TEMA TJEDNA: HRVATSKA IZMEĐU RUSIJE 2018. I KATARA 2022. (II.)
Jure Vujić: Nastup reprezentacije u Rusiji dobra je pouka i za samu politiku i društvo
Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA IZMEĐU RUSIJE 2018. I KATARA 2022. (I.)
INTERVJU: VIŠESLAV ARALICA
Nogomet i sport općenito plodno su tlo za sociološke, antropološke i politološke studije i tumačenja. Sociolog Pascal Boniface (u djelu Le plus beau but est une passe, Jean-Claude Michéa, Flammarion, 2014.) ističe kako "planet nogomet", "globaliziran i ukorijenjen", može biti poluga destruktivnih strasti i famozna poluga socijalne integracije i bratstva između naroda.
Nogomet se nalazi u središtu dijalektike između globalizacije i nacionalnog identiteta. Kao što globalizacija širi integraciju popraćenu etničko-vjerskom fragmentacijom, tako i, koliko god se trudila širiti model multikult-društva, paradoksalno ojačava i nacionalne identitete. Prekretnica u poimanju i evoluciji nogometa svakako je presuda "Bosman" Europskog suda pravde iz 1995., koja dopušta ukidanje zadnjih pravnih zapreka za "slobodnu konkurenciju" u europskom nogometu, koji je u ime slobodnog tržišta dopustio mogućnost astronomskih transfera i dilanja igračima. Do tada su države mogle ograničiti pristup klubovima obveznom brojčanom kvotom komunitarnim autohtonim igračima. No, od "Bosmana" je započelo nadrealno skupo licitarenje i brendiranje nogometaša u kojem igrači postaju marketinške zvijezde, manekeni i glumci. U zemljama s jakim osjećajem nacionalne i regionalne pripadnosti nogomet je postao glavni patriotski marker i značajna poluga identifikacije, primjerice u Španjolskoj ili Belgiji, kada se regije ili federalne sastavnice demarkiraju od centralne države. Zanimljivo je kako se, primjerice, Škotska, Sjeverna Irska i Wales protive jedinstvenoj britanskoj nacionalnoj reprezentaciji.. S obzirom na to da je nogomet društvena parabola, on generira pozitivna ponašanja (narodno veselje, patriotsko zajedništvo), ali i negativna (nasilje, huliganizam, ksenofobiju). Naravno, nogomet je sport koji pripada području masa i psihologiji gomile, što se često odražava euforičnim demonstracijama i slavljem gomila okupljenih u fan-zonama, što neki analitičari smatraju izrazom iracionalnog ponašanja gomile.
KOLEKTIVNA OPIJENOST
Između ostalog, može li se govoriti o masovnoj euforiji i kao svojevrsnom "ispušnom ventilu"?
- Neki analitičari, poput Jean-Claudea Michea, govore na tragu Josepha Nyea, teoretičara "softpowera", kako je na djelu "sportska ideologija", koju treba razlikovati od plemenitog sportskog natjecanja i viteškog duha, što potkrjepljuje globalizirana medijatizacija ne samo nogometa već i olimpijskih igara koji neoliberalnom kapitalističkom sistemu služe kao dobar "ispušni ventil" i eskapizam glede nagomilanih društvenih nejednakosti, nezadovoljstva u društvu. Naravno da je nogomet, pa i općenito suvremeni sport, politički fenomen ili bolje rečeno "totalni društveni fenomen". Sport može služiti političkoj sferi u smislu "ispušnog ventila" nagomilanih frustracija društva i kao katalizator društvenog nezadovljstva. Također može biti programirano sredstvo eskapizma, odvraćanja pozornosti od svakodnevnih problema, ali i kao sredtsvo podizanja ili popravljanja imidža i rejtinga vladajućoj političkoj klasi. Nisu nogomet ni sport problematični, već njihovo integriranje unutar medijskog društva zabave i tržišne logike. U tom pogledu na djelu je generalizirana sportivizacija javnog prostora u sklopu kapitalističke globalizacije, što je u krajnjoj mjeri odraz kloroformizacije kolektivne svijesti. Sveprisutnost reklamiranja sportskog spektakla, proliferacija dopinga, bioloških manipulacija, korupcije, instrumentalizacija politički korektne sportske pseudosvijesti (sport-kultura, sport-integracija, sport-emancipacija) predstavljaju supstancu sportskog opijuma naroda. Imperativ sporta, poistovjećivanje s imperativom zdravlja, performativnosti i dobrog atletskog izgleda, sastavni su dio postmodernih ideologija koje šire privid "egalitarne demokracije", dok zapravo čine jedan oblik novog fundamentalizma, pučkog zatupljenja koji su dio "monstruozne mehanike zabave" o kojoj govori Theodor W. Adorno.
Može li sport generirati promjene ponašanja u politici, u funkcioniranju cijele države, nabolje?
- Inflacija komentara, hvalospjeva, prepucavanja i polemika oko svjetskog nogometnog prvenstva pokazuje da smo u fazi "fudbalizacije" javnog prostora i društva, što ne pridonosi razumnom razmišljanju. Nakon zaslužene euforije i transekstatičnog kolektivnog slavlja, hrvatsko se društvo već suočava s potisnutim gospodarskim, društvenim i političkim trajnim problemima. Naravno da ova sjajna pobjeda neće ništa riješiti o pitanjima aktualnih gorućih problema koji pripadaju u nadležnost političke vlasti, ali je unijela jedan tračak nade i optimističku pobjedničku atmosferu koju ne treba zanemariti na kolektivom psihološkom planu. Zapravo sport i ova pobjeda na SP-u u Rusiji mogu biti dobra pouka za samu politiku i društvo u pogledu selekcije najboljih i najkompetentnijih - umjesto stranačkog i klijentelističkog kadroviranja koje neizbježno dovodi do negativne kadrovske selekcije i uhljebljivanja nekompentenetnih, sport dokazuje kako ipak nisu moguće varke jer jedino najbolji i najsposobniji mogu pretendirati na prvo mjesto u svim disciplinama, i takvo bi meritokratsko načelo i sustav selekcije trebali primijeniti u politici, javnoj upravi i društvu. To je i drevno značenje sporta i olimpijsko-herojske dimenzije sporta, u kojem pobjeđuje aristos - i najbolji među boljima. Stoga sport koji ostaje na razini performativnosti, imperativa rekorda, kompetitivnosti i kolektivne opijenosti, nažalost nastavit će služiti dominantnom neoliberlnom materijalističkom sustavu. Naravno, izvrsnost u politici, zauzimanje za opće dobro (res publicae) podrazumijeva ne samo tehniku poput sportske nego i vrline bezinteresnog služenja državi, Weberovo načelo uvjerenja i državotvortsvo, jer kada se politiku previše profesionalizira, onda postaje svrha za samu sebe i puka tehnokratsko-menadžerska metodika. U svojoj studiji o važnost sporta u modernom društvu iz 60-ih godina, Max Horkheimer zaključuje da je sport moderni izražaj velikih kulturnih tradicija iz prošlosti. Bez sportskog duha dovedena je u pitanje sama opstojnost mirne i lojalne konkunrencije između nacija. Smatrajući da je sport izražaj slobode, Horkheimer ističe da u našoj modernoj civilizaciji koja je ugrožena od svih strana, sport postaje svijet za sebe, društvo unutar društva, u koje se mogu uložiti naše nade. Naravno, postoji i niz negativnijih pogleda na sport, poput tzv. kritičke teorije sporta kao ideologije, a tu je i ona frojdovska sintagma da je sport opijum naroda, religija bez transcendencije ili sredstvo masovne kretenizacije i manipulacije, primjerice kod Juliusa Evola, koji smatra da je sport i općenito masificirani specijalizirani rad sastavni dio groteskne splavi moderniteta što luta bez uzvišenog duhovnog cilja.
GEOPOLITIČKO ORUŽJE
Sport, uključujući i nogomet, također je i veliki biznis, no što je s njegovom geopolitičkom ulogom?
- Sport, pa i nogomet, na razini svjetskog prvenstva, politički su i društveno planetarni fenomen s velikim financijskim, političkim i gospodarskim izazovima. Naime, samo održavanje međunarodnih natjecanja poput nogometnog svjetskog prvenstva i olimpijskih igara nužno pretposlavlja financijsko sudjelovanje država koje integriraju takve sportske manifestacije unutar međunarodne politike. Za sve države biti u središtvu medijske svjetske pozornosti nekoliko tjedana omogućuje im afirmiraciju međunarodnog imidža (ili da poprave imidž), omogućuje im da pošalju poruke gostoprimstva i otvorenosti. Sport je postao i moćno "geopolitičko oružje" u rukama međunarodne zajednice, dok bojkotiranje nekog natjecanja omogućuje nacijama da upozore na određene tenzije ili nepravde u svijetu. Sport je postao također jedan modus "međunarodne vladavine", kao moćna poluga širenja mira, i zbog toga je često područje u kojem aktivno djeluju razni ONG-ovi, UN, UNESCO, UNICEF (i FIFA, naravno) o pitanju upravljanja i organizacija mirotvornih sportskih projekata. Sport omogućuje uspostavu mirnih odnosa između nacija - prisjetimo se kako je tzv. olimpijski prekid vatre omogućavao privremeni mir između zaraćenih strana, a danas je predmet jedne zasebne UN-ove rezolucije za svaku Olimpijadu. Postoji cijela geopolitika Olimpijskih igara. Naime, izbor grada domaćina igara postao je velik financijski, politički i simbolički izazov. S druge strane, pozivi na bojkot su moćno geopolitičko i medijsko oružje, primjerice kada je 1980. godine 50-ak nacija bojkotiralo Olimpijske igre u Moskvi zbog sovjetake invazije na Afganistan. Sport je uvijek bio povezan s idelogijama, a posebno kao ideološko sredstvo totalitarnih režima u svrhu modeliranja "novog čovjeka" i novog društva: fašistički režim Mussolinija, Hitlerova Njemačka, ali i Sovjetski Savez. Sport je također u središtu masovne globalne potrošnje, s golemim profitima velikih korporacija poput Coca-Cole i lanaca sportske odjeće, itd. Claude Genzling ističe kako je "sport inkubator u kojem se isprepleću znanost, tehnologija, mediji, novac i gospodarska moć".
Najbolji primjer međunarodne afirmacije preko sporta je primjer Katara, koji je glavni dioničar francuskog kluba PSG-a, a i mali Emirati investiraju milijarde kako bi utvrdili svoju međunarodnu reputaciju.
(D.J.)
VELIMIR ŠONJE
POBJEĐUJU NAJRADIŠNIJI I NAJUPORNIJI
Postavlja se pitanje do koga poruka uspjeha nogometne reprezentacija u Rusiji može doprijeti? Kada će netko pronaći načina da ju pretoči u sklonost predanome radu, profesionalizmu - negaciji nepotizma - i velikoj ustrajnosti? Cinici govore da će, kada sve ovo uskoro prođe, uslijediti novi krug zabluda i povratak malodušju pretvorenom u naviku. U tom mentalnom blatu gotovo svaka objava o gospodarskome rastu, produktivnosti, zaposlenosti i nezaposlenosti izaziva salvu frustracija čija je zajednička potka "drugi su krivi": Zaostajemo! Prestižu nas! Sada već i Rumunji... To je zato što svi kradu (ali neka kradu samo ako nama dadu)!
Postoji li još itko komu nije jasno zašto u gospodarstvu ne možemo postići ono što su nogometaši postigli na terenu?
Francuski BDP po glavi stanovnika je 4 % veći od prosjeka EU-a, a mi smo 39 % ispod toga prosjeka. Tamo se u prosjeku 70 % (=104/61) bolje živi. Međutim, nisu Francuzi tako nedostižni. Najnovija objava na Eurostatu pokazuje da je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj 8,9 %, a u Francuskoj 9,2 %. Na ljestvici lakoće poslovanja Doing Business Hrvatska je 51. na svijetu, a Francuska nije baš briljantna na 31. mjestu. Prema Indeksu ljudskog razvoja (engl. Human Development Index) UN-a korigiranom za nejednakosti u raspodjeli dohotka, Francuska je 18. na svijetu, a Hrvatska 34. Zapravo smo i jedni i drugi dosta dobri u globalnom okviru. Samo su oni bolji od nas jer su ranije startali. Ali hrvatski gradovi su mnogo sigurniji od francuskih. Razlike nisu male, ali nisu ni nedostižne. Osobito ako se ima na umu da Francuzi svoju državu imaju stoljećima, a Hrvati tek 28 godina. OK, ali zašto? Što treba činiti da se ekonomski stigne Francuska, makar i nakon još jedne generacije?
ODNOS PREMA SVIJETU
Kada se stvari pokušaju promatrati na opisani način, obično se ističe da je i za ono malo dobrih stvari u Hrvatskoj zaslužna emigracija; bez nje bi nezaposlenost bila puno veća, a doznake iz inozemstva mnogo manje. Emigracija se u isto vrijeme tumači i kao nacionalna katastrofa - kao način pražnjenja nacionalnoag prostora i gubitka perspektive za cijele regije. Međutim, emigracija je i poruka da se moramo mijenjati. Ona je i vrsta prosvjeda i osobnog oslobođenja. Emigracija je potraga za boljom prigodom i pomoć u pregovaračkoj poziciji radnika koji ostaju u zemlji, a što se očituje kroz rast dohodaka u zemlji u vrijeme kada mnogo ljudi odlazi.
Doista, što bi bilo da su svi ti naši nogometaši ostali ovdje? Vrsaljko i Modrić rasturali bi u NK-u Zadar? Što bi bilo da nema migracija i da ljudi ne mogu slobodno prelaziti granice, kao što su u bivšoj državi nogometaši mogli ići u inozemstvo tek kad su navršili 27 godina?
Od naših nobelovaca kojima se ponosimo dvojica su iz Bosne (Prelog i Andrić), a ni Ružička ni Prelog ne bi nikada dobili Nobelove medalje za kemiju da nisu emigrirali u Švicarsku. Jednako tako ne bismo gledali ovaj nogomet da se svi ti igrači nisu rastrčali Europom. Je li onda emigracija doista problem ili su koristi od nje mnogo veće od šteta?
Nogomet je prije svega privatni biznis koji od vlasti posuđuje nacionalne ambleme radi širenja svog globalnog, otvorenog tržišta. Nakon Drugog svjetskog rata nogometna je globalizacija počela mnogo prije političke i gospodarske. Zbog toga je igra u posljednjih nekoliko desetljeća doživjela golem napredak. Doduše, inovacije, konkurentski pritisci i slobodna razmjena imaju i svoju ružnu stranu - nedopuštena sredstva, korupciju, iscrpljivanje igrača. Postoje stvari zbog kojih nogomet ponekad zaslužuje bojkot. No, na kraju dana, tko u toj igri želi sudjelovati, mora prihvatiti pravila tržišta i kapitala; mora prihvatiti i enormne nejednakosti u primanjima između igrača na vrhu, u sredini i na dnu, kao i notornu činjenicu da je nogomet i na najvišoj razini igra za mlade ljude koju mnogi vole. Stoga rezultate treba cijeniti zbog igrača.
Zašto onda većina ljudi koja se tim igračima divi u svome neposrednom okružju ne prihvaća ishode koje tako zdušno prihvaćaju i podržavaju kao nogometni navijači?
Prvo, ne prihvaćaju natjecanje i otvorenost prema svijetu. U nemoći da logički spoje svoja životna iskustva s činjenicom da ovih dana promatraju najveći sajam na otvorenom i kompetitivnom svjetskom tržištu, u svojim ekonomijama očekuju da država nekoga spašava, intervenira, štiti, devalvira valutu, kontrolira investicije i mnoštvo državnih poduzeća, dok za vrijeme utakmice histerično inzistiraju da teren napusti slabiji igrač koji ne igra dobro.
Kada dođu kući, viču da su mali i slabi ne bi li im kakav političar ponudio kompenzaciju, kao da bi bilo koja momčad a kamoli reprezentacija uspjela da vlada neke zemlje može namještati dio momčadi tako da zadovolji neko načelo pravednosti ili interes nekoga moćnika. Ili da trener sastavlja ekipu od slabijih igrača niže igračke produktivnosti prema mjerilima svjetskoga tržišta.
Drugo, ne prihvaćaju nejednakosti u ishodima. Iako će mnogo manje od 1 % onih koji pokušaju nogometnu karijeru dostići neki oblik uspjeha, uspjeh gornjih 1 % ili 10 % u drugim područjima života doživljava se kao društveni karijes, problem ili čak poziv na revoluciju, dok se ishod s još više nejednakosti u primanjima u nogometnoj igri poima kao posve normalan.
Ovu se shizofreniju može objasniti percepcijom fer igre. Možda ljudi društva koja ih okružuju ne doživljavaju kao fer igru, dok u igri koju percipiraju kao fer prihvaćaju i vrlo nejednake ishode. U mješavini objektivne korupcije koja obeshrabruje, i vlastitoga malodušja koje traži alibi za pasivnost, ljudi se odveć lako povuku u sebe, prihvate neku fatalističku sudbinu koju opravdavaju klišejima. Tako nestaje hrabrost, poduzetnički i pobjednički duh koji je sada nakratko probuđen.
ČEMU SLUŽI DRŽAVA
Otud slijedi zaključak čemu služi država. Država nije izvor pameti i snage. Pamet i snaga izviru iz ljudi. Država je okvir koji sputava ili pomaže ljudsku energiju. Sve ovisi o tome tko i zašto državom upravlja. U prvom slučaju sputavanja, radi se o državnom okviru koji imamo. U drugom slučaju pomaganja radi se o pretvaranju državnih institucija u nepristranoga suca - u okvir koji daje i jamči jednaka pravila igre za sve. Kao u Švicarskoj, Danskoj ili Belgiji. A oni ne igraju loš nogomet, zar ne?
Glavna je poruka nogometnih pobjeda da i mi možemo biti bolji od njih. I od Francuza.
U tri koraka: (1) riješiti se "gazda", i to prije svega ovih domaćih ("gazda" je inače rusizam koji označava starješinu zadruge - slavenskoga plemena); (2) prigrliti otvorenost prema svijetu, nepristrane sudove i jednaka pravila igre za sve; i (3) natjecati se s dovoljno samopouzdanja koje izvire iz rada i upornosti.
I oduprijeti se težnji koja će se uskoro pojaviti prema načelu mirror glory - posuđene slave o kojoj govori Gary Lineker. Riječ je o težnji da se na ovaj uspjeh nadograde razni interesi koji će oduševljenje ljudi i njihove zahvalne poglede u nebo iskoristiti da im tuđu ruku zavuku u lisnicu.
Neki sportski uspjesi prođu iznenada kako su i došli. Neki pak pobude aroganciju i navedu narod na posve krive zaključke. Gdje su Brazil i Argentina u ekonomskom i institucionalnom smislu pokraj svih nogometnih uspjeha kroz povijest? Grčka je 2004. u relativnom smislu postigla mnogo više kada je iz pozicije potpunog autsajdera postala prvak Europe u nogometu (mi smo na ovom prvenstvu ipak bili favoriti iz sjene). Treba se nadati da nakon ovoga u Hrvatskoj nema nikoga tko će financijski uništiti zemlju kao što su to učinili grčki političari sa svojom. Ali tu zamku ćemo izbjeći samo ako shvatimo da nacija i država nisu ono što su nam do sada prikazivali lokalni gazde - dernek, zabava za narod, izdašan tulum za privilegirane.
Nesreću ćemo izbjeći ako shvatimo da su nacija i država okvir koji možemo urediti tako da pobjeđuju najradišniji i najuporniji, uz jednaka pravila igre za sve. Kao na ovom prvenstvu. (Arhivanalitika.hr - Ekonomski lab)
MLADEN VEDRIŠ JOŠ JEDNA ŠANSA... JE LI I POGODAK, KONAČNO?
Nogomet je čarolija igre, koja se u režiji talentiranih igrača može pretvoriti i u realnost: pobjede i uspjesi, ljubav i potpora navijača, simpatije i respekt i onih ljubitelja nogometa koji do jučer gotovo da i nisu znali gdje je Lijepa Naša zemljopisno smještena, a kamoli što je naša slavna prošlost ili kako težimo u bolju budućnost. Uspjeh je stvorio izuzetan komunikacijski i socijalni kapital; kako njime upravljati i usmjeriti ga prema ukupnoj aktivnosti države pitanje je, kako se to popularno kaže, za... milijun dolara.
Nerijetko, u mojoj osobnoj zbilji, nakon postizanja samostalnosti i međunarodnog priznanja RH, bivajući na funkciji predsjednika Izvršnog vijeća Grada Zagreba, a zatim i potpredsjednika Vlade RH, vodeći međunarodne razgovore o bitnima temama od urbanog, ekonomskog i/ili političkog interesa za grad i državu, nakon prvog službenog dijela tih susreta bio bih suočen sa znatiželjom ili pitanjem mojih sugovornika, bilo na pojedinoj europskoj adresi ili globalno: Sjeverna i Latinska Amerika:..."How about football?" Pitanje je bilo posljedica činjenice da je u mojem profesionalnom CV-u, uz obrazovanje i aktivnu profesionalnu funkciju, također naznačeno da sam (tada) bio i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. A nakon našeg ulaska u FIFA i UEFA članstvo, mi smo kao nacionalna selekcija igrali izvrsno: pobijedili smo već u startu Italiju i Španjolsku, a već od 1990., i prije međunarodnog priznanja RH, bili smo domaćini susretu tada od golemog medijskog interesa s reprezentacijom SAD-a. Znači, ne reprezentacija Jugoslavije, nego utakmica reprezentacija Hrvatske - reprezentacija SAD-a u Zagrebu!
Sport ukupno, a nogomet posebno, za novu državu na karti Europe, stvarali su simpatičnu, ali i respektabilnu sliku. Rezultati naših sportaša pojedinačno i onih momčadskih, daleko su nadmašivali hrvatsku zemljopisnu veličinu, ali isto tako i ekonomsko značenje. I tako je to već više od dva desetljeća. Trijumf na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi stigao je kao krunski dragulj svih rezultata u sportu općenito, a nogometu kao onom najatraktivnijem, posebno.
I što sada?
Vraćamo se na početak ovog teksta. Kako kapitalizirati tu vrijednost, kako ostvariti takav ishod na drugim bitnim segmentima življenja i nacije i društva.
Jednostavno, sve ono što je potrebno za uspjeh u nogometu, potrebno je isto tako, tek manje spektakularno vidljivo, primijeniti na druga područja života gdje želimo, pa i više od toga, moramo uspjeti: selekcionirati najbolje i najsposobnije, djelovati (trenirati!) uporno i bez popusta, kontinuirano i isto ili više od (sveopće prisutne) konkurencije.
Zatim, razumjeti i ostvariti ulogu trenera i organizacije igre; uvjeti su to bez kojih ne ide. To je imperativni model i obrazac ponašanja za sva područja: od ostvarenja sadržajima bogatijeg turizma, efikasnije i profitabilnije brodogradnje, racionalno vođene i usmjeravane poljoprivrede, učinkovitog trošenja sredstava fondova EU temeljeno na trajnim efektima za povećanje zaposlenosti i razine BDP-a...
Drukčije rečeno, ugodno je i ne odviše zahtjevno veseliti se i uživati u uspjesima drugih, ali pri tome ne smije se zaboraviti na (francusku!) rečenicu: "Čovjek koji nije gradio kuću, misli da zidovi rastu iz zemlje." Uspjeh je (redovito) posljedica talenta, rada i upornosti i.... uz ponekad i začin sreće. No, ta je sreća puno više i puno češće prisutna kod onih koji prepoznaju, poštuju i ostvaruju prije spomenute - obvezne likove.
Pametnome dosta. Ili da i ovaj put pričekamo na neke druge dobre sportske rezultate kako bismo o ovoj temi opet otvorili euforične rasprave.