Monika Lanšćak (24) nova je nada Kazališta Virovitica. Ulogom Marine u predstavi "Alabama" autora Davora Špišića započela je svoju profesionalnu glumačku karijeru i, kako kaže, za otkrivanje skrivenog talenta zaslužna je njezina sestra Mateja Bušetinčan, koja je i sama završila Akademiju i danas je kazališna glumica. Procijenila je da je bila dovoljna jedna Monikina predstava da u njoj vidi "ono nešto".

- Moja ljubav prema kazalištu nije se rodila od malih nogu kao kod većine kolega glumaca. Rodila se postupno, nakon što je moja sestra u meni prepoznala glumački potencijal prilikom božićne priredbe u našoj župi u kojoj sam glumila. Tada sam se, sasvim slučajno, našla u ulozi stare žene. To što je moja sestra vidjela u meni, taj potencijal, potaknulo me i ohrabrilo da upišem Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Sada je, zahvaljujući njoj, kazalište moj posao, moj drugi dom, a nadam se i budućnost - objasnila je Monika Lanšćak, koja je prošla sva tri kruga prijamnog ispita, što je bilo ugodno iznenađenje i za nju samu.

- Polako su se počele nizati predstave i ja sam otkrivala taj svijet glume. Tada se rodila moja ljubav prema teatru, filmu, otkrila sam sve čari ovog posebnog svijeta i zaljubila se u njega. U našem, virovitičkom Kazalištu glumila sam tijekom studiranja u predstavama "Shakespeare Pir”, "Viktor ili djeca na vlasti” i "Bijela kuga”. Prilikom tih predstava shvatila sam da mi se sviđaju glumci koji ovdje rade, kao i sama atmosfera. Već tada sam željela baš ovdje nastaviti svoju glumačku karijeru. Drago mi je da se to sada i ostvarilo - kaže Monika, koja je u predstavi "Alabama", čiju režiju potpisuje Dario Harjaček, tumačila lik Marine, kći glavne junakinje Ruže i oca Vinka, ujedno i sestru pokojnog mladića Gorana. Za ovu predstavu Monika kaže kako je riječ o suvremenoj drami s vrlo pitkim tekstom i direktnim replikama.

- Već deset godina moj lik, Marina, osjeća se zapostavljeno i manje vrijedno. Razlog tomu je što je njezina mama Ruža fokusirana samo na pokojnog sina, koji je prije počinjenog samoubojstva u Americi ubio petero svojih vršnjaka. Goran je svim svojim djelima nanio bol cijeloj obitelji, ali kao takav i dalje ima potpunu majčinu pozornost. Majka se odbija odvojiti od njegova pepela i u svojoj glavi i dalje komunicira s njegovim duhom i vodi svoje bitke. Ne primjećuje svoje živo i zdravo dijete i zbog toga je moj lik duboko ranjen i ostaje željan majčine pažnje. Marina tako svoj bijes potiskuje, što se odražava na njezin odnos s majkom i čini je grubom. No ta grubost nije zato što ne voli majku, već je to taj osjećaj nemoći, manje vrijednosti i ranjivosti - ispričala nam je Monika Lanšćak.

Monika je i na glumačkoj akademiji imala većih uloga. U drami Henrika Ibsena igrala je glavnu ulogu, Heddu Gabler, po kojoj je predstava i dobila ime.

- Taj lik bila mi je i najteža, najdraža i najromantičnija uloga, morala sam dati sve od sebe. Cijela predstava govori o tragediji Hedde Gabler. Zbog vlastitog nezadovoljstva, gubitkom aristokratskog života i nakon udaje u buržoazijsku obitelj, pravi spletke te manipulira tuđim sudbinama kako bi drugima napakostila. Hedda je doista jedna kompleksna junakinja. Tijekom te predstave kao glumica sam doživjela katarzu.

U tom trenu sam se zapitala: ako sam je ja doživjela, sigurno je i publika. Tu je bio jako veliki raspon emocija koje moraš proživjeti. Hedda na kraju počini samoubojstvo jer je u nemogućnosti prilagoditi se novom načinu života.

Od mene se očekivalo da na sceni dočaram i opravdam osjećaje žene koja stalno zagorčava drugima život. Kao da to već nije dovoljno, na kraju počini i suicid. Bilo je u početku jako teško shvatiti takav sklop u glavi i što se tu događa, kako da opravdam nešto što je suprotno od mojih uvjerenja. Naučila sam kako osjetiti tu unutarnju "nestvarnu emociju" koju kao osoba nemate u sebi, ali se u tom trenu mora kroz vašu psihu stvoriti u vama. Morate je početi osjećati. Sve mi je to na kraju pomoglo da se usavršim ne samo kao glumica nego i kao čovjek jer sam stekla novu vrstu empatije - kaže Monika. Govoreći pak o empatiji prema liku koji glumi, kada se mora poistovjetiti s njim, osjetiti njezine "nestvarne emocije", kako ljubav, tako i bijes, nemoć i bol, Monika ističe kako je sva ta identifikacija s likom za glumce i opasna.

- Iskustvo i talent je ono što glumca uči kako lik izolirati od svoje psihe, svog privatnog života, "očistiti" se od njegova traga u stvarnom životu jednom kad predstava završi. Jer, kod nekih likova identifikacija s likom je jako opasna. Lik koji glumimo može nas potpuno obuzeti. Ako nas lik obuzme, možemo početi ludjeti, misleći da smo netko drugi i živjeti život kroz njegov pogled na svijet. Ja dopuštam liku da me obuzme, ali samo za vrijeme predstave. Razvila sam mogućnost da napravim taj "most" između sebe i lika, koji traje za vrijeme predstave, a nakon završetka taj isti most rušim - zaključuje Monika, koja je već prvim rolama na daskama pokazala kako je sjajna glumica i da je pred njom velika glumačka budućnost.