Magazin
TEMA TJEDNA: INFLACIJA PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA (I.)

Predsjednički izbori: Utrka samo za ozbiljne političare
Objavljeno 12. listopada, 2019.
KAMPANJA PRIJE KAMPANJE: ZA SADA UGLAVNOM PRETEŽNO MIRNO, A USKORO BURNO I PRLJAVO

Neslužbena kampanja za predsjedničke izbore, koji bi se trebali održati krajem godine, traje već nekoliko mjeseci, a i još će otprilike tri, iako ona službena počinje tek kad se izbori raspišu, a potencijalni kandidati prikupe deset tisuća potpisa građana i tako potvrde kandidaturu. Iako je najavljenih kandidatura između 10 i 15, već su se profilirala tri glavna kandidata, kojima prikupljanje potpisa sasvim sigurno neće biti problem.

A "prava" kampanja počela je prije desetak dana, kada je, nakon brojnih odgoda, predsjednica i kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović i službeno najavila borbu za drugi mandat. Program još nije do u detalje predstavila, osim što je zatražila prosječnu plaću od 7500 kuna, što će sigurno naići na brojne prijepore. Ključne poruke - Hrvatska po mjeri čovjeka, i ja sam jedna od vas! - više podsjećaju na fraze, iako će ih dio birača, vjerojatno, dobro primiti. Uglavnom, Grabar-Kitarović bila je puna entuzijazma pa i politički analitičari zaključuju da joj slabiji govor od očekivanog ne bi trebao naštetiti i utjecati na njezin rejting. Izborni program će navodno predstaviti krajem mjeseca. Kako se doznaje, program će se sastojati od nekoliko cjelina, a glavni će naglasci biti na osnaživanju vojske i policije, demografiji, skrbi o iseljeništvu... Teme nisu slučajne jer aktualna predsjednica na papiru ima izvrsne kvalifikacije za funkciju koju obnaša - bila je ministrica vanjskih poslova i veleposlanica, što pokriva njezine ovlasti u vanjskoj politici, te visokopozicionirana zaposlenica NATO-a, što je dragocjeno iskustvo u njezinu svojstvu vrhovne zapovjednice. Zna se ponašati na međunarodnoj sceni, govori strane jezike, obrazovana je, mnogima i simpatična. Pokazala se i kao političarka koja nije sklona rizicima te je u nizu važnih društvenih tema propustila zauzeti jasan stav. Jedini pravi rizični potez koji je povukla u svom mandatu bio je posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu. U njezinu stožeru navode i da se nemaju namjeru baviti njezinim protukandidatima, ali se neće ustručavati ni odgovoriti na populističke provokacije, a koje su već počele, jer od populizma se ne može živjeti niti on ikoga hrani.

BEZ PROGRAMA
A upravo Miroslav Škoro, glavni joj protukandidat s desnice, prihvatio se klasičnih populističkih tema. On bi mijenjao i radio sve što nema veze s ovlastima predsjednika. Zoran Milanović za sada još malo govori i nastupa, osim što se s vremena na vrijeme obrušava na premijera Andreja Plenkovića i HDZ, kao da je u parlamentarnoj, a ne predsjedničkoj kampanji. O svojoj protukandidatkinji pak kaže: "Kolinda Grabar-Kitarović je Karamarkov projekt za predsjednicu i taj projekt je uspio!"

Sve u svemu, da se primijetiti kako su svim kandidatima, bar za sada, programi zadnje što im je na pameti, a ulogu predsjednika tumače svakojako. Stoga im je i Grabar-Kitarović u prvom intervjuu nakon objave kandidature, u Večernjem listu, odgovorila: "Jedni bi od predsjednika napravili faraona, drugi marionetu. Ti prijedlozi promjena ovlasti neprovedivi su i opasni." Dakako, predsjednica se referirala na Škoru, koji je za širenje i jačanje predsjedničkih ovlasti, dok je Milanović za neizravan izbor predsjednika države s protokolarnim ovlastima, odnosno da ga imenuje Hrvatski sabor. Zato je predsjednica dodala: "Neki misle da treba stalno galamiti, prozivati, biti drzak, ciničan i bezobrazan i misle kako je to politika. Kritika samo da bi se nekome svidjela - to je vrsta lošeg populizma", zaključila je.

Milanović pak posljednjih dana poručuje da on, "za razliku od ostalih kandidata", neće obećavati stvari koje ne može ispuniti. Ne miruje ni Škoro, u intervjuu za Hinu rekao je da se poklik "za dom spremni" ne smije zabraniti. Naravno, bilo je tu još spornih navoda, te je i Plenković na to poručio da je Škoro kandidat desnice, "koja provodi vježbe kako što više izgrickati HDZ-ovo biračko tijelo". Ukupno uzevši, hoće li kampanja biti prljava, to ćemo još vidjeti.

Bilo kako god, tri su glavna kandidata akutalna - predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović te pjevač, zabavljač i bivši HDZ-ovac, a danas navodno neovisni Miroslav Škoro, za kojeg je i HDZ-ov Drago Prgomet izjavio: "Škoro želi ovlasti koje nije imao nitko još od Khuena Hedervaryja." Zatim su tu i Mislav Kolakušić (neovisni), Katarina Peović (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start) i dva bivša mostovca, Tomislav Panenić i Vlaho Orepić. Kandidrao se i ekonomist s Princetona Dejan Kovač, kojeg podržava HSLS, a kandidaturu najavljuje i bivši lider HSP-a Anto Đapić, sada predsjednik stranke DESNO. Tu je i redatelj Milan Bandić, kako se službeno preimenovao Dario Juričan, autor dokumentarnog filma "Gazda" o Ivici Todoriću. Inflaciji kandidata pridružio se i bivši istaknuti član Živog zida Ivan Pernar. Predsjednička utrka tako bi mogla biti zanimljivija no ikad prije, a tomu je definitivno pridonijela najpoznatija hrvatska profesorica latinskog i talijanskog jezika, starleta Ava Karabatić, koja je također najavila utrku za Pantovčak i shvatila je itekako ozbiljno.

Inače, prema mnogima, predsjedničin glavni protukandidat Zoran Milanović također ima dobre reference: iskustvo u diplomaciji, znanje stranih jezika, saborski mandat i obnašanje funkcije premijera, na kojoj je ipak morao steći jasan uvid u unutarnje funkcioniranje hrvatskog političkog sustava. Oni koji su s njim surađivali ističu da je Milanović radoznala osoba koja se kontinuirano obrazuje. Nema problem izbjegavanja zamjeranja pod svaku cijenu kao Grabar-Kitarović, iako u tome zna pretjerati, ali spremnost da ulazi u sukobe kad treba ipak je plus u politici. Na međunarodnoj se pozornici umio držati dostojanstveno, a neki ističu i da je bio suverenist prije ovih današnjih hrvatskih suverenista.

PRGAVAC I ZABAVLJAČ
No, paradoksalno, kandidatu koji u predsjedničku utrku ide sa sloganom "Predsjednik s karakterom" najveći je problem baš njegov karakter, jer Milanović je poznat kao svadljivac. U predsjedničku utrku ulazi kao političar koji se bori za, kako kaže, progresivnu i modernu Hrvatsku, ali ne kao ljevičar. Na to se nadovezuje činjenica da je Milanović uspijevao biti u sukobu sa svojim tradicionalnim biračkim tijelom podjednako ili čak više nego s onima koji za njega nikad ne bi glasali. I još nešto - za Milanovića će mnogi spremno reći da je učinio više štete nego koristi za RH dok je bio premijer.

Na desnom spektru Škoro je, pak, prema političkim analizama, čovjek koji kao estradni umjetnik zna okupiti masu te joj satima držati pozornost, što nije nevažno ni u politici. Obrazovao se i doktorirao ekonomiju, govori strane jezike i pokazao se uspješnim biznismenom. Ima i nekog diplomatskog iskustva. No svakako mu nije trebalo to što ga je kao predsjedničkog kandidata "lansirao" Velimir Bujanec. Nadalje, Škoro je već bio u politici, kao neuspješni kandidat HDZ-a za gradonačelnika Osijeka i neuspješni saborski zastupnik, koji je, doduše, za razliku od mnogih drugih, otišao iz Sabora kad je vidio da to nije mjesto za njega. Nejasna je i Škorina pozicija u širem političkom spektru, iako se sam prethodno definirao kao hrvatski nacionalist te je u javnosti prepoznat kao kandidat krajnje desnice, koja ga podržava jer se (navodno) razočarala u Kolindu Grabar-Kitarović.

Uglavnom, u predstojećoj predsjedničkoj kampanji očekivati da se mnogi od kandidata ostave ispraznosti doima se pretjeranim jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Na kraju, o kandidatima odlučuju birači, između rješavanja konkretnih problema i konkretnih rješenja, bez obzira na predsjedničke ovlasti, i notornih debata o ustašama i partizanima.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Tko bi Pernara za predsjednika?
Ivan Pernar najbolje od svih kandidata zna se koristiti Facebookom kao alatom političke komunikacije, naročito prema mladima, koje bi od svih konkurenata najviše mogao animirati da iziđu na izbore, što svakako treba pozdraviti. Međutim, prečesto promiče teorije urote, potpuno je nevjerodostojan, impulzivan, mijenja mišljenje nekoliko puta u 24 sata. Spreman je, prema vlastitom priznanju, lagati, psihološki manipulirati, prijetiti, postavljati ultimatume ako zaključi da od toga postoji kratkoročna politička korist. Zato ga je teško zamisliti kao predstavnika RH na, primjerice, Općoj skupštini UN-a ili bilo kakvom važnom međunarodnom događaju. Još teže u ulozi vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga; jer, kako primjećuje Index, “tu se i Trump s nuklearnim šiframa u ruci čini kao sigurnija opcija od wannabe maršala Ivana Pernara, čiji je proklamirani vanjskopolitički cilj izvesti Hrvatsku iz NATO-a i Europske unije i tako je pretvoriti u suvremenu verziju Albanije pod vlašću Envera Hoxhe ili - Srbiju”.
KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ: Jedni bi od predsjednika napravili faraona, drugi marionetu. Ti prijedlozi promjena ovlasti neprovedivi su i opasni...
ZORAN MILANOVIĆ: Kolinda Grabar-Kitarović bila je Karamarkov projekt za predsjednicu i taj projekt je uspio...
NIKOLINA BORČIĆ

MNOGI SU OSTALI “IZGUBLJENI U PRIJEVODU”

 

Nakon mjeseci razmišljanja i vaganja kad je pogodan trenutak, Kolinda Grabar Kitarović nedavno je najavila svoju kandidaturu za drugi mandat predsjednice Republike Hrvatske. O tome, kao i izbornoj kampanji općenito, razgovarali smo s dr. sc. Nikolinom Borčić, profesoricom političke komunikologije sa Sveučilišta Vern.

INSTANTNI ODGOVORI
Što je u komunikacijskom smislu obilježilo dosadašnji mandat Grabar Kitarović?

- Komunikacija PRH tijekom cijelog mandata tema je koja privlači i producira najviše oprečnih mišljenja. Dok ju jedan dio javnosti u potpunosti podržava, za drugi dio ona je osoba "koja krade show" i ne komunicira jasno stav o temama koje bi mogle ugroziti sljedeći mandat. Takva medijska slika djelomice je takva zbog drugačijeg odabira fokusa u političkom portretiranju, za razliku od onoga koji je rezerviran za političare. No, i sam PRH tu snosi odgovornost, jer je pojedine teme i sama potencirala, katkad imala oprečne izjave te promjene komunikacijskog stila. No, zbog takvog medijskog portretiranja i njezine komunikacije, predsjednička komunikacija KGK često se promatra kroz pojam "estradizacije" politike. Kada bih trebala istaknuti pozitivnu ostavštinu ovih pet godina, istaknula bih predstavljanje u svijetu; također je pokazala da se najbolje snalazi u svečanim govorima. Premještanjem ureda po državi postigla je tijekom cijelog mandata direktnu komunikaciju s narodom. Tako je sasvim sigurno pridobila one koji će upravo zbog te direktne komunikacije o aktualnim lokalnim izazovima vjerojatno svoj glas dati njoj. No ono prema čemu ćemo možda najviše pamtiti njezin prvi mandat jesu izjave/ponašanje zbog raznih emocija, a to je nešto što je obilježilo mandat predsjednice. Dovoljno je sjetiti se nogometa. Za potrebe znanstvenog rada analizirala sam medijske prikaze Hrvatske za vrijeme prvenstva u tekstovima na njemačkim portalima. Uspjeh nogometaša i ponašanje predsjednice bila je gotovo podjednako zastupljena tema. "Predsjednica koja krade show" - postala je tako uz "kockice" simbol prepoznatljivosti u svijetu. No, važno je ovdje reći da ti tekstovi nisu ni blizu bili kritički nastrojeni prema predsjednici kao u HR, kada se o tome izvještavalo. Njima je to naprosto bilo nešto što nikada nisu vidjeli (i Merkel voli nogomet i ide čestitati nogometašima, ali je pritom suzdržana). I to je zapravo možda najbolji opis jedne od karakteristika komuniciranja prema kojima ćemo pamtiti njezin prvi mandat. Svako toliko priskrbi nam nešto što dosad nismo vidjeli kod prethodnih predsjednika, čime poluči veliku vidljivost u javnosti. Jedan dio javnosti to podržava, drugi kritizira, no poluči veliku vidljivost u javnosti.

Prema čemu su RH izborne kampanje različite, ili slične, s kampanjama u drugim državama?

- Svako društvo nalaže svoja pravila za borbu u kampanjama, u smislu kreiranja sadržaja. Posvuda se vjerodostojnost primarno gradi na stvaranju sukoba, unižavanju protivnika i kreiranju emotivnih atmosfera koje potiču najniže emocije. U tome ne zaostajemo za drugima. No, ono što se pokazuje kao svojevrsna hrvatska matrica jest da stranke i predsjednikovanja uglavnom ne padaju zbog nekih tema, nego zbog sveukupne percepcije kaosa i osjećaja da lideri više ne shvaćaju događaje, ili ne posjeduju moć promjene. I tu nastupaju novi kandidati koji se onda predstavljaju kao "kandidati za promjenu", a izjave im se svode na "ponovno pokretanje države", ili "pospremanje nereda prethodnika". Predizborne kampanje u Hrvatskoj tako su uglavnom lišene argumentirane rasprave. Primarno jer je država u takvom stanju da političari ne mogu imati "instantni odgovore" na najveće izazove, kakvima bi javnost bila zadovoljna. Stoga se naši političari često služe istom vještinom - kontinuirano usavršavaju umijeće kako neki problem personificirati nekim drugim krivcem - da ne ispadne da su oni svojim (ne)djelovanjem krivi za stanje društva danas. Na taj se način privlači pozornost, a mediji dobiju materijala za "clickbaitove", naslove koji privlače čitatelje. Zbog velikih izazova s kojima se društvo susreće, rasprave skrenu u nadmetanje tko je veći domoljub, ili u izjave koje su prepune "općih mjesta". Činjenica je i da veliki dio javnosti niti sluša niti kritički promišlja izjave političara. Uglavnom se glasa prema vrijednosnom uvjerenju, po principu "nema veze kakav je, moj je", ili se ne izlazi na izbore.

Postoji li idealna kampanja koja jamči pobjedu, kakav je za to potreban profil stručnjaka...?

- U izbornoj kampanji, odnosno u timu, idealno bi bilo imati osobu koja je vrhunski strateg, potom nekoga tko dobro poznaje principe utjecaja, kreiranja i upravljanja imidžem te osobu koja je dovoljno vješta u savjetima kako komunicirati sadržaj. Potom iskusnog PR stručnjaka, osobu koja je izuzetno vješta u suradnji s medijima te zbog digitalnog doba nekoga tko je informatički dovoljno jak da može upravljati produkcijom sadržaja za društvene mreže. To bi bilo idealno, a koliko je realno, vidimo po kampanjama i rezultatima. Ujednačenost u komuniciranju i dobra koordinacija svakako su temeljne poluge kvalitetnog upravljanja kampanjom, pri čemu je unatoč, ili baš zbog digitalizacije, rad na terenu i direktan kontakt s biračima često od presudne važnosti, primarno kod velikih stranaka.

FOKUS NA SADRŽAJ
Predizborne kampanje i uloga medija, u digitalnom dobu u kojem živimo?

- Teško je odvojiti način komunikacije od doba u kojem živimo. A naše je primarno pod utjecajem prevelikog broja informacija iz raznih izvora. Političarima je danas mnogo teže kreirati i upravljati percepcijom javnosti, nego u vremenu prije društvenih mreža. Što je tehnologija naprednija, principi utjecaja u svojoj su osnovi jednostavniji. Mislim da danas najbolje prolazi političar koji u svakom trenutku ima jasan fokus na svom sadržaju, ali i onaj koji jako dobro poznaje principe utjecaja. Ne kako bi manipulirao javnošću, nego kako bi izbjegao različite interpretacije drugih. No, mnogi su ostali "izgubljeni u prijevodu", i ne uspijevaju dosljedno komunicirati svoje stavove i željeni imidž.

Društvene mreže podrazumijevaju i potrebu za vrhunskim informatičkim znanjima kako neki sadržaj "producirati" na jeziku današnjice. Pritom imamo i publiku koja je uglavnom pasivna u propitivanju logičnosti ili istinitosti, promišljanju tko zapravo ima koristi od te informacije, koji je eventualno kontarargument i dr. Zbog prevelikog broja informacija nije jednostavno održati se na željenom mjestu u svijesti javnosti.(D.J.)

DOMAGOJ BEBIĆ

KLJUČNA JE JASNA I DOBRO POSTAVLJENA STRATEGIJA

 

Izborne kampanje koje možemo vidjeti u Europi i u Americi prilično su slične ako pričamo o alatima, metodama i tehnikama koje se koriste u kampanjama. Ono prema čemu se kampanje razlikuju to su kulturni kontekst ili politička situacija, ali važno je naglasiti da bez obzira i na te razlike, relativno rijetko dolazi do značajnijih promjena u vođenju izbornih kampanja - pojašnjava izv. prof. dr. sc. Domagoj Bebić te dodaje:

- Što se tiče tradicije izbornih kampanja Hrvatska tu relativno dobro stoji. Kandidati u Hrvatskoj koriste sve one alate i kanale koji se koriste i u svijetu. Međutim, u 21. stoljeću došlo je do velikog broja promjena. Nekada su do izražaja dolazile kreativne kampanje, bilo je važno kako izgledaju veliki plakati, kakav je scenarij televizijskih i radijskih spotova, sve to bilo je važnije negoli u 21. stoljeću. Sada su dvije stvari još važnije, a to su novi mediji, poglavito društvene mreže te ono što zovemo teren, odnosno direktan kontakt sa svojim izbornim tijelom.

EFEKT PIN-PONGA
Mnogi naglašavaju ulogu PR stručnjaka u izbornim stožerima kandidata?

- Nije toliko važno imati iskusnog PR stručnjaka. Važno je iskusnog PR stručnjaka imati u timu, ali ono što kandidati nikad neće uspjeti zamijeniti u kampanji je nedostatak strategije. Kada netko pogrdno komentira kampanju, u smislu "kampanja ne valja", "kampanja je neinspirativna", "o čemu ovi kandidati pričaju" i slično, odnosno kada se kampanje komentiraju u lošem kontekstu i kada se za opis kampanje koriste negativne konotacije, to znači dvije stvari. Da ta kampanja ili nema strategiju, ili ta kampanja nije usmjerena na vas. Nedostatak PR stručnjaka, grafičara, dizajnera i tako dalje u kampanji je nadoknadiv. U svijetu imamo više primjera poznatih i glasovitih kampanja koje su se oslanjale na svega nekoliko ljudi punih entuzijazma, među kojima nisu bili PR stručnjaci. Ono što su te kampanje imale jest kreativnost i ono najvažnije, ponavljam, imale su izbornu strategiju.

Od pojedinih kandidata očekuje se prepoznatljiva izborna strategija, no dojam je da kod nas, za sada, toga nema, ili se bar ne vidi?

- Za sada ni jedna kampanja nema strategiju, ni jedna od kampanja nema glavu i rep. Imamo čak tri, četiri doista atraktivna kandidata koji, u principu, svoju strategiju ili jako dobro kriju ili je nemaju. Imali smo priliku vidjeti neke kreativne trenutke, primjerice predstavljanje kampanje Miroslava Škore putem društvenih mreža, nekoliko šaljivih clipova koji se dijele putem društvenih mreža.

Tu je i ugled koji trenutačna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uživa u svijetu, u što sam se i sam uvjerio više puta na predavanjima koja sam održao na različitim svjetskim sveučilištima. Ima nekoliko takvih zanimljivih momenata, ostalo je sve zapravo reaktivno. Odnosno, jedan od kandidata poduzme korak, ostali kandidati reagiraju na to, gotovo kao ping-pong. Do sada nismo vidjeli neke primjere ozbiljnog strateškog nadmudrivanja, čak ni programa koji se nudi izbornom tijelu. Što je ključno, jer na temelju jasnog programa glasači uviđaju razlike između kandidata te odlučuju za koga će glasati.

DIGITALNO DOBA
Još od prvog sučeljavanja Kennedyja i Nixona na televiziji, jasno da bez medija ni jedna kampanja ne može biti uspješna. Koliko je to danas, u 21. stoljeću, još evidentnije?

- Ono što se svi kandidati trude je dospjeti u medije, što literatura danas naziva media visibility. U eri društvenih medija to je osobito važno, jer dominiraju, i dominirat će, vizualni sadržaji. Televizija je i dalje bitna, portali su također bitni. Imate neobičan trend koji je pokazalo i Reutersovo istraživanje, a koji govori da iako ljudi sve manje vjeruju medijima, sve više ih konzumiraju. Zvuči kao oksimoron, ali to je ključ medijske prehrane 21. stoljeća. U eri društvenih medija važno je da se kandidati ističu porukama koje šalju, da izlaze izvan okvira, a sve kako bi bili atraktivni i zanimljivi medijima, kako bi mediji prenijeli njihove poruke publici i kako bi taj sadržaj bio zanimljiv publici.

Kad samo kod medija, s obzirom na to da živimo u digitalnom dobu, globalno umreženih komunikacija, izborne kampanje danas su nezamislive bez korištenja blagodati interneta i društvenih mreža. Kakvo je po tom pitanju stanje u RH? Drugim riječima, može li kampanja preko interneta biti presudna i kod RH kandidata? Još prije 20 godina pisali ste kako je internet novo poglavlje predizbornih kampanja.

- Iako je lijepa i kreativna klasična marketinška kampanja i dalje dobrodošla, osobno smatram da će se ključna bitka voditi u novim medijima. Odnosno, najvažnije je na koliki broj glasača kandidati mogu utjecati putem Facebooka, Instagrama, LinkedIna, ili YouTube kanala, za koje mnogi tvrde da su ujedno i alati terena. Često se, posebno u literaturi, previdi da smo već imali globalne političke populiste koji su djelovali putem društvenih mreža. Poput Huga Chaveza u Venezueli koji je djelovao putem Twittera, on je svoje ključne političke poruke slao upravo putem ovog kanala. Najgore što se u kampanji putem društvenih mreža može dogoditi je da se profil kandidata utopi u prosječnost, ili ako ne prenesete poruke koje su zamišljene u izbornoj strategiji. A tu opet do izražaja dolazi važnost jasne i dobro postavljene izborne strategije.(D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike