Magazin
TEMA TJEDNA: MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE HRVATSKE (I)

Obljetnica slavlja: Dan za povijest, godine za budućnost
Objavljeno 9. siječnja, 2021.
29 GODINA HRVATSKE DRŽAVE U SVJETSKOJ ZAJEDNICI NARODA (15. 1. 1992. - 15. 1. 2021.)

Vezani članci

TEMA TJEDNA: MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE HRVATSKE (II)

Nevio Šetić: Tuđman je znao potaknuti nacionalni duh

INTERVJU: JULIJA BARUNČIĆ PLETIKOSIĆ

Kao država Hrvatska se u cijelosti međunarodno afirmirala

Navršava se 29 godina od međunarodnog priznanja Hrvatske - 15. siječnja je dan velike obljetnice, dan kada je završen dug i vrlo složen proces hrvatskog osamostaljenja, odnosno izdvajanja Hrvatske iz zajednice naroda koja se nazivala Jugoslavijom.

Točnije, od 15. siječnja 1992. dvanaest zemalja Europske unije, tada još Europske zajednice, kada je najavivši svoju odluku nekoliko mjeseci unaprijed priznalo Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu taj se dan obilježava kao spomendan - Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Domovinski rat bio je u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Toga dana Hrvatsku su zaredom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska... U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je govoru naciji poručio: "Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu 14-stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana." Svojim je suradnicima pak rekao: "Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države."

Nakon EU-a uslijedila su daljnja priznanja. Rusija je priznala Hrvatsku 17. veljače, a Sjedinjene Američke Države 7. travnja, kao 69. država. Inače, međunarodno priznanje je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Usporedno je tekao proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, gdje su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su priznale Hrvatsku još tijekom 1991., a od njih prva Litva. Te su države u to doba i same bile tek djelomice priznate.

Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Pa je i međunarodno priznanje RH dva dana prije Europske zajednice, 13. siječnja, Vatikan objavio posebnim dokumentom. Valja podsjetiti i da je od općepriznatih zemalja Hrvatsku prvi priznao mali, ali ugledni i utjecajni Island. Dana 19. prosinca 1991. Island je također prvi priznao i baltičke republike: Litvu, Latviju, Estoniju. Isti dan takvu je odluku donijela i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja iduće godine, danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice.

KRVLJU OD SAMOSTALNOSTI
Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992. koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti vodio predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu UN-a, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave nazočili su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika. Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. Republika Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje, 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine.

Prvi predsjednik Hrvatskog sabora, prošle godine preminuli Žarko Domljan, naknadno je, prisjećajući se tih velikih dana, kazao je: "Nastanak novih država razmjerno je rijedak i teško predvidljiv događaj, ali on u narodu uvijek pokreće duboke emocije. Prirodno je i normalno da se čovjek raduje rođenju svoga djeteta, jednako je tako posve prirodno i normalno da se narod raduje rođenju svoje države. I kao što se pojedinac cijeloga života prisjeća toga dana i proslavlja ga, jednako se tako i svaka zrela i samosvjesna država, dok postoji, prisjeća dana kada je nastala i svečano ga obilježava kao najvažniji datum svoje povijesti. Države su u prošlosti stjecale samostalnost na razne načine, najčešće ratom, ustankom, revolucijom, ali bilo je i razdoblja kada su nove države nastajale bez krvi, mirnim putem, naprosto zato što je postojeće stanje postalo politički i psihološki (i ekonomski) neodrživo, kao što je bio slučaj s valom osamostaljenja bivših kolonija nakon Drugoga svjetskog rata ili nakon nedavnoga sloma komunizma u Istočnoj Europi. No bez obzira na to kako su nastale, nove su države uvijek, poput rađanja zvijezda u svemirskom prostranstvu, fascinantna i uzbudljiva pojava, koja ne prestaje biti predmetom izučavanja stručnjaka međunarodnoga prava, povjesničara, psihologa, politologa, filozofa. Što se tiče međunarodne zajednice, ona uglavnom prihvaća novu realnost i priznaje samostalnost država, ako su one odlučno iskazale volju da to budu i ako zadovoljavaju neke temeljne kriterije međunarodnoga prava. No tu nema jedinstvenih rješenja i svaki je slučaj zaseban, iz jednostavna razloga što međunarodno pravo i nije pravo u klasičnom smislu te riječi, nego skup dokumenata i pravila kojih se države uglavnom pridržavaju, ali nema konzekvenca ako se neka država odluči ponašati drukčije", zaključio je Domljan.

USPONI I PADOVI
Uglavnom, nakon osamostaljenja i Hrvatska se u specifičnim okolnostima ponašala onako kako je morala, a u mnogočemu i kako nije bilo primjereno jednoj novonastaloj suverenoj državi. Podsjetimo, ono što je morala provesti na unutarnjem planu jest postizanje mira, što su omogućile pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske "Bljesak" (počela 1. svibnja 1995.) i "Oluja" (počela 5. kolovoza iste godine). Operacijom "Bljesak" oslobođena je zapadna Slavonija, a u "Oluji" je oslobođen Knin te najveći dio okupiranoga hrvatskog teritorija.

Na vanjsko-političkom planu tekao je dugotrajni diplomatski proces pridruživanju euroatlantskim integracijama, što su i bila dva najvažnija dotadašnja cilja koja su podrazumijevala ostvarenje nacionalnih ciljeva. Tako je Republika Hrvatska postala članica NATO-a 1. travnja 2009. nakon što je 2000. godine prvo postala članicom Partnerstva za mir, čime je obilježen početak puta Hrvatske prema NATO savezu. Pozivnicu za punopravno članstvo Hrvatska je primila na summitu u Bukureštu 2008. godine.

Napokon, kao vrhunac svih diplomatskih i državničkih napora, 1. srpnja 2013. godine Hrvatska je postala 28. punopravna članica Europske unije, danas nakon Brexita, 27. članica. Ulazak u EU pratile su brojne prepreke i izazovi, stoga ne čudi, kako je netko izračunao, da je putovanje Hrvatske u Europu trajalo 3783 dana! Nakon svega, o uspješnosti hrvatske vanjske i unutarnje politike dalo bi se, a i još će se raspravljati. U promatranom razdoblju vanjska politika imala je uspona i padova, prilikom kojih su počinjene pogreške protivne nacionalnim interesima. Primjerice, utvrđeno je kako su krivi koraci vanjske politike doveli u pitanje kontrolu teritorija u međunarodnom priznatim granicama i pristup države u EU, no ispravljeni su zahvaljujući međunarodnom pritisku i promjenama ponašanja vlasti. Unatoč ostvarenju zadanih ciljeva, činjenica jest da Hrvatska danas ima brojna neriješena pitanja sa svim susjednim državama bivše SFRJ, a među njima se ističu problemi s BiH s kojom dijeli najdužu granicu i u kojoj su Hrvati konstitutivni narod.

Još veći problemi pratili su nas na unutarnjem planu, o čemu se s posebnim naglascima piše i dan danas. A ti su problemi, ukratko, tranzicijski problemi društva, prije svega privatizacija državne imovine obilježena pljačkom koja se nastavila korupcijom. Sve to pratila je i još uvijek prati i sumnja u nepristranost pravosuđa te odgovorno funkcioniranje dijela državnih institucija, kao i prekobrojna, a neučinkovita administracija. Tu je zatim i sporost i nespremnost u provođenju strukturalnih gospodarskih reformi. A ima toga još, što Hrvatsku koči prema općem napretku.

Ipak, kad se sve zbroji, kad se pogleda šira slika, politika neovisnosti i samostalnosti u konačnici se pokazala uspješnom jer su postavljeni ciljevi na kraju u cijelosti ostvareni. Širenje EU-a i NATO-a predstavlja za Hrvatsku najznačajniji međunarodni proces. Jer Hrvatska u cijelosti dijeli i podupire vrijednosti i ciljeve na kojima su EU i NATO utemeljeni, a to joj i pruža jedinstvenu povijesnu prigodu za očuvanje i daljnje jačanje demokracije, zaštitu neovisnosti, kao i neograničene mogućnosti gospodarskog napretka. Na tom putu danas je doduše sjena koronapandemije i potresa, no ni danas ni sutra, kad sve te ugroze prođu, budućnost Hrvatske u međunarodoj zajednici i globalnom svjetskom poretku nitko ne bi trebao dovoditi u pitanje.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Države koje nas nisu priznale
Nakon 2. studenoga 2020. godine kada je Hrvatsku priznao Tuvalu, 8 od 195 država još nije formalno priznalo Hrvatsku, niti s Hrvatskom uspostavilo diplomatske odnose. To su Burundi, Butan, Južni Sudan, Liberija, Niger, Somalija, Srednjoafrička Republika i Tonga. Iako nije riječ o svjetski utjecajnim državama, zanimljivo je pitanje zašto 29 godina nakon što je Hrvatsku priznala većina zemalja, navedene države još nisu obavile tu formalnost. Najvjerojatniji razlozi su, po svim procjenama, nezainteresiranost za diplomaciju, nefunkcionalnost institucija i opća tromost, kako državnih činovnika, tako i cjelokupnog sustava.

DAVOR MARIJAN

KLJUČNU ULOGU IMAO JE OBIČAN “MALI” ČOVJEK

 

O obljetnici međunarodnog priznanje Republike Hrvatske, ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, postignućima i propustima unatrag 29 godina, razgovarali smo s ?dr. sc. Davorom Marijanom, povjesničarem s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, autorom niza knjiga s tematikom vojne povijesti i Domovinskog rata.


Prošlo je 29 godina otkako je RH međunarodno priznata kao samostalna i suverena država. Koji je značaj 15. siječnja godine 1992. u novijoj hrvatskoj povijesti?


- To je jedan od nezaobilaznih nadnevaka u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Mnogi će reći i u širim razmjerima. No ne treba zaboraviti da je međunarodno priznanje uglavnom politički čin kojim se sankcionira faktično stanje. U hrvatskom slučaju to je bila i službena potvrda da više nema Jugoslavije koja je realno prestala postojati u srpnju 1991., kada je donesena neustavna odluka Predsjedništva SFRJ o povlačenju JNA iz Slovenije.

POBJEDA, PA PRIZNANJE

Može li se zaključiti čija je uloga priznavanju RH bila presudna, EU-a, Vatikana..., tadašnje hrvatske diplomacije? I koji su međunarodni interesi prevladali da se RH prizna kao samostalna i neovisna država nakon raspada SFRJ, s obzirom na kontekst (kraj hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma...)?


- U slučaju Hrvatske njezino međunarodno priznanje bilo je i priznavanje velikih promjena koje su se zbile tijekom 1991. Rijedak je slučaj da međunarodno priznanje predstavlja početak nove etape kao što je bilo, primjerice u BiH, u kojoj je ono u travnju 1992. potaknulo i otvoreni rat. U Hrvatskoj je 15. siječnja 1992. okončana prva etapa rata, i na snazi je bilo Sarajevsko primirje te su neodržive konstrukcije o ratu koji se rasplamsao nakon njezinog međunarodnog priznanja.
Mnogi danas daju prednost sebi, ili nekim vanjskim čimbenicima za sam čin priznanja. Tu se redovno zanemaruje suština, Hrvatska je priznata kada je izdržala agresiju srbizirane JNA, znači kada je i političkim čimbenicima koji su joj bili apsolutno neskloni bilo jasno da je nova država realnost. Ključnu ulogu u tom procesu obrane na život i smrt imao je običan „mali“ hrvatski čovjek, koji nije imao drugog izbora osim uzeti pušku u ruke i odjenuti maskirnu ili policijsku odoru. Diplomacija se tek stvarala i njezina je primarna uloga bila da naglasi da je Hrvatska opstala, iako joj nekoliko mjeseci ranije nisu davane nikakve šanse. U SSSR-u je u ljeto spriječen puč, pa je potkraj 1991. globalno stanje izgledalo bolje negoli je to bilo godinu dana ranije. Na koncu, a to nije najmanje važno, način na koji je izvedena srpska agresija izazvao je osude i zgražanja u međunarodnoj javnosti i dijelom potakao diplomacije nekih zemalja da se izravnije založe za prekid rata i priznavanje faktičnog stanja u Jugoslaviji, a to su bile dvije nove države: Hrvatska i Slovenija. Naravno, Hrvatskoj su postavljeni uvjeti da zakonski uredi položaj srpske manjine, premda je to bilo umotano u sintagmu općenite zaštite prava nacionalnih manjina.


S vremenskim odmakom od 29 godina, uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?


- Kao pojedinac Tuđman je imao ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske. Tko je god čitao njegove dnevničke zapise iz 1980-ih može razumjeti u kojoj je mjeri shvaćao politička zbivanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Realno i s odmakom od 30 godina očito je da nitko drugi nije bio ozbiljan kandidat da preuzme lidersku ulogu u tom turbulentnom vremenu. O samom Tuđmanu možemo i trebamo raspravljati, ima se njemu što prigovoriti i te prigovore treba argumentirati, a to je dug i težak istraživački posao, što dio tumača novije hrvatske povijesti izbjegava.

SPORNE PROMJENE


U razdoblju nakon priznanja i pobjede u Domovinskom ratu, krenuli smo prema ulasku u UN, kasnije u NATO savez, i na koncu u članstvo EU-a. Uz sve probleme koja sada imamo (korona, potresi...), kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka? Tuđman je rekao: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je, i bit će onakva kakvu sami želimo!"...


- Danas je posve jasno da je Tuđman podcijenio naslijeđe komunizma kojemu je i sam aktivno pripadao. Njegov je temeljni problem bio što je od 1945. pripadao eliti, i iz te privilegirane pozicije dugo nije razumijevao položaj i raspoloženje dijela masa, posebice onih koji nisu prigrlili komunizam, a njih nije bilo malo. Zbog toga Tuđmanovo razdoblje ne možemo pamtiti prema strukturalnim promjenama, a to je temeljni problem današnje Hrvatske. Izišli smo iz jednostranačja, ali je ono ostalo u mnogima od nas. To su glavne zapreke da Hrvatska bude na razini koju su mnogi očekivali, posebice daleko bolja od ovog stanja u kojem se nalazimo.
Tu je, naravno, i pitanje neizvedene lustracije, za koju se tvrdi da je poticajno djelovala na pomake u postkomunističkim državama u kojima je provedena. Previše lošega, a što je bilo uobičajeno do 1990., nastavilo je živjeti pod novim imenom, poput korupcije koja se temeljila na moralno-političkoj podobnosti i koja se održala u novoj formi. I tu je izvor većine naših problema.
Unatoč svemu apsurdne su tvrdnje o Hrvatskoj kao propalom projektu. Te tvrdnje zanemaruju povijesnu bit onih zbivanja koja su dovela do rata. Nisu Hrvati iz obijesti rušili Jugoslaviju da bi napravili državu, nego su se branili od nametanja unitarističkog projekta i majorizacije od strane brojnijeg naroda u Jugoslaviji. I to je bit procesa u kojemu je nastala Republika Hrvatska. (D.J.)

TVRTKO JAKOVINA

PRIZNANJE JE LICENCA ZA RAD

 

Kada je 22. lipnja 1991. američki državni tajnik James Baker razgovarao s predsjednicima svih republika Jugoslavije, slovenskom je predsjedniku Milanu Kučanu, uzrujan, rekao da SAD Ljubljanu nikada neće priznati, da ne proglašava neovisnost. "Mi ćemo učiniti kako smo odlučili. Vi ćete nas već jednog dana priznati", odgovorio je rezignirano Kučan.

SRČANA DIPLOMACIJA
Izazvalo je to šok i kod Amerikanaca, ali i političara u saveznoj Vladi. Budimir Lončar, savezni sekretar za inostrane poslove, poslije je Kučanu rekao kako je Baker bio najnezadovoljniji upravo sastankom sa Slovencima. "A što mu je onda Tuđman rekao?" upitao je, začuđen, nakon što su se hrvatski i slovenski predsjednici dogovorili da će zastupati isto, ispričao mi je u listopadu 2019. prvi slovenski predsjednik. Tri dana poslije, 25. lipnja 1991., Hrvatska i Slovenija su se međusobno priznale, ali JNA je vojno djelovala samo na međunarodnim graničnim prijelazima u Sloveniji. Hrvatski sabor tek je najavio početak procesa razdruživanja, i to su tako u Beogradu tumačili. Potom je slijedio kratki rat u Sloveniji, pa dugi, mnogo krvaviji, rat u Hrvatskoj, a usporedno s tim borba za međunarodno priznanje.

Za sve zemlje istočne Europe prijelomna točka koja je osigurala priznanje svih koji su to poželjeli, onih koji su se borili i onih koji su nevoljko tražili priznanje, onih koji su nekada imali državu i onih koji nisu ni postojali kao nacija više od koje desetljeće, odvila se u nekoliko mjeseci nakon događaja u Forosu. Na kraju odmora u svom krimskom ljetovalištu 19. kolovoza 1991. predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov stavljen je pod kućni pritvor. Pučisti su na kraju poraženi. Propast prevrata, spremnost predsjednika Rusije Borisa Jeljcina da se pobuni protiv KGB-a i tvrdolinijaša i krene putem neovisnosti, sve je hladnoratovske strahove učinila zastarjelim. Bio je to zapravo kraj Sovjetskog Saveza, a to znači i hladnog rata. Ako se raspada SSSR bez sukoba, ako su Rusi zainteresiraniji za vlastitu neovisnost nego za brigu o milijunima Rusa izvan Rusije, zašto bi se trebalo strašiti osamostaljenja republika u državi koja je bila s druge strane Željezne zavjese na europskom jugoistoku?

Neovisnost je do početka rujna 1991. priznata Kirgizima, Azerima, Gruzijcima, Kazacima, Uzbecima, Tadžicima, Moldavcima, a mnogi od ovih naroda nisu ni željeli biti samostalni. Ako je Rusija spremno priznala, baš kao i Europska zajednica, Litvu, Latviju i Estoniju u kolovozu 1991, zašto slobodu ne bi mogli dobiti drugi koji to žele? Međunarodno priznanje najednom više nije bilo povezano sa strahovima od širenja sukoba, više nije predstavljalo negativan primjer za Sovjetski Savez i nije moglo ugroziti Mihaila Gorbačova. Sada toga straha više nije bilo. Gorbačov više nije bio politički faktor.

Takve su bile vanjske okolnosti hrvatskog osamostaljenja i međunarodnog priznanja, koje su na sve utjecale mnogo više od pojedinačnih odluka ili zagovora. Bilo je zemalja koje su jugoslavenski eksperiment nekada smatrale pozitivnim, koji su desetljećima podržavale neovisnu Titovu politiku, pa su imali poteškoća s prihvaćanjem da se zemlja raspada. Neki su vjerovali Slobodanu Miloševiću i njegove argumente smatrali najjačim. Dio je podcijenio hrvatsku želju za osamostaljenjem, sposobnost na otpor Miloševiću i JNA, koji su puč u Moskvi pozdravili. Novi faktor bio je i osjećaj Njemačke da se drugima ne treba braniti samoopredjeljenje, koje su 1990. iskoristili Nijemci nakon hladnog rata.

Važnu ulogu u svemu imali su i mediji, koji su javljali o sukobu, humanitarnoj katastrofi. Zemlje Europske zajednice embargo na uvoz oružja zaraćenim stranama u Jugoslaviji uvele su već 5. srpnja 1991. UN je tu odluku prisnažio - jednoglasno - više od dva mjeseca poslije, ali borbe nisu prestajale, već su se pojačavale. Svi koji su bili hrvatskog podrijetla, u Americi, Švedskoj, Australiji, Austriji, tražili su priznanje i pomoć. Počela se stvarati i diplomacija, koja je devedesetih godina nastupala srčano, predano, bila pomalo aktivistička i zato efikasna. Hrvatsku još uvijek nisu priznali svi, ali oni koji su bili važni jesu 15. siječnja 1992. Dio je zemalja RH priznao i nešto ranije, a priznanje SAD-a pričekalo je do travnja. Kao i ulazak u UN, a u UN su primljene Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina istoga dana, bio je to važan, ali više simbolični događaj. Mnogo važnije su članstvo u EU-u i NATO-u, ali i to su zapravo ključevi, diplome, alati u rukama. Čovjek svake godine slavi rođendan ili dobro pamti završetak škole, ali sami po sebi, to nisu presudni događaji, mnogo je važnije što sa svojim životom čini između rođendana, kakav je na poslu. Hrvatsku su mnogi prihvatili kao ravnopravnog partnera. Kako to Hrvatska koristi? Gdje je vidljiva? Što misli o kineskoj inicijativi "Jedna cesta, jedan pojas", zašto ruskog ministra vanjskih poslova nije primila 16 godina, a kada je došao, rasprostrla se s poezijom u sveslavenskom brastvu? U svijetu koji se dramatično mijenja, na prostoru gdje svaki građanin na sudbini svojih djedova i roditelja može vidjeti kako su stvari nestabilne i promjenjive, doista je neozbiljno govoriti o ispunjenju vanjskopolitičkih strateških ciljeva.

ZNATI ŠTO ČINITI
Hrvatska je sigurno za dio stanovništva, članova HDZ-a, crkvene hijerarhije i branitelja, društvo koje uglavnom zadovoljava ono što su zamišljali i željeli. Za mnoge druge perspektiva je bitno drukčija. Takvi znaju da će Franjo Tuđman jednoga dana biti problematiziran kao čovjek koji je, nakon rata, zemlju u jednom trenutku doveo u sukob s NATO savezom (o tome piše Mate Granić u svojoj prvoj knjizi, pa i Mario Nobilo), koji je Hrvatsku izolirao u drugoj polovini devedesetih i pribavio joj reputaciju antipatične države u koju je SAD poslao ambasadora koji je čistio političku scenu. Tek od 2000. ta se slika mijenjala, ali je nakon ostvarivanja ciljeva i ulaska u EU - devet godina nakon usporedivih država - Hrvatska ostala prilično nevidljiva i sklona problematičnim prešućivanjima. Bi li Hrvatska, koja je vodila žestoku borbu za priznanje svoje samobitnosti i prava da jezik kojim govori naziva kako želi, mogla nešto reći Makedoniji kojoj susjedi opovrgavaju pravo na vlastiti jezik i naciju? Kako iskustva iz rata koristimo za izgradnju mira? Misli li Hrvatska da je politika koju ima prema BiH, ona koju će prihvatiti države EU-a?

U zemlji u kojoj se posao ne može dobiti bez partijske iskaznice, nema ni promišljanja o budućnosti, pa tako nema ni stava o svijetu. Hrvatska diplomacija prečesto je orijentirana na sebe samu, diplomati na zaradu tijekom mandata. Možda se možemo pitati zašto smo godinama bili jedina zemlja EU-a koja je trebala vizu za Indoneziju? Zašto smo jedna od rijetkih europskih zemalja koja treba vizu za Tajland? Zašto smo jedina EU zemlja čiji građani ne mogu na 24 h u Maroko bez putovnice? Sve je to tako jednostavno, puno lakše od stava o Južnokineskom moru, koji također nemamo. Članstvo u EU-u i NATO-u i UN-u nije dovoljno. Moramo znati što činimo - trideset godina nakon priznanja.

Piše: Tvrtko JAKOVINA
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana