Udruga Holos osnovana je u ožujku 2018. godine, ali se ideja o pokretanju takve udruge razvijala godinama. Udrugu je utemeljilo većinom nas nekoliko kolegica psihologinja i specijalistica kliničke psihologije. Sve radimo cijeli radni vijek u javnom sustavu u različitim resorima: u zdravstvu, socijalnoj skrbi, obrazovanju te u području rada i mirovinskog sustava - kaže Sanja Mršić Jurina, spec. kliničke psihologije i psihoterapeut - grupni analitičar, voditeljica Udruge Holos iz Zagreba, te dodaje:

- Polazeći od naših raznolikih radnih i stručnih iskustava, Udruga je osnovana s općim ciljem provođenja širokog spektra aktivnosti i usluga koje su cjelovite i optimalno odgovaraju na potrebe naših klijenata. Život i zdravlje sagledavamo kao cjelinu vodeći računa o utjecaju složene interakcije između tjelesnih, psiholoških, socijalnih i duhovnih faktora na zdravlje pojedinca.


Malo određenije možemo reći da je cilj Udruge provedba svih onih aktivnosti, programa i projekata koji doprinose promicanju i očuvanju cjelovitog zdravlja osoba svih dobnih skupina, zaštiti i promicanju ljudskih prava, zaštiti i promicanju prava različitih osjetljivih društvenih skupina u skladu s načelima destigmatizacije i nediskriminacije, poticanju pripadnika osjetljivih društvenih skupina na aktivno uključivanje u zajednicu kroz rad i druge socijalne uloge, poticanju djece, mladih i odraslih na cjeloživotno učenje, osobni rast i razvoj radi unaprjeđivanja kvalitete života te poticanju i razvoju socijalnog poduzetništva.


Udruga provodi različite usluge za djecu, mlade i odrasle na razini primarne (univerzalne ili opće), sekundarne (selektivne) i tercijarne (indicirane) prevencije. Glavne usluge koje pružamo su psihološka procjena, psihološko savjetovanje, psihoterapija i edukacije. Navedene usluge pružaju se kako u sklopu planiranih programa i projekata Udruge tako i u sklopu gospodarske djelatnosti. O navedenim uslugama možete se detaljnije informirati na web-stranici Udruge: www.udrugaholos.hr.



Koliko sam zapazio na vašem blogu, puno se bavite i aktualnom koronakrizom i njezinim posljedicama za mentalno zdravlje. S tim u vezi, koji su najčešći psihološki procesi i reakcije u situaciji COVID-19 pandemije? I koliko pritom saznanje da će povratak na staro normalno, tzv. normalni način života, biti gotovo nemoguć utječe na psihu ljudi, koliko remeti njihovu psihičku stabilnost...?


- Točno je da se Udruga prilagodila aktualnim okolnostima epidemije i njezinim posljedicama na mentalno zdravlje djece, mladih i odraslih. Posljednjih mjeseci COVID-19 prožeo je i hrvatsku realnost te i dalje snažno utječe na sve nas. Tako se i kod nas, kao i kod brojnih kolega psihologa, javila potreba da damo svoj profesionalni doprinos aktualnom trenutku. Naime, iz literature je poznata važnost pravodobnih psiholoških intervencija koje pomažu u prihvaćanju kriznih okolnosti te pomažu da uobičajene psihološke reakcije ne prerastu u ozbiljnije tegobe na planu mentalnog zdravlja. Stoga smo još na početku epidemije u Udruzi ponudili usluge besplatnog telefonskog savjetovanja. Na blogu na web-stranici Udruge i na facebook-stranici pokrenuli smo psihoedukaciju objavljivanjem serije tekstova u kojima smo na razumljiv i sažet način obradili različite psihološke teme koje su se same po sebi nametnule u postojećim okolnostima. Također, s nekim klijentima su tijekom karantene bili nastavljeni online tretmani, ali na temelju stečenih iskustava sada znamo da se oni ne mogu u cijelosti nadoknaditi, odnosno zamijeniti izravan kontakt. Nakon završetka karantene nastavili smo s izravnim pružanjem naših usluga, vodeći, naravno, računa o provođenju svih propisanih epidemioloških mjera. Radom s klijentima u ovom zahtjevnom vremenu uočili smo prevladavanje osjećaja tuge, straha, nesigurnosti, zabrinutosti, ljutnje, kao i činjenicu da se svima preko noći promijenio dosadašnji način života. Natjerao nas je da preispitamo bazične životne pretpostavke, suočimo se s vlastitom ranjivošću i prolaznošću te s činjenicom da postoje sile i pojave koje su izvan naše kontrole.


Pri tome su u prvoj fazi ili valu epidemije mnogi ljudi reagirali zbunjenošću, zabrinutošću i nesigurnošću. Neki pojedinci su reagirali intenzivnim strahom za sebe i svoje bližnje. Vjerujem da se svi sjećamo da su u tim prvim danima neki među nama pretjerano, nepotrebno gomilali prehrambene namirnice, zaštitna sredstava, pa i potpuno začuđujuće potrepštine poput toaletnog papira. Ti su pojedinci na taj način pokušavali reducirati osjećaje straha i bespomoćnosti te povratiti osjećaj bar minimalne kontrole nad situacijom. Također možemo reći da je na tom samom početku epidemije većina ljudi, upravo vođena osjećajem straha u potpuno novoj i nepoznatoj situaciji, slijedila epidemiološke mjere.


Jedan od važnih psiholoških procesa koji se u ovom razdoblju mogao aktivirati je proces žalovanja. Žalovanje je potpuno normalna psihološka reakcija koja se javlja u situacijama gubitaka koji su u posljednje vrijeme svakodnevna pojava u našim životima. Žalujemo nakon smrti bliske osobe, ali i zbog brojnih drugih gubitaka poput gubitaka koje doživljavamo tijekom ove epidemije. Naime, nakon prvog vala epidemije uslijedila je relativno relaksirajuća ljetna faza koja sada polako prerasta u fazu ponovnog rasta broja zaraženih kako u Hrvatskoj tako i u cijelom svijetu. Bez obzira na različite faze borbe s virusom, činjenica je da smo se tijekom ovog osmomjesečnog razdoblja svi svakodnevno trebali prilagođavati čitavom nizu promjena i različitih gubitaka. Većini ljudi je osobito teško pao gubitak uobičajenog, "normalnog" načina života, posebice nametanje obveznog nošenja maski, nemogućnost uspostavljanja fizičkog kontakta s drugim ljudima poput rukovanja, zagrljaja, dodira, svakodnevni život u ozračju opasnosti od vlastite zaraze i zaraze bližnjih, promjene u načinu rada u vidu rada od kuće, nemogućnost ili smanjena mogućnost posjećivanja svojih bližnjih u staračkim domovima i bolnicama. Mnogi ljudi pretrpjeli su znatne ekonomske posljedice krize poput zaposlenika u turizmu, a dio ljudi je, nažalost, ostao i bez posla.


Recite nam nešto i o procesu žalovanja, posebno važnom u situacijama kakve su danas...?


- Proces žalovanja sastoji se od nekoliko faza kao što su negacija (poricanje), pogađanje, ljutnja, tuga/depresija i prihvaćanje. Nešto više bih rekla o negaciji. Iako je negacija obrambeni mehanizam koji u nekim situacijama, poput primjerice situacija izravne životne ugroženosti, doprinosi našem samoočuvanju, osigurava nam vrijeme za pripremu na najprikladniji odgovor na postojeći izazov i pomaže da se zbog prebrzog suočavanja s gubitkom ne izložimo nepotrebnoj patnji, kada se uporno odbijamo suočiti s očitom stvarnošću postaje nezdrav.


Pojedinci kojima je suočavanje s vlastitom ranjivošću i bespomoćnošću previše bolno mogu se psihološki braniti upravo negacijom ozbiljnosti situacije, pružanjem otpora i inzistiranjem na aktivnostima koje su simbol ustaljenog načina života, odnosno pojačanim prakticiranjem aktivnosti koje su s epidemiološkog aspekta rizične kako za njih tako i za druge (primjerice odlasci u noćne klubove, kretanje i plesanje u gomili nepoznatih ljudi, odbijanje nošenja maski ili njihovo nepropisno nošenje i sl).


Osim toga, nekim pojedincima je toliko teško prihvatiti da se preko noći, tek tako, može dogoditi ugroza poput koronavirusa koja je stubokom svima promijenila način života, da uz negiranje ozbiljnosti situacije i s tim povezana ponašanja razvijaju, zagovaraju i vjeruju u različite teorije zavjere. Iste se posebice nekontrolirano šire društvenim mrežama. Na ovaj način pojedinci, koji ne mogu podnijeti osjećaj ranjivosti i bespomoćnosti te činjenicu da postoje sile izvan naše kontrole, vlastitu psihičku stabilnost nastoje uspostaviti i održati tako da u besmislu pronalaze "smisao", u kaosu "red", naravno polazeći od potpuno pogrešnih i iracionalnih postavki.


Nakon negacije slijedi faza pogađanja tijekom koje se nastoji postići kompromis s ciljem ublažavanja teških i bolnih osjećaja. S obzirom na to da je u aktualnoj situaciji izvor naše patnje i gubitaka sićušni i nevidljivi virus na koji je teško direktno usmjeravati i izražavati ljutnju, u fazi ljutnje se osjećaji ljutnje mogu premjestiti na druge izvore. Tako se osjećaj kontrole nad situacijom, posebice osjećajima bespomoćnosti i straha, može uspostavljati okrivljavanjem drugih, ljutnjom na članove Stožera zbog njihovih uputa i preporuka, na predstavnike vlasti, na pojedine profesije koje prema našem mišljenju ne čine dovoljno u obuzdavanju pandemije i njezinih posljedica, na pojedince koji ne poštuju mjere fizičke distance, kao i ulaženjem u sukobe s bližnjima u neposrednom okruženju i/ili na društvenim mrežama. Bitno je napomenuti da se ljutnja u sklopu žalovanja razlikuje od ekstremne agresivnosti koja rezultira manifestnim heterodestruktivnim ponašanjima.


Faza depresije počinje kada postajemo svjesni stvarnosti vezane za COVID-19, njezine ozbiljnosti, postojećih i potencijalnih materijalnih i nematerijalnih gubitaka koje sam prethodno spomenula. U toj fazi dominiraju osjećaji bespomoćnosti, samosažaljenja, tuge, potištenosti, nesanice, lakog odustajanja od zacrtanih planova, pesimističnosti u odnosu na budućnost i sl. Faza depresije u sklopu žalovanja razlikuje se od depresivne epizode odnosno povratnog depresivnog poremećaja po trajanju, perzistiranju, intenzitetu, kao i vrsti pojedinačnih simptoma.


Faza prihvaćanja počinje kada prestanemo negirati činjenice, boriti se protiv stvarnosti, prihvatimo okolnosti kakve god one bile te se počnemo učinkovito suočavati s onim što se dogodilo i što se događa. U situaciji COVID-19 pandemije prihvaćanje podrazumijeva da se možemo suočiti s pratećim emocijama, s vlastitom ranjivošću, bespomoćnošću i prolaznošću te s činjenicom da postoje sile i pojave poput virusa koje su izvan naše kontrole, istodobno svjesni da i dalje imamo kontrolu nad svojim mislima i ponašanjem nastojeći se prilagoditi postojećim promjenama u različitim područjima života.


Željela bih naglasiti da postoje individualne razlike u procesu žalovanja. Tako se s obzirom na različitost, brojnost i stalno javljanje novih stresora u vidu gubitaka, proces žalovanja kod pojedine osobe može aktivirati i u više navrata. Neki pojedinci prođu brže kroz žalovanje, neki sporije. Također, faze žalovanja nisu fiksne, što znači da se mogu, ali i ne moraju pojaviti ovim redoslijedom. Svatko se različito vrijeme zadrži u svakoj od faza. Neke osobe mogu preskočiti jednu ili više navedenih faza, odnosno kod njih može dominirati jedna faza manifestirana na različite načine.


I na kraju, povremeni i prolazni osjećaji tuge, neraspoloženosti, potištenosti, zabrinutosti, nesigurnosti, ljutnje očekivani su u postojećim okolnostima u kojima se praktično svakodnevno suočavamo s novim stresorima kako na planu epidemije tako i u drugim životnim područjima. Međutim, ako perzistiraju i značajno otežavaju svakodnevno funkcioniranje, uputno je potražiti stručnu pomoć.


Koronakriza traje sad već više od osam mjeseci. Gledajući širi aspekt, koliko zdravstveni toliko i ekonomski, koliko pandemija koronavirusa, sa svim posljedicama za društvo, generira i sve teže, ozbiljnije i dugotrajnije poremećaje mantalnog zdravlja kod ljudi?


- Tako je. Koronakriza traje već određeno vrijeme, u ovom trenutku više od osam mjeseci i neizvjesno je kada će završiti zbog čega je poprimila obilježja kronične stresne situacije. Za pojedine skupine u populaciji poput starijih ljudi i kroničnih bolesnika koje su se zarazile i koje su na taj način bile izravno izložene stvarnoj ili prjetećoj smrti koronavirus poprima obilježja traumatskog iskustva. Traumatsko iskustvo je također i za bliže članove obitelji zaraženih i umrlih osoba od koronavirusa. Osim toga, ova situacija može poprimiti obilježja traumatskog iskustva i za djelatnike službi koje su na prvim crtama obrane od koronavirusa te su na taj način danima, višekratno izloženi koronavirusu i njegovim posljedicama za druge ljude.


Činjenica je da se svi tijekom života suočavamo s različitim izazovima, životnim krizama i promjenama odnosno stresnim događajima te se na njih prilagođavamo brže ili sporije, uz više ili manje prolaznih popratnih psiholoških reakcija. Međutim, naše adaptacijske mogućnosti nisu neograničene. U ovakvoj situaciji u kojoj postoji kronična preplavljenost različitim stresnim događajima može se očekivati da će tijekom vremena doći do iscrpljenja mogućnosti prilagodbe zbog čega se može očekivati porast različitih, ozbiljnih problema na planu mentalnog zdravlja.


Kod određenog broja ljudi za koje je koronavirus traumatsko iskustvo mogu se javiti simptomi u sklopu akutnog stresnog poremećaja. Simptomi akutnog stresnog poremećaja mogu trajati duže od mjesec dana i prerasti u posttraumatski stresni poremećaj, posebice kod pojedinaca izloženih sekundarnim stresorima ili daljnjim traumatskim događajima.


Osim posttraumatskog poremećaja mogu se razviti i drugi poremećaji iz kruga anksioznih i depresivnih poremećaja te ovisnosti o psihoaktivnim tvarima (alkoholu, drogi). Osim toga, važno je napomenuti da u ovoj situaciji, raniji psihički poremećaji poput posttraumatskog stresnog poremećaja, ali i paničnog poremećaja, depresivnog poremećaja, opsesivno-kompulzivnog i drugih poremećaja mogu predstavljati rizik za ponovnu pojavu psihičkih poteškoća. Također, pojačan rizik za pojavu psihičkih tegoba u ovoj situaciji može biti i kod osoba koje boluju od različitih kroničnih bolesti i stanja, kao i kod članova njihovih obitelji.


I na kraju bih željela istaknuti da, unatoč velikom broju stresnih događaja i/ili traumatskih iskustava kojima smo izloženi tijekom posljednjih mjeseci, u Hrvatskoj je cijelo vrijeme naglasak na COVID-19 epidemiji dok je skrb o praktično svim drugim zdravstvenim stanjima u drugom planu. Tako je zanemarena i briga o mentalnom zdravlju iako svi dosadašnji pokazatelji upućuju na porast različitih problema na ovom planu zbog čega psiholozi i psihijatri već neko vrijeme ozbiljno i uporno upozoravaju da se nakon završetka COVID-19 epidemije može očekivati epidemija različitih mentalnih poremećaja i bolesti.


Kao iskusna psihologinja, kakva bi bila vaša poruka, kako da se nosimo sa situacijom, kako da živimo i preživimo koronu, kako se pomiriti s činjenicom da se moramo naučiti prilagoditi, živjeti s virusom u tzv. novom normalnom, a da ostanemo koliko-toliko normalni u ovom nenormalnom vremenu, da malo dramatiziram...? Kako podići optimizam...?


- COVID-19 epidemija jedna je od životnih situacija nad kojima nemamo kontrolu. Međutim, i dalje imamo kontrolu nad svojim doživljavanjem i ponašanjem. Iako se ljudi međusobno razlikuju u načinima suočavanja sa stresnim situacijama, postoje neke općenite preporuke koje nam mogu olakšati prilagodbu na postojeće, tzv. nove normalne okolnosti. Vrijeme u kojemu živimo nije vrijeme za velike odluke ni dalekosežne planove. U ovakvim okolnostima treba nastojati živjeti "dan po dan", nastojeći svaki dan maksimalno konstruktivno iskoristiti i proživjeti.


Dijelite svoje misli i osjećaje s drugima. Kako bismo prebrodili i prihvatili različite gubitke i promjene s kojima smo praktično svakodnevno suočeni, važno je prepoznati svoje osjećaje, te o njima razgovarati s prijateljima, partnerom, članovima obitelji, tražiti i pružiti podršku. Razgovarajući o svojim osjećajima, postajemo ih svjesni i uspostavljamo kontrolu nad njima.


Zaokupljenost sobom i vlastitim mislima i osjećajima poželjno je preusmjeriti na rad s drugima kojima je potrebna konkretna pomoć. Pomozite starijima, bolesnima, osobama s invaliditetom. Vodite pri tome uvijek računa o tome da pomoć pružate na zdravstveno ispravan način za sebe i druge.


Informirajte se u skladu sa svojim potrebama. Svakodnevno smo "bombardirani" informacijama vezanim za COVID-19. Iako je praćenje informacija važno, pretjerano slušanje i gledanje vijesti može kod nekih pojedinaca izazvati pretjeranu zabrinutost i druge neugodne emocije. Pratite i poštujte svoje osjećaje koji se javljaju tijekom praćenja vijesti te prilagodite tome količinu dnevnog informiranja.


Nastojte njegovati mirne načine međusobne komunikacije u obitelji, na radnom mjestu, s prijateljima, na društvenim mrežama. Često je važnije biti ljubazan i obazriv negoli biti u pravu.


I dalje nastojte davati sve od sebe u svemu što radite. Uvijek kada smo svjesni toga da smo dali sve od sebe što smo mogli u nekoj privatnoj i poslovnoj situaciji nema osjećaja krivnje, srama, potištenosti, niti ljutnje na sebe i druge oko sebe. U postojećim okolnostima izuzetno je važno paziti na sve aspekte zdravlja. Pokušajte održati ili stvoriti zdrave životne stilove. Nastojte jesti umjereno, nutritivno izbalansiranu hranu koja jača imunitet, zadržati prirodan ritam budnosti i sna te dovoljno dugo spavati. Redovito vježbajte. Izbjegavajte konzumiranje alkohola i drugih psihoaktivnih tvari. Zdravim životnim stilovima i sami možemo doprinijeti borbi protiv virusa te poticati vitalnost prirodnim putem.


Nastojte se svaki dan opustiti prakticiranjem meditacije i/ili korištenjem neke od tehnika relaksacije poput vježbi disanja, opuštanja mišića, autogenog treninga. Družite se s dragim ljudima. Slušajte opuštajuću glazbu, gledajte komedije, čitajte književna djela prožeta humorom, izmjenjujte viceve, duhovite videoklipiće i sličice preko društvenih mreža i puno se smijte.
Sagledajte aktualnu situaciju iz druge perspektive. Ugroze koje su nas zadesile osim svojih brojnih negativnih aspekata imaju i neke pozitivne. Mogu nas potaknuti da dublje razmislimo o sebi i svojim odnosima s drugima, dosadašnjem načinu života, sustavu vrijednosti i osobnim ciljevima te da ih u promijenjenim okolnostima redefiniramo i iskoristimo za osobni rast i razvoj. Svaki gubitak i neprilika možda mogu otvoriti prostor za neke nove dobitke i prilike. (D.J.)

SANJA MRŠIĆ JURINA voditeljica je Udruge Holos. Specijalistica je kliničke psihologije i psihoterapeut - grupni analitičar s dugogodišnjim radnim iskustvom u različitim sustavima: u zdravstvenom sustavu (u području mentalnog zdravlja i psihijatrije), u sustavu rada i mirovinskog sustava (u području profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom) te u sustavu obrazovanja (u području školske psihologije). Najznačajnije radno iskustvo stekla je na poslovima edukacije, psihološke procjene, savjetovanja te individualne i grupne psihoterapije djece, mladih i odraslih osoba s psihičkim poteškoćama, poremećajima i bolestima, evaluacije različitih tretmana, programa i projekata te profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom. Tijekom svoje profesionalne karijere kontinuirano se stručno usavršava. Objavila je više znanstvenih i stručnih radova te izlagala stručne radove na brojnim domaćim i međunarodnim stručnim skupovima.