Osim što je poznata i priznata književnica (odličan roman prvijenac "Drugi peron, četvrti kolosijek") i poduzetnica, prof. Mirela Španjol Marković često je komentatorica javnih nastupa političara i javnih govornika općenito. Mirela Španjol Marković također je poslovna konzultantica u Ciceronu i autorica priručnika "Moć uvjeravanja" te dobitnica GrandPRix nagrade HUOJ-a za doprinos struci 2017.

Iz Vašeg iskustva, kakvi su nam političari u javnim nastupima, u javnom govoru...?


- Imate pravo, no u posljednje vrijeme sve rjeđe pristajem na komentiranje politike u javnim nastupima. Zašto? Pa zato što je razina profesionalne retorike u javnom prostoru, naročito što se politike tiče, izrazito niska. Rekla bih da u posljednjih 20 godina čak i drastično pada. Političari se ne obrazuju za ovo važno područje svojeg djelovanja, a to je upravo javni govor, odnosno prezentacija svojih programa, ideja, svoje ponude na javnom prostoru. Naime, svaki političar je zapravo prodavač, a mi smo kupci. No dok smo mi to shvatili, oni još kao da nisu, te nastupaju po nekoj inerciji, često nepripremljeni i sve češće u situacijama kriznog komuniciranja. S druge strane, zbog manjka kritičkog stava kod velikog broja građana i izrazitog svjetonazorskog polariteta, još uvijek se šlepaju na floskulama, starim strastima, vječnim, prevaziđenim temama, niskim retoričkim diskursom…


Onda kad to kao stručnjak komentiram, proizlazi da samo kritiziram, a to mi nije drago. Nikakva kritika njih ne pogađa, oni dalje voze po svom otrcanom šablonu, pa tko ima nešto talenta, bolje prođe u smislu da ga se manje kritizira, dok su drugi toliko oguglali na kritiku i ne osvrću se. Stoga sam se okrenula biznisu, edukaciji u prezentacijskim i komunikacijskim vještinama, gdje su rezultati rada brzo vidljivi.


Autorica ste prvog hrvatskog priručnika za retoriku "Moć uvjeravanja". Sažeto, nešto o toj knjizi, koja je i danas aktualna?


- Knjiga je priručnik za svakog tko radi s ljudima, tko poslovno prezentira, prodaje, predaje na fakultetima i školama, svim menadžerima, voditeljima, ljudima kojima je posao da vode i upravljaju ljudima i procesima. To je priručnik koji daje upute kako se pripremiti za nastup, kako argumentirati, izići na kraj s tremom, kako postići vjerodostojnost i uvjerljivost glasom, govorom tijela, sadržajem… Knjiga već ima kultni status među PR-ovcima, prodavačima, liderima jer je pisana na jednostavan i razumljiv način te služi kao abeceda svakom čovjeku koji je svjestan da je razina javnog nastupa razina osnovne profesionalne pismenosti svakog poslovnog čovjeka.

Kad smo kod retorike i politike, Hrvatskoj predstoje predsjednički izbori. Kakav dojam ostavljaju pojedini kandidati? Vidimo da je i Grabar-Kitarović konačno najavila svoju kandidaturu za drugi mandat...


- Kampanje me sve manje vesele jer se umjesto trijumfa demokracije i smislene, uvjerljive prezentacije svog programa pretvara u kičastu paradu neautentičnosti. Naime, umjesto da koriste svoju jedinstvenost, budući da je predsjednička kampanja izrazito personalizirana, kandidati imitiraju i kopiraju jedni druge kao da se radi o nekoj utrci ili natjecanju za najtalent. Svaki od kandidata ima svoje prednosti koje treba istaknuti, pa bi bilo dobro da znaju da možeš dugo polirati jabuku, ali to će uvijek ostati polirana jabuka, nikada kruška.


U nastupima bi trebali biti vjerodostojni, pogotovo predsjednica, koja se treba osvrnuti na svojih pet godina mandata i na tome graditi svoju kandidaturu, umjesto na evidentnoj promjeni u stilu. Imidž se dugo gradi, pa čemu ga onda mijenjati za potrebe kampanje? To djeluje nevjerodostojno.


Inače, sve je više estradnjaka koji ulaze u utrku, nastojeći na taj način kapitalizirati svoju popularnost. Vidjet ćemo hoće li Hrvati zaigrati na kartu zabave ili poznatih političkih lica.


Kakva je uloga medija u predizbornim kampanjama? U SAD-u se čini ključnom, no kako je u RH?


- Samim izborom intervjua, sugovornika, tema koje mediji pokrivaju, daje se ili osporava prostor pojedinim kandidatima da sudjeluju u medijskoj areni. Glasači donose odluke preko informacija koje im mediji plasiraju. Nisu to više samo elektronički i tiskani mediji, tu su i ostali viralni i online kanali i društvene mreže koji nisu u klasičnom smislu mediji, ali polako preuzimaju tu ulogu. Oni samo nemaju vlasnike i urednike, nego su velikim dijelom nekontrolirani, jer možete kreirati pojavnost a da se ne morate boriti za prostor, no također ne možete kontrolirati reakcije i komentare korisnika. U svakom slučaju, oni itekako utječu na informiranost biračkog tijela o stavovima i uvjerenjima pojedinih kandidata.

Kad samo kod medija, s obzirom na to da živimo u digitalnom dobu, globalno umreženih komunikacija, izborne kampanje su danas nezamislive bez korištenja blagodati interneta i društvenih mreža. Kakvo je o tom pitanju stanje u RH?


- Ne zaostajemo tu za svijetom. To je internet. Globalna mreža bez granica, nacionalnih obilježja, ograničenja… Ono što je važno za političare, pa i za tvtke koje žele plasirati neke svoje poruke u javnost, to je da trebaju jasno razumjeti tko su korisnici kojih medija te se pojavljivati i komunicirati onim kanalima kojima se koriste i koje prate njihovi glasači ili kupci. Tako da postoji ona teorija baci mrežu široko, pa će se već uloviti nešto ili ona druga - ciljaj pametno, na manju skupinu, ali onu koja ti je relevantna.

Tako npr. mlađi i obrazovaniji birači/kupci manje prate elektroničke medije, niti čitaju novine, ali će Vas vidjeti na Instagramu, FB, Youtubeu ili će slušati "podcaste". Ako ciljate na stariju populaciju, oni su vjerni televiziji i praćenju informativnih emisija. A dob je samo jedan kriterij. Hoću reći, svaki prodavač, bio on političar ili druga vrsta prodavača, treba jasno odrediti svoju ciljanu skupinu kojoj se želi obraćati i ciljano koristiti te kanale u obraćanju. (D.J.)