Magazin
POSLJEDNJE UTOČIŠTE: TURIZAM I DAN NAŠEG PLANETA

Dom je tamo gdje je zemlja
Objavljeno 20. travnja, 2024.
DREVNI RITUALI I MODERNA VREMENA: POŠTOVATI TRADICIJU I BITI OTVOREN BUDUĆNOSTI...

Svake godine, pa tako i ove, Dan planeta Zemlje obilježava se 22. travnja kako bi se jačala svijest o prirodnom okolišu. Različitim događajima i akcijama nastoji se skrenuti pozornost na opasnosti koje prijete životu na Zemlji zbog porasta globalnog onečišćenja zraka, mora i tla, klimatskih promjena i porasta globalne temparature.

Ideja za Dan planeta Zemlje prvi je put predstavljena 1969., no službeno se obilježava od 1992., kada je na Konferenciji Ujedinjenih naroda (UN) o okolišu i razvoju u Riju de Janeiru usklađen dalekosežni program za promicanje održivog razvoja. Godine 2009. Opća skupština UN-a je 22. travnja proglasila Međunarodnim danom planeta Zemlje. Danas se obilježava u 190 zemalja svijeta, a u Hrvatskoj se obilježava od 1990. godine, uz znatan angažman udruga za zaštitu okoliša i prirode.

I u turizmu jača svijest da je došlo vrijeme za zaokret prema drukčijim načinima razmišljanja i u skladu s tim i drukčijim načinima upravljanja i djelovanja i u turizmu. Turizam je fenomen i sam pojam održivog turizma je vrlo je širok i mnogi ga shvaćaju površno ne videći "širu sliku", ali održivost kreće iz individualne svijesti i spoznaje tko mi zaista jesmo i na koji način živimo. Dan planeta Zemlje, 22. travnja, proljetni je dan i datum koji možemo povezati i s našim tradicijskim pučkim svetkovinama koje su se zadržale i danas u mnogim dijelovima Hrvatske, a koje nas na kolektivnoj mitološkoj razini spajaju sa ostalim Slavenima i drugim narodima.

Svakako treba krenuti od svjetski poznate američke arheologinje i antropologinje Marije Gimbutas litavskoga podrijetla (Vilnius, 1921. - Los Angeles, 1994.), koja je svojim istraživačkim i znanstvenim radom oživljavala drevno matrijarhalno društvo, svijet kultura koje obožavaju Božicu i usredotočene su na zemlju. Ona isprepleće komparativnu mitologiju, rane povijesne izvore, lingvistiku, etnografiju i folklor, kako bi uvjerljivo pokazala da je štovanje Božice u korijenu i naše zapadne civilizacije. Velika božica je koncept svemoguće Božice, ili Božice majke, ili matrijarhalne religije. Prema njezinu tumačenju, religija ljudi iz kamenog doba imala je monoteističku božicu koja se mogla pojaviti u mnogim oblicima. Gimbutas je Božicu shvatila kao prikaz generativnih, ali i destruktivnih sila prirode. Božica je najsnažnije i najpostojanije obilježje u arheološkim zapisima antičkog svijeta, simbol jedinstva života u prirodi i personifikacija svega što je sveto i tajanstveno na našem planetu Zemlji.

HRVATSKA BOŽICA


Proteklih desetljeća hrvatski su znanstvenici, poglavito akademik i lingvist Radoslav Katičić i etnolog Vitomir Belaj, nastojali rekonstruirati ciklus koji govori o hodu kroz godinu slavenskog božanstva, poluboga Jarila, sina gromovnika Peruna i Majke Mokoš. Slavenska predodžba vremena bila je kružna, tj. ciklička, kao i u brojnih drugih starih kultura (istaknimo Vede), za razliku od kršćanskog poimanja vremena, koje od stvaranja svijeta teče linearno prema svom svršetku. U slavenskim se predajama vrijeme ponavlja, svijet se svake godine obnavlja te su prirodne sile u ravnoteži, a središnje mjesto imaju božanstva koja svojom ponavljajućom mitskom pričom personificiraju zemlju i mijene godišnjih doba. Žensko božanstvo koje se ističe je Majka Mokoš, zvana i Majka Mokra Zemlja. Posebno vezano uz Dan planeta Zemlje je datum koji slijedi - 23. travnja, a to je Jurjevo, kada se slavi bog vegetacije i početak proljeća.


Mokoš je žensko božanstvo u slavenskoj mitologiji, boginja plodnosti, zaštitnica žena i ostatak kulta Božice Majke, njegovanog u većine poljodjelskih društava, možda i mnogo drevnija od muških slavenskih bogova. Bila je zaštitnicom žena, pogotovo onih u drugom stanju. Od nje su potekle ženske djelatnosti kao što su predenje i vezenje - u mnogih slavenskih naroda dugo nakon pokrštavanja preživio je običaj da joj se ostavi pramen vune kraj peći kako bi pomogla u tim poslovima. Prema akademiku Katičiću, Majka Mokoš je velika Majka i ona otvara i zatvara vrata gornja (nebeska) i donja (vrata zelenog podzemlja, pokojnih i vlage).

Zbog brojnih kršćanskih zabrana, ističe akademik Katičić, Mokoš, na žalost, polako prelazi u lik strašne žene koje se žene trebaju bojati. Još jedna degradacija koju ističe Katičić proučavajući ukrajinske i ruske izvore jest da je Mokoš, kao štovana božica i božica braka, ljubavi i spolnosti/plodnosti, degradacijom postala sinonim za razvratnu, laku žena te znakom neurednog spolnog ponašanja. Mokoš je izvorno Perunova supruga, ali bi šest mjeseci svake godine odlazila kao ljubavnica u kraljevstvo mrtvih k njegovu suparniku Velesu (simbolični prikaz kretanja sunca). Zbog toga, kako navodi akademik Katičić, to se božanstvo degradira u obliku nevjerne žene, dakle one koja je prevarila Peruna s Velesom, pa je od gromovnika protjerana u podzemne livade. Tako postaje neugodan ženski bijes. Iako je jasno da je Mokoš božica s dva doma - gore suhog i dolje vlažnog - između kojih slobodno šeće jer su to njezine domene, svrhovite i jasne, kroz stoljeća degradacijom postaje tek prezrena nevjernica, te tako iz dvostrukosti svoje prirode postaje jednostruka, zla i lukava, Baba Jaga, kao što i Veles postaje vrag ili, u najmanju ruku, mali šumski bijes.

Prema rekonstrukciji (Belaj 1998., 2006., 2009., Belaj i Belaj, 2014.), glavni akteri zbivanja tog božanskog sukoba/boja dva su boga - Perun i Veles, a u sukobu sudjeluje i Majka Mokoš. Oni su mitska opreka svijeta podijeljenoga na gore/nebo, sredinu/zemlju i dolje/podzemni svijet. Perun je božanstvo neba, oluje i groma, plodnosti, onoga što je gore. U konceptu stabla svijeta - kao i kod drugih mitologija - on je u krošnji drveta (kod Slavena je to hrast). Svijet ovisi o ravnoteži između njih dvojice. Tako u Hrvatskoj danas nekoliko vrhova planina nosi Perunovo ime ili naziv koji se iz njega izvodi. Obično u njihovu podnožju postoji izvor, rijeka, poluotok, gaz ili neko drugo mjesto koje nosi Velesovo ime ili pak njegovu izvedenicu. Perun ga tuče munjama dajući kišu, a gdjekad se bore i oko žene pomagačice Majke Mokoš, koja je, kako je već navedeno, pola godine s mužem, a pola s ljubavnikom Velesom.

Drugo mitsko zbivanje je kada se Perunu (nebeskom božanstvu) i Majci Mokoš (sunčanom božanstvu) rađa sin (s aspektima Mjeseca), kojega kao novorođenče ophodnici/koledari, pod izlikom da ga žele vidjeti i pozdraviti kao novoga boga, otimaju i odvode k Velesu u podzemni svijet, gdje odrasta ne znajući da je Perunov sin. Na proljeće, na Jurjevo, izlazi konjolik na površinu te donosi plodnost i zelenilo (stoga ga i zovu Zelenim Jurjem). Njegov izlazak na površinu, gdjegod i borba protiv "oca" Velesa, trenutak je kad proljeće zamjenjuje zimu. Neprepoznat, on se potom zaljubi u prekrasnu Maru, Perunovu kćer, za koju ne zna da mu je sestra (zapravo, na mitološkoj razini to i nije važno). O Ivanju oni se žene na vrhu drveta (stablo svijeta, arbor mundi), u Perunovim dvorima. Ivanje se slavi i danas u noći s 23. na 24. lipnja, uoči ljetnog suncostaja, kada je najduži dan i najkraća noć, i to je u kršćanstvu povezano s blagdanom sv. Ivana Krstitelja. To je čin božanske svadbe koji je ujedno i vrhunac godišnje plodnosti i tada Juraj ime mijenja u Ivan. Potkraj ljeta on prevari svoju božansku ženu, koja ga stoga ubija, pa tako Mara iz mlade božice vegetacije postaje hladna božica zime i smrti, Morana, koja na kraju godine i sama umire. Ciklus ponovno počinje sljedećim Jurjevim rađanjem u zimi, obnavljanjem vremenskoga poretka na Novu godinu.

STARA I NOVA VREMENA


Proučavajući narodne pjesme koje se pjevaju u vrijeme ophoda i slavlja, već spomenuti etnolozi i lingvisti rekonstruirali su mitološki sloj koji prethodi kršćanstvu. Zapravo, jedina usporedba sv. Jurja s Jurjem pretkršćanskoga svijeta je u elementu borbe sa zmijom/zmajem, koji je opet raznolikoga značenja. Sv. Juraj zmaja ubija kopljem kao vitez konjanik, da spasi kraljevnu, što se na metaforičnoj razini može gledati kao borba protiv Nečastivog ili pak pobjeda kršćanstva nad herezom. Slavenski je Juraj bog vegetacije, koji se o Jurjevu mačem bori protiv svog poočima Velesa, nakon čega, izišavši na površinu, donosi početak plodne godine. Kako je već izloženo, susrevši potom svoju sestru Maru, oni spremaju božansku svadbu koja je i preteča tradicijskih svadbi.

Papa Franjo ističe Majku Zemlju u knjizi "Naša majka zemlja" (izdavač je Kršćanska sadašnjost) kroz teme ekološkoga izazova. U knjigu nas uvodi predgovor ekumenskoga patrijarha Bartolomeja, koji naglašava suglasje između pravoslavaca i katolika u zaštiti dara stvorenoga svijeta i ljudskoga života, ponajprije u njegovim najkrhkijim i najnezaštićenijim pojavama - sabire riječi, tekstove, govore i homilije pape Franje s temom očuvanja stvorenoga svijeta i promicanja dostojanstvenoga života za svakog čovjeka.

Papa Franjo jasno poziva: "Ovo je vrijeme da se ponovno naviknemo moliti uronjeni u prirodu [...] Ovo je vrijeme razmišljanja o našim načinima života [...] Trenutak je da prijeđemo, brzo i odlučno, na oblike čiste energije te održive i kružne ekonomije".

Zaključno svakako treba istaknuti i Nikolu Teslu, čija je poruka bila da smo svi mi ljudska bića sastavljena od vibracija, energija i frekvencija i možemo zajednički ostvariti čaroliju ako poštujemo našu veliku Majku - Majku Zemlju, naš planet, i čuvamo ga jer trebamo vibrirati u skladu s njim. I u fenomenu turizma možemo spojiti mitološki turizam i vjerski turizam te ih povezati s održivim, ekološkim i zelenim turizmom. Na nama je da odlučimo hoćemo li ustrajati u svojim krutim životnim stavovima ili ćemo otvoriti nove perspektive života i pogledati što se tamo nalazi, a možda se i povezati s našom mitološkom prošlosti kada je uloga te Velike majke Zemlje bila presudna. Ništa nije trajno i određeno. O nama ovisi hoćemo li preuzeti odgovornost za svoju evoluciju i krenuti preko naših dosadašnjih granica. Naš potencijal je neograničen, a izbor hoćemo li ga i iskoristiti jest samo naš. (Portret Romane Lekić snimio Vedran Karuza)

 
PIŠE: DOC. DR. SC. ROMANA LEKIĆ
Prof. stručnih studija u trajnom zvanju i članica ZV-a za turizam i prostor pri HAZU-u
Svaki je dan dan planeta Zemlje
Dan planeta Zemlje, koji svake godine obilježavaju milijuni ljudi diljem svijeta, događaj je kojim se svraća pozornost na ozbiljne probleme okoliša s kojima smo suočeni, od klimatske krize do onečišćenja zraka i krčenja šuma. Dan planeta Zemlje obilježava se 22. travnja svake godine, ali problemi okoliša u središtu su pozornosti čitavog travnja (koji se ponekad naziva mjesec planeta Zemlje), a posebno tjedan prije samog Dana planeta Zemlje (“tjedan planeta Zemlje”). Tema je ovogodišnjeg Dana planeta Zemlje “ulažimo u naš planet”, a nadovezuje se na temu iz 2022. godine. To je poziv vladama, tvrtkama i pojedincima da ulažu u bolju budućnost planeta. Ulaganje u zeleno gospodarstvo jedini je put prema zdravoj, prosperitetnoj i pravednoj budućnosti. Utjecaj ljudi nedvojbeni je krivac za zagrijavanje planeta, a tužna je istina da će se neki oblici klimatskih poremećaja osjetiti još stoljećima. Moramo se zajednički odmaknuti od gospodarstva, koje se temelji na nečistim fosilnim gorivima, i starih tehnologija prošlih stoljeća - i preusmjeriti na stvaranje gospodarstva 21. stoljeća, kojim se obnavlja zdravlje našeg planeta, štite naše vrste i pružaju mogućnosti za sve...

Vlade diljem svijeta uvele su u 2022. godini mnoge značajne inicijative zelene politike. Ipak, gotovo nijedna zemlja na svijetu ne napreduje prema ostvarenju neutralnosti stakleničkih plinova do 2050. godine. Moguće je zadržati globalno zatopljenje ispod 1,5 °C, ali nužne su žurne i temeljite mjere, međutim vlade to ne mogu učiniti same. Za razliku od prethodnih gospodarskih revolucija, ovaj put postoje dva dodatna imperativa: spašavanje čovječanstva od klimatske krize i izgradnja zelenoga gospodarstva u svakoj zemlji kako bi svi imali koristi od zelene revolucije. To se može učiniti samo ako zajedno ulažemo u budućnost našeg planeta...

(Hrvatski zavod za norme/www.hzn.hr)

Opća skupština UN-a je 22. travnja proglasila Međunarodnim danom planeta Zemlje. Danas se obilježava u 190 zemalja svijeta, a u Hrvatskoj se obilježava od 1990. godine...

Treba istaknuti i velikog znanstvenika Nikolu Teslu, čija je poruka bila da možemo zajednički ostvariti čaroliju ako poštujemo našu veliku Majku - Majku Zemlju, naš planet...

Dan planeta Zemlje, 22. travnja, proljetni je datum koji možemo povezati i s našim tradicijskim pučkim svetkovinama koje su se zadržale i danas u mnogim dijelovima Hrvatske...

Papa Franjo jasno poziva: Ovo je vrijeme da se ponovno naviknemo moliti uronjeni u prirodu... Ovo je vrijeme razmišljanja o našim načinima života...

Možda ste propustili...

ŽENE U DIPLOMACIJI REPUBLIKE HRVATSKE: KNJIGA O KOJOJ SE PRIČA I IZ KOJE SE UČI

Povijesne pouke i moderna vremena

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana