iz rata izbacuje ono što epika vrlo često zna skrivati: bol, strah, jaukanje ranjenika, mržnju i okrutnost prema neprijatelju, jad poraženoga, patnju roditelja, bijedu osakaćenih koji nastavljaju život kada zanos rata završi. Sport je idealizirani rat, a rat je, mnogi od nas to iz iskustva dobro znaju, najintenzivniji doživljaj koji jedno društvo ili nacija mogu doživjeti.Kad sport, uključivo i nogomet, stavimo u takav kontekst, do kojih zaključaka dolazimo?- Promatramo li sport na taj način, onda možemo reći da je značaj koji sport ima u modernom društvu u vezi s općom pacifikacijom društava modernih nacionalnih država iznutra i međunarodnih odnosa tih država izvana. Kad čovjek bez rata, eto, ne može, onda neka taj rat bude idealizirani, strogo regulirani periodički fizički sukob bez stvarnih posljedica. U sportu shvaćenom kao idealizirana simulacija bitke nogomet ima posebno mjesto kao najpopularniji sport, što će reći sport koji najbolje preslikava stvarnu bitku (ili rat) u njezinim bitnim aspektima. Nogomet je jednostavna igra, što je mnoge površne intelektualce s dvije lijeve noge nagnalo da odmahnu rukom prema toj igri i proglase je glupošću kojom se zanose fukare i plebejci. On jest jednostavan utoliko što mu pravila stanu u malenu knjižicu, ali je istovremeno izuzetno složen. Nogomet se igra u razmjerno dugom razdoblju na vrlo velikom terenu s relativno velikim brojem sudionika. Kao da u tome postoji neka dobro pogođena mjera: veličina je terena tolika da ga jedan dobro uvježbani čovjek može bez problema istrčati mnogo puta uzduž i poprijeko, ali ga opet ne može pretrčavati tokom čitavog trajanja utakmice a da pritom ne svisne od umora. To svakog igrača prisiljava da pokriva tek dio tog velikog terena i na taj ga način čini ovisnim o svojim suigračima. Ograničeni broj igrača pak znači da se za svakoga od njih treba odvojiti određeni odjeljak terena, odnosno da ih se treba specijalizirati u njihovoj funkciji. Tu uskače veliko značenje strategije, odnosno taktike, koja postaje bitnim dijelom uspjeha momčadi, koja zbog svega spomenutoga pokazuje raznolikost kombinacija kojoj zasigurno nema premca ni u jednome momčadskom sportu. Sličnost bitke odnosno rata i nogometa tu ne prestaje. Kao i u ratu, sitne pogreške znaju imati fatalne posljedice, baš kao i sreća, te znaju odnijeti prevagu čak i onda kad su svi ostali odlučujući faktori koji dovode do rezultata dobro posloženi. Osim toga, činjenica da se nogomet razvio u igru u kojoj je relativno malo dostignutih ciljeva napora igrača - golova, pogodaka, da budem posve jasan - dovela je do toga da se u tome ratu sva emocionalna napetost igrača i navijača koja se nakuplja tijekom utakmice oslobađa svom silinom u jednome kratkome trenutku, času u kojem lopta trese mrežu. A takvih je trenutaka u pravilu vrlo, vrlo malo.U toj borbi, ratu na terenu, nisu važni samo igrači nego i države. Što nogometni uspjeh znači za državu kakva je primjerice Hrvatska?- Imamo danas jedan do krajnosti ritualizirani rat, koji je najzanimljiviji onda kada je svjetski rat, kad se natječu nacionalne države jedna protiv druge. Svjetsko nogometno prvenstvo daleko je najgledaniji sportski događaj u svijetu, a to znači i pravi trenutak da se svijetu pokažeš. I tu smo, napokon, kod Hrvatske i onoga što bi ovaj uspjeh mogao - ili trebao - značiti za čitavo naše društvo. Dopustite mi još malo zavlačenja, ipak važnih za moj argument u nastavku: ističe se kako je Hrvatska jedna od 13 zemalja sudionica finala svjetskih prvenstava, te da je druga najmanja po broju stanovnika, iza Urugvaja. Statistika je precizna, ali brojke znaju davati krivu sliku. Prvo svjetsko prvenstvo kojeg se ja sjećam jest ono iz 1982. igrano u Španjolskoj. Od tada do ovoga finala u završnicama se izmjenjivalo samo SEDAM nacionalnih timova, sve redom mnogoljudne zemlje s desetcima milijuna stanovnika, duge nogometne tradicije, snažnih liga. Jest, već je jako mjesto u polufinalu otvoreno i za one malene - ali finale je za njih bilo čvrsto zatvoreno, sve do prošle nedjelje. Hrvatska je, svi se slažu, napravila zadivljujuće čudo. I to na koji način: nije tu bilo glumatanja i valjanja po terenu, pretjerane vike na suca i kmečanja nad nepravdom, nije tu bilo kalkuliranja, onoga što je, primjerice, Rio Ferdinand eufemistički nazvao "šahovskim nadmetanjem na sredini terena", nije tu bilo zagrađivanja lopte uz korner-zastavicu pri vodstvu na samome kraju utakmice, nije bilo odustajanja, malodušnosti... Tu se igralo svom silinom, otvoreno, pošteno, tu se trčalo i skakalo do krajnjih napora, tu su se stiskali zubi... Takav su dojam ostavili naši igrači, naši predstavnici u areni idealiziranoga svjetskoga rata, čak i onda kad i nije sve izgledalo tako dobro na terenu.Ti su Hrvati bili junaci, pravi ratnici idealiziranoga svjetskoga rata bez mrtvih i ranjenih. Danas, kad nam je čitav svijet dostupan jednim klikom miša, svi se u to možemo uvjeriti slušajući i čitajući što o nama - ovdje namjerno govorim "nama", a ne našim igračima - govore stranci čiji jezik razumijemo. Uvjerio sam se sam da tako o nama govore Englezi, Škoti, Irci, Velšani, Amerikanci, Talijani... stanovnici hispanofone Amerike. Volio bih da mogu razumjeti i, primjerice, Japance, Arape, Irance... Ali, zapravo, već pogađam što govore o nama: junaci koji se nikad ne predaju, dostojanstveni u pobjedi kao i u porazu, pravi pobjednici ovoga prvenstva, početak novoga razdoblja u svijetu nogometa, uzor svima onima koji sanjaju da se pridruže onim velikim nogometnim nacijama i koji su dosada mislili da je to samo pusti san... Kroz rad, vjeru, požrtvovnost, kroz suradnju i oslonac na drugove o kojima ovisiš, kroz hrabrost lišenu oportunizma, kalkuliranja, kroz samopouzdanje i ponos, može se doći do zadnje bitke idealiziranoga svjetskoga rata, emocionalno najsnažnijeg događaja pacifiziranoga modernoga svijeta. A jednom kad do nje dođeš, možeš i pobijediti.No, iza tog golemog nogometnog uspjeha postoji i druga, ružnija strana stvarnosti?- Pišući ove retke predivnoga idealizma koji nas već dugo preplavljuje zahvaljujući našoj nogometnoj reprezentaciji, i sam se zapanjim. Kao i drugi Hrvati, i ja sam čekao početak ovoga prvenstva, ali su moje misli bile doista usmjerene k drugim problemima, stvarnim, a ne simboličkim, s kojim se svaki građanin ove zemlje susreće u većoj ili manjoj mjeri. Nedugo prije početka prvenstva, u Zagrebu, u Zadru, u Bjelovaru, kad god bih se upustio u raspravu sa znancima ili s neznancima, nitko nije govorio ništa o skorašnjem nogometnom prvenstvu. Ni traga velikim očekivanjima, ni najmanje naznake euforije kakvoj danas svjedočimo, čak ni iščekivanja. Samo depresija, pesimizam, bezvoljnost, osjećaj nemoći da se u državi išta stvarnoga promijeni nabolje, razdijeljenost, mržnja. I misao koja je krunila svaki takav razgovor: država nam ne valja! Trulost je naše države pripisivana, prije svega zahvaljujući psihološkom obrambenom mehanizmu skidanja vlastite odgovornosti uz izvjesnu dozu lijenosti uma, kasti zvanoj "političari", ali bi se svaki put u produbljivanju teme dolazilo do nečega još gorega - do same nacije, odnosno do pojedinaca koji je čine. Nitko ne može zanijekati da živimo u primjernoj demokraciji, u kojoj je svaka odrasla osoba odgovorna za politički život društva i države. Klijentelizma velikih stranaka, primjerice, ne može biti tamo gdje jezgru društva odnosno nacije čine hrabri i pošteni ljudi koji se ne boje iznijeti svoje mišljenje i djelovati po njemu. Mržnje koja nas razdire ne može biti tamo gdje jezgru društva odnosno nacije čine ljudi koji shvaćaju da je projekt stvaranja i funkcioniranja države zapravo čin svakodnevne solidarnosti, to će reći međusobne ovisnosti, ovisnosti čak i o onima s kojima se ne slažeš. Naša je država takva kakva jest, neuspješna, jer smo mi Hrvati slabići, oportunisti, kukavelji, nepošteni, cmizdravi i puni mržnje. Zbog toga što smo takvi, takva će nam država uvijek i biti - neuspješna. To je zaključak svih razgovora koje sam vodio prije početka ovoga prvenstva.Kad se usporedi bronca iz Francuske i sada srebro iz Rusije, da kakvih zaključaka možemo doći?- Dragi štioc sve ovo već zna, i sad se pita poput mene i vas - tko je tu u krivu? Jesu li svi ti stranci, neutralni gledatelji svjetskoga rata bez poginulih, koji su nas jasno vidjeli kao potpunu suprotnost onome što mi mislimo o sebi - odnosno što smo donedavno mislili o sebi da jesmo - jesu li oni "promašili ceo futbal"? U odgovor na ovo pitanje krenut ću s jednim upozorenjem. Posve opravdana euforija koja nas je sve zahvatila proteklih dana i koja još traje, predivni prizori dočeka naših junaka, dio su one lijepe slike koju šaljemo promatračima svjetskog idealiziranoga rata koji je upravo završio. I ona je potvrda našega ponosa, našega samopouzdanja, usudio bih se reći i našega poštovanja junaštva kao vrline. Ali mi znamo da će sve to proći, jer smo mi kroz te pobjedničke euforije nalik na ovu već prošli, u kolovozu ‘95. i na svjetskom prvenstvu 1998. Budnice, nacionalni zanos, "kockice", veselje... c‘est du déjà vu, kako bi rekli pobjednici finala. I kako su završile te euforije? Počnimo s onom najvećom, najveličanstvenijom, s Olujom. Pobjeda je u Domovinskom ratu Hrvate drugima, strancima koji su promatrali sa strane taj put pravi, a ne simbolički rat, predstavila onakvima kakvima su nas danas predstavili naši nogometaši - kao junake, kao uzor. I ne samo strancima, razumije se - tim smo ratom i mi sami toga postali svjesni: mi smo junački, žilavi, sposoban mali narod! Pobjeda je u tome ratu bila najbolji mogući kamen temeljac za gradnju jedne uspješne, snažne države. Problem je, međutim, bio upravo u tome da je to bila pobjeda u stvarnome, a ne simboličkome ratu, u ratu koji se neizbježno sastoji kako od onoga što epika kad govori o ratu ističe, tako i od onoga što epika skriva. Mi toga u godinama neposredno nakon pobjede nismo bili svjesni - niti smo to mogli biti. I takvi, puni zanosa i želje za dokazivanjem, došli su naši nogometaši u arenu simboličkoga svjetskoga rata 1998. i pokazali svijetu ono što smo znali svi mi tada, ali i mnogi stranci koji su nas s divljenjem ili čuđenjem promatrali: da smo junaci! A kad se dim rata razišao, kad je veselje prestalo - što onda? Godine su prolazile, njih dvadeset. Rezultat tih godina sam već prije spomenuo: neuspjeh države odnosno društva, pesimizam, ogorčenje, nemoć, klijentelizam, kukavičluk, nepoštenje, podjela, mržnja...Nogometaši su nam vratili zanos, optimizam, nadu. Je li to zapravo najveće postignuće?- Sve to, ništa čudnoga, postajalo je vidljivo tijekom tih godina i u hrvatskom nogometu. Zapravo, upravo tu i jest razlog zbog kojega nitko u Hrvatskoj doista nije očekivao ništa ovakvoga od ove reprezentacije: bit ćemo drugi u grupi u najboljem slučaju, zapet ćemo kao i mnogo puta dosada u osmini finala, reći usputno "bravo, momci", smijenit ćemo trenera, i idemo dalje. Tu nam je otprilike mjesto, usprkos činjenici da već dugo jezgru naše momčadi čine izvrsni igrači koji igraju u najboljim europskim klubovima. Ali šta‘š kad smo takvi, pa zapnemo kad je najvažnije. Mi smo, brate, kukavelji.Tu je ključna razlika između nogometaša, predstavnika svih nas, cvijeta, ploda našega društva i naše nacije, na prvenstvu 1998. i 2018. godine. Oni od prije dvadeset godina, puni zanosa koji su sa sobom donijeli iz svoje domovine, nastojali pokazati drugima kakvi smo mi junaci, mali, ali žilav i sposoban narod, i zahvaljujući tome zanosu u tome su i uspjeli. Posao je ovih današnjih bio mnogo teži, složeniji. Siguran sam - baš kao što sam siguran da ni jedan od njih danas to neće priznati - da su oni na prvenstvo otišli s jednako mizernom količinom zanosa koja je "krasila" i nas koji smo ih otpratili. Ali nešto se, negdje, jednom tijekom prvih utakmica prvenstva - možda u utakmici protiv favorizirane Argentine, ili možda nakon prvog, ili nakon zadnjeg obranjenog jedanaesterca Subašića protiv Danske - dogodilo što je tim momcima dalo nadu da mogu mnogo više od onoga što se od njih očekuje. A uz takvu nadu uvijek ide i vjerni pratitelj - inat, bez kojega nema velikih djela.Naravno, događalo se gotovo pa redovito i prije da Hrvatska pobijedi neku veliku reprezentaciju - sjetimo se pobjede nad Italijom (uz pomoć sudaca, ali ipak...), velikog remija protiv snažne Francuske, pobjede nad Njemačkom, pobjede nad Španjolskom, ali od svega toga u nastavku turnira nije bilo ništa jer smo... pa eto, psihički slabašni, da iskoristim primjereni eufemizam koji se u takvim slučajevima redovito koristio. Pa posve je onda normalno da će nas znalci nogometnog svijeta, komentatori velikih sportskih kanala, neutralni i hladne glave, otpisivati unaprijed u svakom sljedećem koraku koji nas čeka. A na takvo otpisivanje pravi će junak odgovoriti uvijek s inatom, sa željom za dokazivanjem. I dokazali su se, i te kako. Našli su se, neočekivano, u poziciji u kojoj su se nalazili i njihovi prethodnici od prije dvadeset godina: dokazati se pred drugima, u toj svjetskoj areni koja je danas mnogo veća nego prije dva desetljeća. U Rusiji je tada i na taj način stvoren zanos koji je zarazio sve promatrače, a najviše i nas same u Hrvatskoj. Pa zar mi to možemo? Možemo. Pa vidi nas, al‘ smo junaci... To, na kraju krajeva, ne govorimo samo mi, već oni isti neutralni promatrači komentatori, koji usput i prestaju biti neutralni, zbog divljenja i poštovanja prema nama, prema Hrvatima. Popudbina ovih naših junaka, ono što su nam oni iz Rusije donijeli u domovinu, jest upravo taj zanos. Dobili smo, neočekivano - a tako je i najljepše - novu priliku za novi početak. Pobjednici smo u "čistome" ratu koji se sastoji samo od simboličkih gesta fizičke snage, hrabrosti, poštovanja prema protivniku, uzvišenosti u pobjedi i porazu, lišenome - u onoj mjeri u kojoj išta na ovome svijetu može toga biti lišeno - svih tragedija, ružnoća i gadosti koje prate pravi rat.Premda je nogomet samo sport, on je uvijek i više od sporta. Kakva je na kraju pouka (i poruka) uspjeha u Rusiji?- Da, netko će reći: pa to je samo sport, a ti tvoji junaci tek trče za loptom i ništa više... Zapravo, da, trče za loptom i gomilaju novac kakve nitko od nas nikad vidjeti neće. Odgovorom na tu primjedbu završit ću ovaj razgovor koji se pretvorio u esej. Stvaranje vrhunskih sportaša unutar jednoga društva, iz krila jedne nacije, nije djelo tek jedne kaste koja se zove "sportaši" ili "menadžeri", jednako kao što ni odgovornost za stanje društva odnosno nacije u demokraciji ne pripada isključivo na leđa jedne zlobne gomile zvane "političari". U takvome razmišljanju krije se velika opasnost da u trenucima ovog razumljivog i potencijalno plodonosnog zanosa napravimo veliku pogrešku i jednostavno dođemo u napast da jednu kastu zamijenimo drugom, pa da na naše nogometaše počnemo gledati kao na neke gurue koji će nam govoriti što da radimo sada, kako da budemo junaci kakvi su oni bili. Ne, oni su svoj posao odradili. Ono što je bitno jest da se sjetimo kako su i jedni i drugi - i omraženi "političari" i voljeni Vatreni - plod te iste nacije, istoga društva. To nam daje nadu da kažemo kako nešto jest trulo u državi Hrvatskoj, ali ne i da je trulež uništila i jezgru same nacije odnosno društva, onoga iz čega država proizlazi.Ali pazimo svi: daje nam nadu - i u ovome trenutku ne možemo reći ništa više od toga. Odgovornost na svima nama nakon što nam je cijeli svijet priznao jednoglasno da smo mali, žilavi, nevjerovatno sposobni junački narod, danas je veća negoli prije dva desetljeća. Možda je sve to laž, maska. Možda smo zavarali čitav svijet i prikazali se potpuno suprotnima nego kakvi stvarno jesmo.Možda je sav ovaj zanos koji nas je obuhvatio zabava fukari, zatupljivanje i odvraćanje od stvarnih problema. Možda ćemo i dalje, golema većina nas, jezgra ove nacije, biti cmizdrave kukavelji pune mržnje. Možda će ovaj zanos sebi prisvojiti jedna od dviju zavađenih polovina ove nacije te uspjeh ovih junaka iskoristiti kao još jedno od oružja u jalovom sukobu koji nas razdire. Ako je tako, onda propadnimo!