Biti na Korčuli i ne vidjeti Moreške teški je promašaj i neoprostiva greška. Uistinu vrijedi pogledati tu egzotičnu hrvatsku tradiciju koja svoje podrijetlo vuče iz zapadnog Mediterana. Posrijedi je drevni mačevalački ples koji je uglavnom svuda iščezao osim na Korčuli, gdje uz Morešku postoji i nekoliko usporednih tradicija sličnog plesa koji se naziva Kumpanija.

Uspomena je to na sukob muslimanskih Maura i kršćana na Pirinejskom poluotoku, koji je završio rekonkvistom. Sličan proces u sredozemnom okruženju u to doba odigravao se i na Siciliji u drugoj polovini 9. stoljeća, što je u odnosu na povijesno iskustvo stanovništva istočne obale Jadrana puno bliži primjer. Povijest dalmatinskih gradova nezamisliva je bez danas zaboravljenih užasa koji su pričinjavali saracenski gusari što u to doba redovito pale, otimaju i plijene sve što stignu te odvode ljude u ropstvo. No, bez obzira na ratnu, političku i ideološku odnosno vjersku pozadinu tog povijesnog iskustva, Moreška se tijekom vremena etablirala kao mačevalački ples koji nosi univerzalnu poruku. Crveni i crni moreškanti imaju iste odore, razlikuju se tek po boji, a osnova sukoba je borba za naklonost lijepe djevojke – bule. Kada su uvaženim sudionicima ispolitiziranog i neuspješnog Svjetskog kongresa PEN-a 1993. u Dubrovniku prikazali Morešku, mnogi od njih u njoj su vidjeli još jedan dokaz balkanske agresivnosti. Ponekada slavni pisci mogu ispasti teški glupani. Organizator Kongresa i prvi čovjek hrvatskog PEN-a Slobodan Prosperov Novak razočarano je konstatirao kako je namjera bila pokazati onima koji su upravo zbog rata odbijali doći u Hrvatsku kako je moguć rat i kao memorija te je izrazio nadu da će rat i u Dubrovniku biti samo sjećanje.

Upravo se to i dogodilo s Maurima. Nakon što su nestali s povijesne pozornice, s vrmenom su izgubili ideološku oznaku neprijatelja. Preživjelo je tek romantično sjećanje na nekakve egzotične ljude kojih se više nitko nije bojao. Nije li se i jedna osječka ulica, također nakon rekonkviste, jedno vrijeme nazivala po "divjem čovjeku", što je bio eufemizam za nekog tamnoputog Turčina, Maura ili Afrikanca u otomanskoj službi koji je odlučio ostati živjeti u Osijeku. Poznato je da je William Shakespeare u svojoj drami Otelo, izvornoga naslova "Tragedy of Othello, the Moor of Venice", iz 1603. glavnome liku dao upravo maurski identitet. Venecijansko slikarstvo prepuno je reminiscencija na Maure, tamnoputi istočnjaci su čest i neizostavan motiv tamošnjeg karnevala, a isto vrijedi i za lokalnu ponudu nakita. Daleki odjek te priče su i riječki morčići koji su dijelom narodne baštine cijelog Hrvatskog primorja.

Ono što korčulanskoj Moreški daje poseban okus nije samo egzotični ples, prema svojem karakteru vrlo blizak suvremenom poimanju kazališta pokreta, nego i glazba. Veliki hrvatski skladatelj Krsto Odak, koji također živi, i to sasvim nepravedno, u našem zaboravu, napisao je atraktivnu i temperamentnu skladbu za puhački orkestar koji je izvodi. Iako je bilo nekakvih ideja da moreškanti nastupaju uz glazbenu matricu puštanu s razglasa, srećom se od te ideje odustalo. Živa glazba daje Moreškoj golemu nevjerojatnu dozu dramatičnosti i intrigantnosti. Šteta što podloga na kojoj se izvodi nije drvena kao što je to bilo nekad jer su udarci nogu zaigranih mačevalaca sastavni dio nesvakidašnjeg ugođaja. Ono što je naš ljetošnji doživljaj Moreške nepotrebno devastiralo to je bio uvodni nastup pjevača koji su izveli nekoliko zabavnjačkih uspješnica Novi fosila, Olivera Dragojevića i Dubrovačkih trubadura. Bez uvrede za Rajka Dujmića i ekipu, ali oni ipak ne mogu s Krsto Odakom stati u istu rečenicu. Trebamo priznati da Odakova skladba pripada visokoj kulturi. Zanimljivo da se originalna partitura Krste Odaka zajedno s kostimima i mačevima zagubila tijekom talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu što se može tumačiti kao pokušaj fašista da izvedu kulturocid. Kako rezervna kopija partiture nije postojala, Krsto Odak je bio prisiljen uz pomoć Korčulana rekonstruirati notni zapis. Autor prethodne kompozicije koja je pratila Morešku bio je korčulanski Talijan Domenico Giunio, umirovljen kao zapovjednik 95. galicijsko-bukovinske pješačke pukovnije u činu general-bojnik. Odakova skladba Moreška, op. 28 za duhački orkrestar nastaje 1934.

Bilo je raznih pokušaja da se Odakovu skladbu zamijeni onima koje su napisali Bruno Bjelinski, Nikola Hercigonja i Ivo Tijardović. Vjerojatno je mnogima smetalo što je Odak bivši fratar (fra Konrad), a komunistima je Ivo Tijardović bio puno draži. Nakon 1945. postao je sporan i arhaični tekst pa i spominjanje Arapa u nezgodnom kontekstu. Ubrzo je iz izvedbe izbačeno Hrvatsko pjevačko društvo sv. Cecilije. Ništa s pobožnim predznakom nije tada moglo preživjeti. U vrijeme nesvrstanosti, jugoslavenskom režimu takve konotacije nisu bile potrebne, a Arapi su izbačeni iz teksta tek nakon osobne intervencije Josipa Broza.