Datum 15. siječnja 1992. jedan je od najznačajnijih u našoj novijoj povijesti jer nakon što je proglasila samostalnost i raskinula državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska toga dana postigla je međunarodno priznanje svoje neovisnosti od tadašnje Europske ekonomske zajednice te Austrije, Malte, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Švicarske i Kanade. Prije toga, do kraja 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island i Estonija, a dva dana prije službene objave priznanja, 13. siječnja Hrvatsku je priznala Sveta Stolica te dan ranije San Marino - podsjeća doc. dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, voditeljica Odjela za znanstveno istraživanje Domovinskog rata Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) iz Zagreba.

Što je bilo ključno tih dana kad se odlučivalo o priznavanju Republike Hrvatske?

- Sam proces priznavanja bio je složen i ne može se gledati jednoznačno. Činjenica je da Europa i svijet u to vrijeme u slučaju Jugoslavije nisu bili spremni na promjene, odnosno raspad Jugoslavije i nastanak novih samostalnih država. Uzrok tome djelomice treba tražiti i u djelovanju tadašnje jugoslavenske diplomacije koja je snažno lobirala protiv neovisnosti Hrvatske, što je vidljivo i iz izjava tadašnjeg saveznog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, koji je jednom prilikom težnje Hrvatske i Slovenije za samostalnošću nazvao "tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu".

Za pozitivan ishod diplomatske bitke za priznanje bila je iznimno važna međunarodna Arbitražna komisija utemeljena od Vijeća ministara EZ-a radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji u rujnu 1991., poznatija kao Badinterova komisija (nazvana po njezinu predsjedniku Robertu Badinteru, francuskom ustavnom sucu). Na temelju mišljenja Komisije o spornim pravnim pitanjima zaključeno je bilo, između ostaloga, da se SFRJ nalazi u procesu raspada, da nasilna promjena postojećih granica ne može proizvesti pravne učinke, da republike moraju svim članovima manjina i etničkih skupina omogućiti uživanje temeljnih prava i sloboda te da vlasti Republike Hrvatske u tom smislu moraju dopuniti Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Upravo na temelju tih mišljenja donesena je odluka o priznavanju samostalnosti Hrvatske i Slovenije.

Može li se zaključiti da je u priznavanju RH jednu od ključnih uloga imao i Vatikan?

- Svojim djelovanjem i utjecajem na europske državnike Sveta Stolica i papa Ivan Pavao II. imali su iznimno značajnu, možda i presudnu ulogu. Već krajem studenoga 1991. Sveta Stolica uputila je međunarodnoj zajednici Memorandum o priznavanju neovisnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije. Sveta Stolica pozivala se na načela međunarodnoga prava te na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. koji je predviđao pravnu mogućnost odvajanja svake pojedine republike od federacije. Ministri vanjskih poslova država Europske zajednice (EZ) u Bruxellesu su 16. prosinca 1991. usvojili i potpisali Deklaraciju o Jugoslaviji koja je sadržavala odluku o priznavanju novih država, nakon čega je i Sveta Stolica potvrdila stav o priznavanju.

Razloge takvoj odluci i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te skoroj uspostavi diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom (već u veljači 1992.) treba ponajprije tražiti u snažnom zagovaranju prava svakog naroda na samoodređenje te želji i nastojanjima pape Ivana Pavla II. da se što prije zaustave ratni sukobi i teške posljedice rata u Hrvatskoj. Tome u prilog govori i izjava mons. Jean-Louisa Taurana, vatikanskog tajnika za odnose s državama, za jedne francuske novine iz 1993., u kojima mons. Tauran odgovara na kritike na račun diplomacije Svete Stolice u vezi s priznavanjem pa na pitanje zašto su Hrvatska i Slovenija priznate prije ostalih republika bivše SFRJ odgovara kako je "trebalo misliti na to kako zaustaviti rat", a Sveta Stolica smatrala je da je priznavanje jedno od sredstava te da ne može biti neutralna kad je riječ o kršenju ljudskih prava i ugrožavanju naroda.

Zalaganje Njemačke u procesu priznavanja RH mnogi u međunarodnoj zajednici baš i nisu odobravali...?

- Slično je jednom prilikom, u prosincu 1991., izjavio i Hans Dietrich Genscher kada je rekao da Jugoslaviju nije razorila "obijest naroda koji hoće nezavisnost niti držanje inozemstva", nego ju je razorio "rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu".

No međunarodna zajednica i velike sile željele su očuvati jugoslavensko jedinstvo, bojeći se kako bi raspad Jugoslavije mogao utjecati na druge višenacionalne države u Europi. Tek su sve snažniji i brutalniji napadi srpskih snaga i JNA i strašna razaranja Hrvatske, a potom i okupacija dijela njezina teritorija otvorili oči međunarodnoj zajednici koja je kasno shvatila da se jugoslavenska zajednica više ne može održati. Europske sile bojale su se i sve većeg utjecaja ponovo ujedinjene Njemačke na Balkanu, koja je inzistirala na priznanju Hrvatske i Slovenije, pa je i svoju odluku o priznanju službeno priopćila već 19., a formalno je to učinila 23. prosinca 1991. godine. Uz Svetu Stolicu, Njemačka je imala presudnu ulogu u priznanju hrvatske i slovenske neovisnosti. Treba dakako uz njemačkog vicekancelara Hansa Dietricha Genschera, kao i kancelara Helmuta Kohla, spomenuti i podršku austrijske diplomacije na čelu s ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom, a za međunarodno priznanje Hrvatske zalagao se i predsjednik tadašnje Čehoslovačke Vaclav Havel.

I sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov pridonio je procesu priznanja zbog nastojanja da se jugoslavenska kriza riješi mirnim putem. S druge strane Sjedinjene Američke Države početkom 1990-ih zagovarale su očuvanje jugoslavenske federacije. Pritom treba imati na umu da je američka vanjska politika na vrhuncu hladnoga rata svojim uspjehom smatrala to što je Jugoslavija ostala neovisna o SSSR-u, no Sjedinjene Američke Države bile su kao i većina europskih državnika zabrinute zbog mogućeg učinka urušavanja Jugoslavije na sovjetske republike, a još jedan od razloga zašto se SAD više držao po strani i prepustio europskim državnicima odgovornost u tom procesu bila je njihova vlastita zaokupljenost Zaljevskim ratom u to vrijeme.

S vremenskim odmakom od 29 godina, uzimajući sve u obzir, kakva bi bila ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

- Kada se govori o doprinosu prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana treba imati na umu činjenicu da je upravo pod njegovim vodstvom u iznimno teškim političkim i vojnim okolnostima tijekom 1990. i 1991. stvorena hrvatska država koja je potom obranjena u ratu, a istodobno je postignuto međunarodno priznanje novostvorene države, kao i vrhunac njezine međunarodne afirmacije primanjem u Organizaciju Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine. Tek proglašena država nije imala potporu velikog dijela međunarodne zajednice, a morala se suočiti i s embargom na uvoz oružja u SFRJ, pa joj je jedino preostalo boriti se vlastitim vojnim snagama koje su se tek ustrojavale protiv nadmoćnijeg i puno snažnijeg neprijatelja. No, unatoč teškim okolnostima, Hrvatska je obranjena, a dovršetkom procesa mirne reintegracije 1998. i njezin je teritorij u cijelosti reintegriran u hrvatski ustavnopravni poredak.

U razdoblju nakon priznanja i poslije ulaska u UN, pobjede u Domovinskom ratu, krenuli smo prema ulasku u NATO savez i na kraju u članstvo EU-a. Uz sve probleme koje sada imamo (korona, potresi...), kakav bi bio zaključak, jesmo li ostvarili glavninu državnih težnji i kakva nas budućnost čeka? Tuđman je rekao: "Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!"

- Gledajući unatrag tri desetljeća, koliko je prošlo od proglašenja hrvatske samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je ostvarila jako puno. Izborila se za međunarodno priznanje i primljena je u Ujedinjene narode, pobijedila je u ratu i oslobodila svoj okupirani teritorij. Do danas se u cijelosti međunarodno afirmirala kao punopravna članica NATO-a i Europske unije, a članica je i ravnopravan partner u brojnim međunarodnim organizacijama, inicijativama i procesima. U prvoj polovini 2020. prvi je put predsjedala i Vijećem Europe, no to razdoblje obilježila je globalna pandemija koronavirusa te razoran potres u Zagrebu, a krajem 2020. Hrvatska se suočila s još razornijim potresom na Banovini. Unatoč svemu, vjerujem da će Hrvatska i iz ovih kriza izići snažnija i bolja, vođena zajedništvom i solidarnošću koja ju je posljednjih dana ujedinila, baš kao i u vrijeme Domovinskoga rata.

A upravo hrvatsko članstvo u Europskoj uniji i u ovoj se krizi pokazalo iznimno važnim, jer glavninu svojih državnih težnji Hrvatska je ostvarila još 1990-ih, pa je sada pred njom da iskoristi pomoć Europe u svim drugim oblicima za oporavak i daljnji napredak, a pred svima nama da zajednički gradimo pravedno i odgovorno društvo. (D.J.)