Zaljubljeni par Chang Tong Kai i Poon Hiu-Wing, stisnuti jedno uz drugo vozili su se na pokretnoj traci do ulaza u Terminal 1 Međunarodne zračne luke Chek Lap Kok, u Hong Kongu. Čekajući let za Tajvan fotografirali su selfi u 48 MP dualnu kameru pametnog telefona. Na njoj je Poon, svojim širom otvorenim očima, sličnim japanskoj bishōjo djevojci, izgledala zadovoljno i privlačno, a iz Changa je izbijala lukavština, ljutost, neskriveno zlo i opasnost.

Ubrzo nakon što je Poon telefon s fotografijom ubacila u zračni mod i strpala u zadnji džep, ušli su u Airbus A-330-Family. On ih je, uz jedno presjedanje u Shangaju, prebacio do Taipea, glavnog grada Tajvana (Republika Kina), za osam i pol sati. Glatko su prošli sve kontrole Zračne luke Taoyuan te uzeli taksi do bukiranog smještaja u hotelu Purple Garden s četiri zvjezdice. Ondje su se pristojno prijavili i cvrkućući uskočili u prostrani bračni krevet. Nakon tuširanja Poon je raspremila svoj ružičasti kofer i ostavila ga širom otvorenog da se prozrači. Žurno su potom izletjeli iz hotela prema restoranu Mao Yuan, u blizini noćne tržnice Liaoning. Tamo ih je čekala rezervacija za najljepšim stolom! Na taj dodatni trošak odlučili su se još davno, kod kuće, jer bilo je Valentinovo - Dan zaljubljenih, zbog kojega su i došli u Taipei.

Premda su ti trenutci za obje bili poput sna, ipak je poslije večere nešto pošlo po zlu. Bajkovita stvarnost se rasplinula, a snovi su postali noćna mora! Javnost nikada ne bi saznala što se dogodilo da djevojčin otac nije posumnjao u nesuđenog zeta koji se iz Tajvana vratio sam, pa je tu činjenicu prijavio policiji. Ubrzo su učinkoviti detektivi razotkrili strašnu istinu. Prema službenoj istrazi, čije je rezultate za Televiziju Hong Kong na kantonskom i engleskom obznanio šef policije (Commissioner of Police) Stephen Lo, Chek je svojoj djevojci Poon brutalno slomio vrat! Poslije je još opisao način na koji je mrtvo tijelo strpao u ružičasti kofer. Pojasnio je i postupke kojima se služio kako bi tijelo odvukao do livade ispred postaje metroa Zhuwei, u novom Taipeu, i tamo bacio u rupu. Stvar je postala još jezovitija, jer se pričalo da je nesretna zaručnica bila trudna. Hejteri su po ulicama i na webu preuveličavali stvar. Govorili su da se uopće ne zna tko je otac djeteta i da je djevojka zbog toga izgubila glavu.

Nakon što je Chang Tong Kai u potpunosti priznao i potanko opisao ubojstvo dvadesetogodišnje zaručnice, nanizali su se događaji koji će dovesti do masovnih prosvjeda u Hong Kongu i ponovno skrenuti pozornost svijeta na prostor uz deltu Biserne rijeke. Naime, vlasti Hong Konga, pod izlikom utjehe obitelji žrtve, predložile su da ubojicu vrate u Tajvan na suđenje. Žurnom procedurom počeli su gurati različite izmjene i dopune Pravilnika o bjeguncima i uzajamnoj pravnoj pomoći u Pravilniku o kaznenim stvarima - popularno zvanim "Nacrt za izručenje", koji bi omogućio izručenje državljana drugim zemljama, ali i matici Kini. Budući da Hong Kong nema sporazum o izručenju s Tajvanom, prvi ga nisu mogli izručiti, a drugi prihvatiti. Cijelu stvar dodatno je otežalo to što sudovi u Hong Kongu nisu nadležni za zločine počinjene na Tajvanu, pa se automatski Chanu nije moglo suditi za gnusni zločin. Stjeran uza zid pravosudni sustav Hong Konga morao je Chana osuditi samo za pranje novca u vezi s korištenjem kreditne kartice svoje mrtve djevojke pri povratku s mjesta zločina te je osuđen na samo 29 mjeseci zatvora. Zatim je Tajvan (Republika Kina) na tu vatru dodao još ulja. Izjavit će kasnije da uopće neće zatražiti izručenje Chana ako Hong Kong ikada i donese "Nacrt za izručenje". Napaljeni i ustrašeni institucionalnom ekstradicijom i "legaliziranom otmicom" od strane Narodne Republike Kine, Hongkožani su se pobunili i u milijunskim masama (kumulativno) izišli na ulice. Nakon tri mjeseca prosvjeda uspjeli su odgoditi donošenje "Nacrta za izručenje" to tzv. "zlog zakona". No prosvjedi su i nakon toga nastavljeni u vikend intervalima te se dubinski podijeljeno hongkoško društvo nastavilo sukobljavati i navlačiti oko političkih, društvenih, ekonomskih i pravnih pitanja.

A sve je započelo još davnih devedesetih godina 19. stoljeća, kada je Kina izgubila sve ratove u koje je ušla s Velikom Britanijom. Nakon drugog Opijumskog i prvog Sino-japanskog rata 1899., Hong Kong je prepušten u koncesiju britanskoj kruni na 99 godina. Nakon isteka tog vremena, Velika Britanija ga je 1997. godine vratila Kini kao Posebnu administrativnu regiju (SAR) s odvojenim političkim sustavom, pravosuđem, vladom, valutom, policijom i viznom politikom. Od tada za sve vrijedi krilatica - "Jedna zemlja - dva sustava" (eng. One Country - Two System). Tako će biti do 2047., kada bi Hong Kong trebao biti potpuno integriran u maticu zemlju - Narodnu Republiku Kinu. Upravo se te zemlje, matice Kine, zapravo komunističke vlasti u Pekingu, najviše boji golema većina stanovnika Hong Konga. Pretpostavljaju da će izgubiti stečena prava kao što su raspolaganje vlastitim životom, pravom glasa, slobodom okupljanja, slobodnim tiskom, itd. Ali osim tih, poput magle lako rasprskavajućih vrijednosti, u koje se zaklinju mladi od kojih se njih tek 3,1 % osjeća Kinezima, malo što je još u rukama Hongkožana. Zapravo je Komunistička stranka Kine na brdovitom Hong Kongu već de facto zavladala gospodarstvom, trgovinom, političkim sustavom i ostalim polugama moći. Preostalo joj je savladati još tih nekoliko milijuna mladih (i naivnih) duša koje vjeruju u slobodu, pravdu, zaštitu šuma i prava životinja!

Ta staromodna vjerovanja i priče o Kinezima, naravno, skroz su bez veze. Oni mogu čekati još neko vrijeme dok se žuti i plavi kišobrani lagano hrvaju po asfaltu hogkonške političke arene. Odavno tamo Izvršnog direktora Hong Konga (eng. Chief Executive) i Izvršni odbor bira izborni elektorat od 1200 ljudi koje kontrolira i potvrđuje Centralna narodna vlada u Pekingu. Osim dogovorenog glavnog operativnog direktora, Hong Kong ima svoje predstavnike izabrane i demokratskom procedurom. Oni se zovu Zakonodavno vijeće (eng. Legislative Council), ili skraćeno LegCo, u kojem je 70 vijećnika. Na izborima za LegCo redovito pobjeđuju demokratske snage koje poslije nemaju dovoljno snage za preuzimanje vlasti, jer ih uvijek zakoči Komunistička partija Kine. To u demokratskom korpusu izaziva frustraciju, ali ne može biti drugačije, jer glasači zapravo u LegCo biraju tek 40 od 70 zastupnika. Ostale probiru tvrtke, cehovi, društva, udruge i istureni pojedinci. Tako primjerice po jedno mjesto pripada financijašima, osiguravateljima, brodarima, crkvenjacima, zabavljačima (pjevači, glumci), a glasanje se najčešće provodi u korporacijama koje trguju i rade s kontinentalnom Kinom. Sve se rola na korist Kine, jer Hong Kong nije više onaj trgovački zmaj od prije trideset godina koji je žario i palio s 27 % u BDP-u Kine, već mu je sada doprinos u budžet sveden na niskih 2,5 %.

I dok je Hong Kong godinama lutao u limbu ekonomskog pada i stagnacije, zmaj Kina ga je spašavala za vrijeme krize 2007., ali i poslije. Korist je bila i obostrana, jer 60 % stranih ulaganja preko grada ide u Kinu, iako značaj Hong Konga i dalje opada. Naime, kineski gradovi i pripadajuće provincije poput Shangaja, Gangzou, Shenzena, Tianjina, Pekinga..., gutaju svu robu i svakoga u beskrajni tok ljudi i infrastrukture. Kraj im se nazire negdje iza narodno-frontovskog obzora u provincijama Gansu, Yunnan, Tibet, Xinjiang, Unutarnja Mongolija i dr.

Duga pretvorba kineskog seljačkog stanovništva u plave radnike koji rade pod parolom 9-9-6 (rad od devet do devet, šest dana u tjednu), dolazeći svome kraju transformira i Hong Kong. Stanovništvo se polako, ali sigurno osvježava novim nacionalističko-komunističkim zemljacima s kontinenta. Taj politički stil za posljedicu ima veliku potražnju za životnim prostorom i manipulacijama nekretninama i građevinskim zemljištem. Prosječna nekretnina u Hong Kongu trenutačno vrijedi 1,2 milijuna dolara, a mjesečni najam stana oko 5000 dolara, što uz ostale cijene čine ovaj grad najskupljim za život na svijetu. Pred dolaskom subvencioniranih kontinentalnih kolonizatora domaći ljudi stisnuti su u 4 m² životnog prostora po glavi stanovnika te se sve više povlače.

Dodatno kineska propaganda sotonizira starosjedioce kao strane plaćenike, buržuje, gajbaše, razmažene i odnarođene hohštaplere. Za stvaranje i predimenzioniranje takve slike o njima dobrodošli su svi. Na prosvjedima se tako motaju različiti provokatori, agitatori i korisne budale! Zorni su primjer mladići i djevojke koji na aerodromu vuku kineske putnike za rukav tupeći im po pola sata o tome kako su oni super, a centrala u Pekingu loša, ili udarnici na barikadama što ispucavaju vatrogasne aparate odjeveni u hi-tech opremu na kojoj se, po pravilu, vidi jedan od znakova "omraženog zapada". Vrijedi tako zlatno pravilo - što je pojedinac istureniji, uočljiviji je Union Jack ili Just Do It! Sve je to dovelo do posljednjih trzaja ovogodišnjeg ciklusa prosvjeda koji su započeli na obljetnicu nemira na Tiananmenskom trgu, a završit će negdje iza prvog listopada, nakon svečane proslave 70. godišnjice od osnivanja Narodne Republike Kine.

Gubitak idejnog daha zrcali se i po odabiru tema i povoda. Nakon što je ispuhana energija prosvjedne mase, počele su se reciklirati stare teme i dileme. Posljednji izlasci na ulicu povezani su uz obilježavanje sjećanja na ulične akcije iz 2014., poznate kao "pokret kišobrana". Zbog toga se nekolicina novodobnih prosvjednika, isto kao i njihovi prvoborački uzori, brani od policijskih suzavaca, omraženih pekinških hazjajina i crvene volje - kišobranima (žutim). Prva linija danas se zove Fronta za građanska i ljudska prava. Prema pričama zapadnih medija nju navodno čine profesionalci poput odvjetnika, pravnika, učitelja, doktora i onih koji to studiraju. Prvi od njih se boje da će izgubiti povlastice već sada, a zadnji kada Hong Kong bude potpuno integriran u "jednu Kinu za stotinu naroda". Dok se u kut stjerana gospoda radikalno politizira, hongkoška raja šuti i radi. Njima je i tako svejedno. Jer iz helikoptera se vidi da je stvarana poslovna i ina elita odavno prigrlila Peking s kojim stupa u istom uigranom stroju Odjela za promidžbu Centralnog komiteta Komunističke partije Kine.

Na kraju krajeva Kini, koja ima vanjskih neprijatelja koliko želi, prijeko su potrebni i unutarnji. Ne tamo neki majorizirani Ujguri, Tibetanci, Mandžurci..., nego pravi-pravcati Han izdajnici. Teritorijalno i na mnoge druge načine za to su im idealni "njihovi" Hongkožani. Uz njih će Stalni odbor Državnog narodnog kongresa i dalje ostati stalan. Jer razlabavljeni Hong Kong sličan je zauzdanom Trojanskom konju, iz kojega ispada pročipirana ulična gerila. Te emotivce može se nadzirati i usmjeravati kako bi se sekundarno spriječilo jačanje otpora stanovništva u kontinentalnoj Kini i stvaranje opozicije u Komunističkoj partiji.

Predsjednik Xi Jinping i ekipa ovako mogu svima reći - mi smo ti koji poštuju druge, čak i kada su to opasni strani i CIA-ini doušnici koji gaze i pale našu zastavu i pljuju na naš grb. Vlast radi vlasti nas ne zanima. Preko Hong Konga im još gratis ide učinkovit zaobilazak američkih i inih carina i druga ograničenja te pritisak na Tajvan (Republiku Kinu). A ako bi se ipak nešto previše zakompliciralo i krenulo po zlu, uvijek mogu aktivirati onu Maovu: "Komunizam nije ljubav. Komunizam je malj koji ćemo koristiti da bismo slomili neprijatelja".