Magazin
DEVASTIRANA PROŠLOST

Baranjska siva zona: Od pustara do pustoši
Objavljeno 23. veljače, 2019.
VEĆINA NASELJA ZVANIH PUSTARE NISU PREŽIVJELA DOLAZAK MODERNOG DOBA

Vrijeme čini svoje - iz godine u godinu sve je manje baranjskih pustara. Nestaju. Izumiru. Dječjeg je žamora ostalo u samo jednoj baranjskoj pustari. Možda dvije. Takva je situacija već godinama, ali je njihov nestanak, na neki način, počeo još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pa čak i ranije.

Ponosite pustaraše, kako su nazivali stanovnike ovih baranjskih naselja, još tada su privlačila sela i jedini baranjski grad. Cijeli su dijelovi nekih sela i Belog Manastira svojevremeno naseljavani pustarašima, od kojih se neki nikada nisu navikli na urbani način života. Kada se govori o pustarama, upozoravaju oni nešto bolje obaviješteni, treba razlikovati način života i običaje u ovim radničkim naseljima u vrijeme njihovog nastanka, svojevrsne ekspanzije, i dolaska modernijih vremena.

POVIJESNO PAMĆENJE
Sve je počelo još u 19. stoljeću, pa i ranije, kada je na pustarama živjela osnovna beljska radna snaga. Svatko je tada imao svoju zadaću, znalo se gdje tko živi, koliku ima nadnicu, plaću i naturalna primanja u, primjerice, žitaricama, ulju, petroleju, mesu, ili sličnim artiklima. Nešto kasnije, pustare su dobivale svoja kina, ambulante, kulturno-umjetnička društva, nogometne klubove i prilično razvijen društveni život. U najbolja vremena brojale su i više od 500 stanovnika, a ne treba zaboraviti kako su u njih nakon Drugog svjetskog rata trbuhom za kruhom dolazili ljudi iz raznih krajeva bivše države i u njima o(p)stajali.

To je, na neki način, druga faza ‘‘priče‘‘ o pustarama, koja je trajala do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada se dio pustara počeo gasiti (neke i ranije), pa su na njih ostala samo sjećanja. Vrlo brzo sjećanje će ostati i na, primjerice, Sokolovac i Jasenovac. Nekolicinu preostalih stanovnika ovih pustara, naime, veže jedan zajednički nazivnik - zgrada za pustaraše u koju su se trebali useliti još prije dvije-tri godine. Cijela je priča počela prije sedam godina, kada su predstavnici Općine Kneževi Vinogradi anketirali stanovnike Sokolovca i Jasenovca, naime, 25 stanovnika pustara (što obitelji, što pojedinaca), pristalo je na smještaj u novoj zgradi u Kneževim Vinogradima, a nedugo nakon provedene ankete počele su sve predradnje vezane uz gradnju zgrade koja je fizički počela ‘‘nicati‘‘ u rujnu 2016. godine. Pustarašima je tada dano na znanje kako se moraju strpjeti samo još jednu zimu, nakon koje bi, konačno, trebali početi živjeti u uvjetima dostojnima 21. stoljeća.

- Osobno sam tada provodio tu anketu. Dio njih odbilo je preseljenje, dok je veći dio pristao. No, nedavno sam dobio informaciju kako je u Jasenovcu i Sokolovcu ostalo svega njih petero koji se još uvijek žele preseliti u buduću zgradu - kaže načelnik Općine Kneževi Vinogradi Vedran Kramarić, dodajući kako je dio ljudi u međuvremenu umro, pa se pribojava tko će od pustaraša uopće biti smješten u novoj zgradi.

Njezina gradnja odugovlači se već treću godinu. Još tijekom pretprošlogodišnjeg ljeta vidjelo se da radovi baš i nisu previše odmaknuli od početka, a potencijalni su stanari s pravom postavljali pitanje što se događa. Oglasili su se tada i općinski čelnici te isticali kako je, nažalost, rok za gradnju morao biti prolongiran, i kako je najnoviji rok kraj lipnja 2018. godine. No, lipanj je već odavno prošao, pa je i laicima jasno kako ni novi rok nije ispoštovan. Razlog je sljedeći.

MIRKOVCI OPSTAJU
Dvije godine nakon početka gradnje, zbog problema u koje je zapala osječka Gradnja, investitor (Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje), bio je prisiljen raskinuti potpisani ugovor i krenuti u raspisivanje novog natječaja. Kako ističe Kramarić, ako sve bude u redu, na proljeće bi radovi trebali biti nastavljeni, pa bi stanovi u toj zgradi useljivi mogli biti tijekom ljeta. Kako bilo da bilo, uselili se u novu zgradu ili ne, stanovnike Sokolovca i Jasenovca moći će se izbrojati na prste ruku.

Malo dalje od spomenutih pustara nalazi se Mirkovac, svijetli primjer preživljavanja pustara. U njega se, nakon mirne reintegracije, vratio dio stanovništva, a njihov broj otada značajnije ne opada. Mirkovac (Frigyesföld majur) naseljen je od strane beljskog vlastelinstva oko 1850. godine. Tridesetak godina kasnije imao je više od 400 stanovnika, početkom Prvog svjetskog rata oko 300, a sukladno popisu stanovništva iz 2011. godine, u Mirkovcu je (bilo) 108 ljudi. Broj ‘‘stanovnika‘‘ višestruko se poveća na blagdan Velike Gospe, kada udruga Pustaraši tamo organizira druženje bivših i sadašnjih baranjskih pustaraša, što je već postala tradicija. I općinski čelnici odlučili su ulagati u tamošnju infrastrukturu tako da Mirkovcu, za sada, ne prijeti gašenje. Čak štoviše, gotovo da se može reći da je riječ o malom i uspješnom selu. No, kada se sve skupa zbroji i oduzme, jedine (prave) pustare koje na neki način žive, doduše ne baš u uvjetima dostojnima 21. stoljeća, jesu Širine i Zeleno Polje.

- Prije je bilo mnogo ljepše, ali ne damo se. Ima nas 20-ak, a najmlađi je stanovnik već napunio 50 - kaže Damir Hosinger iz Širina, koji je u ovu pustaru, na nepunih pet kilometara udaljenu od Belog Manastira, još kao dijete doselio 1963. godine.

U Širinama je pustio korijenje, i iz njih ne misli seliti se. Sjeća se tamošnje gostionice, NK Proletera, zabava, ‘‘čajanki‘‘ i trgovine. Od svega nije ostalo ništa. Igralište je, tvrde stanovnici, ‘‘preorao Todorić‘‘, trgovina i gostionica su misaone imenice, a ostalo… Širine tek djelomično živnu tijekom radnog vremena, budući da tamo svakodnevno na posao dolaze beljski ratari. No, kaže Damir, broj radnika ni približan nije kao nekada. Privatizacija je učinila svoje, a kako će biti u budućnosti, to ni sam Bog ne zna. "Živim od beljske plaće. Ne žalim se. Nemam kome. Koliko ima - ima. Kad nisam na poslu, muvam se po kući i dvorištu. Posla uvijek ima, samo treba htjeti raditi", kaže tvrdi Damir.

Kao i ostali Širinčani, živi u trošnoj kućici, državnom stanu koji vapi za obnovom. Pričuvu više ne plaća nego što plaća, što zbog neimaštine, što zbog ‘‘prosvjeda‘‘ protiv državne nebrige o njima. Za sebe kaže da je pravi pustaraš, budući da je na pustari počeo živjeti još njegov djed. I time se ponosi. Slično govori i Marija Kovačević. "Davno sam došla u Širine. Živim od mirovine i nekako preživljavam. Ljudi je malo, ali ja tu ništa ne mogu učiniti", kaže ova vremešna udovica.

POMIRENI SA SUDBINOM
U Zelenom Polju još je manje ljudi, a sudbina sliči onoj stanovnicima Širina. Obližnji Sudaraž, pak, u potpunosti je ostao bez stanovnika. Nešto istočnije, u Zlatnoj Gredi, života ima. Ali ne zahvaljujući tamošnjem stanovništvu, nego Udruzi za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek. Revitalizirali su jednu tamošnju zgradu i zahvaljujući upornosti, radu, brojnim fondovima i fundacijama, od nje su napravili pravi mali raj na zemlji. Posjetio ga je prije nekoliko godina, glavom i bradom, engleski prestolonasljednik princ Charles, a često je odredište i domaće političke ‘‘vrhuške‘‘. Dimi se i iz dimnjaka dijela kuća u Kozjaku, pustare u blizini Bilja, ali je dima sve manje i manje. Dok se ognjišta u potpunosti ne ugase.

Piše: Ivica GETTO
Devet najpoznatijih
U popis pustara ulaze: Brestovac, Jasenovac, Kozjak, Mirkovac, Sokolovac, Sudaraž, Širine, Zeleno Polje i Zlatna Greda. Bilo ih je još, ali od Brod pustare, Ćirine ade, Šebešira, Trokuta…, nije ništa ostalo. Zapitat će se mnogi gdje su Mece, Šećerana i Kneževo? U njihovom slučaju nije riječ o pravim pustarama, nego o radničkim naseljima, iako se njihovi stanovnici ne ljute kada ih netko nazove pustarašima.
Dio povijesti Belja
Pustare su, zapravo, podgrupa industrijske arhitekture. Riječ je, bar što se onih baranjskih tiče, o naseljima s točno određenom infrastrukturom gdje se znalo gdje tko živi i što radi. Bile su ‘’popularne’’ u vrijeme beljskog gazdinstva, kada je u njima živjela beljska radna snaga. Gotovo svaka od njih predstavljala je upravu pojedinog dijela Belja za čije su potrebe i bile građene, nakon što je poljoprivredna proizvodnja intenzivirana. Prvo su se gradili gospodarski objekti, a vrlo brzo nakon toga stanovi za radnike. Većina beljskih pustara sliči jedna drugoj. Svaka je imala upravnu zgradu, stanove za radnike, posebno samce, posebno obitelji, kao i gospodarske objekte. Stambene zgrade obično su bile dugačke prizemnice sastavljene od približno šest stanova, a veće pustare imale su i po desetak stambenih zgrada u kojima su stanovali kočijaši, biroši, paradoši i paraplugaši. Kočijaško-biroški stanovi imali su do 1923. godine samo sobu i kuhinju s otvorenim kaminom, i u njima su živjele višečlane obitelji. Posebno su cijenjeni bili majstori poput kovača, bravara ili kolara, koji su stanovali u stanovima s po dvije sobe, kuhinjom, ostavom i podrumom. Još više komocije imao je upravnik, čiji je stan prema pravilu bio u upravnoj zgradi. Njegovi susjedi bili su nadzornici, knjigovođe i agronomi. Još početkom 19. stoljeća na Belje su dolazili sezonci iz raznih krajeva, u bližoj povijesti nazivani laste, poput ptica selica, koji su živjeli u barakama nešto udaljenijim od radničkih stanova. Kasnije će se pokazati da su mnoge laste u baranjskim pustarama zauvijek svile svoja gnijezda i od Baranje se nikada više nisu makle. Svako baranjsko dijete zna za pojam pustare, ali kako je živjeti u njoj i voljeti pustarašku grudu, znaju samo oni koji su to okusili. To su oni koji su na pustari rođeni, proveli najljepše dane mladosti, u njoj se prvi put zaljubili i nekoga poljubili. Zvati nekoga pustarašem, za pravog pustaraša nije uvreda. Od brojnih je baranjskih pustara opstalo samo njih nekoliko. Slavonija ih više nema, a nešto malo ostalo ih je u Bačkoj.
Županija širinsko-sudaraška
Baranjski (bivši) pustaraši s ljubavlju pričaju o svojim pustarama koje su, prije nego mnoga baranjska sela, imale kinodvorane, ambulante, KUD-ove, gostionice i ostale “urbane” sadržaje. Postoje i mnoge anegdote vezane uz pustaraše, pa je tako jedan od njih (Franjo Vonjak-Frulika), u vrijeme teritorijalnog preustroja i stvaranja novih općina, odnosno gradova (1993. godine), kako bi bar na neki način pustare spasio od zaborava, odlučio proglasiti Županiju širinsko-sudarašku. Sebe je imenovao županom, a podijelio je i neke pročelničko-ministarske dužnosti…
Mirkovac je svijetli primjer preživljavanja pustara. U njega se, nakon mirne reintegracije, vratio dio stanovništva, a njihov broj otada značajnije ne opada.
Nekolicinu preostalih stanovnika Sokolovca i Jasenovca veže jedan zajednički nazivnik - zgrada za pustaraše u koju su se trebali useliti još prije dvije-tri godine.
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: DIGITALNA TRANSFORMACIJA HRVATSKE (II.)

Ivan Strugar: Ne možemo biti zadovoljni tempom promjena

REPORTAŽA: GORICA VALPOVAČKA

Selo breza od uspjeha ne preza