Ove godine polovina čovječanstva pozvana je na birališta. Nakon reizbora Xi Jinpinga 2023. i nedavne Putinove izborne pobjede u Rusiji, ključni su predstojeći izbori u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i najmnogoljudnijoj državi svijeta - Indiji. Oni će dovršiti oblikovanje trenda nadmetanja velikih sila (ekonomsko ili vojno i ekonomsko ratovanje) za nadmoć nad spornim teritorijima i njihovim stanovništvom (Ukrajina, Srednja Azija, Bliski istok, Afrika, Indopacifik) - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i direktorica istraživačkog Programa SEE pariškog instituta IDII (http://idii.global/en/sanja-vujacic), te dodaje:

- No krizna godina za opstanak međunarodnog poretka koji obilježava angloamerička hegemonija bit će 2025. Tada bi novi omjer snaga velikih sila mogao kristalizirati novi svjetski poredak. Ako sile koje su nezadovoljne tim novim poretkom budu spremne na oružani sukob velikih razmjera, koji uključuje zaraćene strane na nekoliko kontinenata (zasad euroazijski i afrički), i službeno ćemo se zateći u trećem svjetskom ratu.

Donose li europski izbori neke dramatične promjene? Kome odgovara dramatizacija izborne kampanje...?

- Jasno je da tektonski poremećaji neće stići kao posljedica parlamentarnih izbora 2024. u Uniji. Naprotiv, Unija će nastaviti ili trpjeti ili profitirati od posljedica svog rezolutnog svrstavanja iza SAD-a i Velike Britanije i svog članstva u NATO-u. Posljednjih 30 godina Unija je bila ključni alat za širenje angloameričke dominacije i NATO-a do granica s Rusijom, što je danas glavni izvor napetosti na europskom (pot)kontinentu. Nema naznaka da bi europski parlamentarni izbori 2024. mogli mijenjati takvo strateško sidrenje EU-a. Stoga su ih vladajući europski progresivisti, s Macronom i Ursulom von de Leyen na čelu, "začinili" lažnom neizvjesnošću. Dramatiziraju kako bi mobilizirali svoje trupe i uvjerili ih da bi pobjeda njihovih konkurenata populista/konzervativaca (često pobornika Donalda Trumpa) dovela fašizam pred vrata Europe. Kako ne bi priznali svoje pogrešne geostrateške procjene iz protekla tri desetljeća, aktualno stimuliranje ubrzanog naoružavanja europskih država argumentiraju eminentnom opasnošću od ruske invazije na članice NATO-a. Na taj način daju podršku geostrateškim i geoekonomskim smjernicama Bidenovih demokrata. Dramatizacija izborne kampanje odgovara i populistima/konzervativcima. Omogućuje svim kandidatima uspješno izbjegavanje diskusije oko kompleksnih europskih problematika za koje nemaju rješenja. Kampanja se svodi na međusobna vrijeđanja, a takav, nulti stupanj političke rasprave stavlja političare lijevog i desnog političkog spektra u funkciju više ili manje uvjerljivih glumaca. Svi zajedno bučno gestikuliraju jer nemaju odgovor na ključno pitanje: Kako resetirati ultraliberalni financijski kapitalizam? Eminentni svjetski ekonomisti nude odgovore, ali ni jedan od njih nije zaživio u praksi [1].

S obzirom na to da EU izbori dolaze u promijenjenim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima u odnosu prema prethodnim, koliko će sve to utjecati na retoriku u kampanji pojedinih država članica, uključujući i medijski aspekt, koje će teme dominirati?

- Kako je tvrdio legendarni američki astronaut Frank Borman, zapovjednik misije Apollo 8 - prve koja je kružila oko Mjeseca, pa je imao priliku Zemljane promatrati iz ptičje perspektive: "Kapitalizam bez bankrota je poput kršćanstva bez pakla!" Dakle, kapitalizam se našao pred još jednim bankrotom, zbog čega ovi EU izbori dolaze u promijenjenim geopolitičkim i geostrateškim okolnostima koje ste naveli. Kako je "rat nastavak politike drugim sredstvima" (Karl Clausewitz), na onim europskim prostorima u kojima već ne divlja oružano nasilje na djelu je ratna retorika/propaganda. Poglavito u Uniji, koju je antiruska propaganda transformirala u kazalište apsurda, u kojem europski čelnici za sve vlastite promašaje krive Ruse. U tom novom lovu na vještice, opet se maše crvenom zastavom. Više nije komunistička, nego ruska. Kad se netko želi riješiti konkurenta, dovoljno je da mu pripiše da je imao ili još ima neke veze s Rusima. Europske televizijske kanale (posebice francuske) preplavili su ukrajinski konzultanti za međunarodne odnose više nego upitne stručnosti. Europljanima nude maštovite verzije povijesnih i aktualnih događaja. Dobra ilustracija njihovih analiza je ona prema kojoj su čak i atentat na Crocus City Hall u Moskvi, zapravo, organizirali Rusi, sami na sebe, pod tuđom zastavom.

Istraživačko novinarstvo trenutačno ima prođu samo s druge strane Atlantskog oceana. Tako prvi kanal francuske televizije u Europu prenosi samo američku kontradiktornu debatu oko odgovornosti za izbijanje civilnog i međudržavnog rata u Ukrajini. Na primjer, suprotno službenom stavu zapadnih vlada i NATO-a, izvori The New York Timesa (NYT) potvrđuju da su "demokratsku revoluciju" (Majdan) kojom je 2014. svrgnut proruski predsjednik Janukovič koordinirali CIA i MI6. Nakon puča su se tako dobro instalirali na granice s Rusijom da su, duž današnje prve crte bojišta, potajno postavili desetak svojih baza. Istodobno su službeno vikali da je Putin paranoičan. Ruskog predsjednika su toliko naživcirali da je već "potkraj 2021. postavio pitanje pokretanja invazije punog opsega, nakon sastanka s voditeljem jedne od glavnih službi ruskih špijuna, koji mu je predstavio svoju analizu, prema kojoj CIA, u suradnji s MI-6, kontrolira Ukrajinu, te ju je učinila uporištem za operacije protiv Moskve" [2].

Pružanje financijske i vojne pomoći Ukrajini, potenciranje straha od ruske invazije radi podizanja borbene spremnosti Europljana (ubrzano naoružavanje), efikasnije imigracijske politike i Green Deal teme su koje na europskim izborima zasjenjuju probleme koje Europljani doživljavaju kao egzistencijalne: stagflacija, dezertifikacija teritorija, kreiranje dugoročnog plana reindustijalizacije, socijalne krize, ukidanje sporazuma o slobodnoj trgovini i ekoloških stega koje paraliziraju europsku poljoprivredu i industriju itd. Taj raskorak između realnih preokupacija građana i preokupacija europskih vođa okupljenih u Bruxellesu negativno će utjecati na izlaznost birača.

Doživljavaju li francuski birači drukčije od hrvatskih predstojeće europske izbore?

- Na europskim izborima u Francuskoj snage odmjeravaju francuski bidenisti čiji je danas najrevniji sljedbenik predsjednik Macron, s populistima/konzervativcima Marine LePen. Sve ankete daju znatnu prednost populističkoj listi (32 %) koju vodi najbliži suradnik Marine LePen, vrlo popularni Jordan Bardella. Što Francuzi zamjeraju Macronu? Prva sporna stavka je ulazak Francuske u klub pet najzaduženijih država [3]. Njezin dug danas iznosi zabrinjavajućih 112,5 % BDP-a, a fenomen siromaštva se amplificira. I to, paradoksalno, u trenutku u kojem je francuska vojna industrija postigla "povijesni izvozni uspjeh": otkako je Ukrajina postala četvrti najveći svjetski uvoznik oružja, Francuska je zamijenila Rusiju na poziciji drugog najvećeg svjetskog izvoznika oružja, iza SAD-a (Pariz drži 10,92 % tržišta oružja, a Moskva je treća sa 10,52 % [4]). Što objašnjava aktualne francusko-ruske tenzije, kao i "neraskidive spone trojca Biden-Zelenski-Macron".

Problem je što se tijekom protekla tri desetljeća proizvodnja oružja u državnim firmama smanjila u korist privatnih tvrtki. Stoga je već vidljivo da se, onako kako su se tijekom COVID krize bogatili odabrani vlasnici farmaceutskih tvrtki, u ovoj ukrajinskoj krizi bogate privatni proizvođači oružja, čije račune plaćaju svi europski porezni obveznici/države daljnjim zaduživanjem. Dakle, francuski birači izborom Bardellaine liste žele smiriti Macronove apetite i belicizam, onako kako su američki glasači privremeno smirili Bidenove. Podizanje borbene spremnosti Europljana pozitivna je akcija ako joj je svrha obrana njihovih specifičnih interesa, a ne samo obrana angloameričke nadmoći, što bi najavljen znatno veći broj populista u novom sazivu Europskog parlamenta trebao valorizirati.



Koje su još eventualne poveznice kad se pogleda šira i dublja slika izbora za Europski parlament...?

- Poveznica između europskih izbora u Francuskoj i Hrvatskoj je izbjegavanje diskusija oko kompleksnih europskih problematika za koje njihovi politički vođe nemaju rješenja i bezbrojne afere sukoba interesa koje potresaju, kako hrvatski - tako i francuski državni menadžment (vladu). U obje države principi menadžmenta nametnuli su se kao vrhovna načela vlasti i sasvim se supstituirali politici. Sve je teže diferencirati javni od privatnog interesa. Rasplet svake nove afere [5] u Francuzima budi onaj isti osjećaj koji Hrvate, od Domovinskog rata do danas, nije napustio - da su njihove arogantne političke elite nekažnjive.

Stoga će biti interesantno pratiti hoće li predsjednik Milanović pokušati podignuti s nacionalne na europsku razinu (preko predstavnika opozicije u novoizabranom Europskom parlamentu) svoju agresivnu verbalnu razmjenu s premijerom Plenkovićem i tako "pridonijeti" rješavanju problema bliskosti između javnog i privatnog interesa, koji nije svojstven samo hrvatskom državnom menadžmentu, kako to često vjeruju hrvatski birači. Ili je međusobno komuniciranje na relaciji Plenković - Milanović samo dimna zavjesa koja prikriva tradicionalno čerupanje SDP-a i HDZ-a oko raspodjele dobro plaćenih domaćih i europskih sinekura s prilikama za nove korupcijske afere?