U našem prethodnom razgovoru, prije godinu i pol dana, jedan od zaključaka, koje je iznio dr. sc. Enes Kulenović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, bio je da smo u RH sve više izloženi eroziji demokratskih standarda javne komunikacije. O toj temi i drugim aktualnostima i ovom prilikom donosimo intervju s dr. Kulenovićem.

Što se u međuvremenu primijenilo, dojam je kako je stanje glede toga još gore nego prije...?

- Teško je reći jesu li se u posljednjih godinu i pol standardi javne komunikacije još dodatno pogoršali, ali pozitivno je to što se u javnosti sve više raspravlja o toj temi. S jedne strane, Hrvatska se, kao i sve druge demokratske zemlje, danas mora suočiti s pitanjem postistine, tj. problema poplave neistina, obmani, iskaza mržnje i teorija zavjere u javnome prostoru, posebice na internetu. Predstavnička demokracija može opstati i razvijati se pod pretpostavkom da su građani dovoljno informirani i osviješteni kako bi mogli donositi racionalne odluke izravno preko referenduma ili neizravno biranjem zastupnika. Također, građani bi trebali prihvatiti i poštovati različitosti i pluralizam koji postoji u njihovim društvima. Obje ove pretpostavke su, s porastom ‘alternativnih‘ istina i iskaza otvorene mržnje u javnome prostoru, danas ozbiljno dovedene u pitanje. S druge strane, Hrvatska ima specifičan problem nekonzistentne pravne prakse vezane uz regulaciju javnog govora. Hrvatski građani u stvari ne znaju što smiju, a što ne izgovoriti u javnome prostoru bez straha od zakonske sankcije. Primjerice, gledamo li presude vezane uz ustaški pozdrav "Za dom spremni", ostaje nejasno je li upotreba tog pozdrava zabranjena ili nije. U nedavne tri presude hrvatski Ustavni sud se jasno odredio i proglasio taj pozdrav nezakonitim, no Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je imenovala Vlada, zaključilo je da u određenom komemoracijskom kontekstu taj pozdrav može biti dozvoljen. Još su više zabrinjavajuće nedavne prvostupanjske presude hrvatskih sudova vezane uz javnu kritiku, satiru i prenošenje riječi saborskog zastupnika kojima se ozbiljno ograničava prostor slobode javnog govora medijskih djelatnika. Dakle, iako će, formalno govoreći, Hrvatska demokracija uskoro biti stara 30 godina, još uvijek se, kada je riječ o slobodi govora, hrvamo s temeljnim pitanjima. No, kako sam već spomenuo, pozitivan pomak je to što su ta pitanja sada dio ozbiljnih javnih rasprava.

Retorika političara pod posebnom je pažnjom. Kakvi su retoričari naši političari?

- Već duže vrijeme, moguće od smrti Vlade Gotovca, nemamo na hrvatskoj političkoj sceni impresivnih političkih govornika. Naravno, postoje političari, poput premijera Plenkovića, koji su dobri javni govornici, kao što postoje i političari, poput zastupnika Glasnovića ili Pernara, koji u svojim javnim nastupima ne samo da prelaze granice elementarne pristojnosti nego su i iznimno loši govornici. U demokraciji tako nešto skoro je neizbježno. Kako je još francuski mislilac Alexis de Tocqueville primijetio pišući u 19. stoljeću o demokraciji u Americi, građani u demokracijama rijetko kada biraju na političke funkcije najbolje među sobom. Ono što čini govor političara zamornim jest česta upotreba ispraznih fraza poput "dopustimo da institucije rade svoj posao". Politička retorika je vještina i kao svaka vještina trebaju ju razvijati i na njoj raditi. Upotreba ispraznih fraza samo je potvrda da ne posjedujete tu vještinu, ali i da nemate ništa relevantno za reći.

Osim na političkoj sceni, općenito je razina komunikacije u društvu nerijetko ostrašćena, puna teških riječi, no svi se pozivaju na slobodu govora...?

- Sloboda javnog govora jest jedno od temeljnih ljudskih prava. Štoviše, ona je presudna za opstanak demokratskih institucija. Neizbježno je da ćemo kao građani, ako je sloboda govora osigurana, čuti i mnogo stvari koje smatramo uvredljivim, bezobraznim, netočnim ili jednostavno glupim. Kada bi pravo na slobodu govora bilo ograničeno samo na ono što je svima prihvatljivo, takvo bi pravo bilo beskorisno. To, naravno, ne znači da je sloboda govora apsolutno pravo i tamo gdje netko koristi slobodu govora da izravno ugrožava druge - poput ucjene, prijetnje, klevete, lažnog oglašivanja ili dječje pornografije - pravo na slobodu govora treba ograničiti. U europskoj pravnoj tradiciji to uključuje i govor mržnje te negiranje i umanjivanje posljedice holokausta i zločina protiv čovječnosti. Iako postoje različite definicije govora mržnje, vjerujem da je opravdano govoriti o zabrani govora kojim se poziva na nasilje ili diskriminaciju pripadnika određenih skupina na temeljnu njihove boje kože, spola, etniciteta, vjere ili seksualne orijentacije. No s obzirom na važnost slobode govora za demokratska društva, zakonski progon govora mržnje treba biti rezerviran isključivo za takve ekstremne slučajeve javnog govora. Treba se suzdržati od prozivanja za govor mržnje svaki put kada čujemo nešto što smatramo uvredljivim ili neprihvatljivim. Iskustva u Kanadi i Velikoj Britaniji pokazuju kako je moguće otići predaleko u regulaciji javnog govora: u najboljoj namjeri da se iskorijeni diskriminatoran javni govor, zakoni su primijenjeni za suzbijanje kritike vladine politike, ograničavanja akademskih sloboda i umjetničkog stvaralaštva. U oba slučaja same nevladine organizacije, koje su inicijalno zagovarale zakonsku regulaciju javnog govora, inicirale su promjenu zakonodavnog okvira kako bi se spriječile daljnje zloupotrebe zakona za suzbijanje legitimnog javnog govora. Klasično liberalno mišljenje ovdje je u pravu: ako damo državi velike ovlasti da ograniči javni govor, izglednije je da će te ovlasti biti upotrebljene u represivne, nego u emancipacijske svrhe.

Uzimajući u obzir odnos medija i politike, i tu komunikacija nerijetko bude nabijena emocijama, kao u, primjerice, nekim istupima Milana Bandića. Kako to objasniti?

- Izjave gradonačelnika Milana Bandića upućene novinarki dobar su primjer uvredljivog i nepoželjnog javnog govora, ali i govora koje ne zaslužuje zakonsku sankciju. Naravno, ispravno je da novinari upozore na takve necivilizirane ispade, da se HND, kao strukovna udruga, očituje o neprihvatljivoj razini komunikacije s predstavnicama medija, i na kraju, da birači, ako tako odluče, kazne na sljedećim izborima one kojima nedostaje elementarne pristojnosti u javnim istupima. Pravi lijek za takvo ponašanje je javna kritika, pa čak i ismijavanje, a ne zakonsko sankcioniranje. Nažalost, u posljednjih mjesec dana svjedočili smo upravo onome na što sam upozorio u odgovoru na vaša prijašnja pitanja: zloupotrebe zakonskih sankcija kojima se preko administrativnih odluka ili sudova ograničava sloboda javnog govora u medijima. Slučaj otkaza HRT-ovu novinaru, presuda protiv Jutarnjeg lista zbog duševne boli županijskog sudca te presuda u korist Velimira Bujanca protiv satiričkog portala Newsbar jasno ukazuju na koji se način sloboda govora medija može naći na udaru sudačke interpretacije restriktivnih zakona. Sumnjam da itko u Hrvatskoj smatra da su odluke i presude u ovim spomenutim slučajevima na bilo koji način pridonijele razvoju demokratske kulture. Ovdje se može izvući vrijedna pouka za daljnju zakonsku regulaciju javnog govora, s obzirom da vlada priprema prijedlog novih zakonskih rješenja vezanih uz upotrebu spornih simbola u javnome prostoru te nedopuštena ponašanja na internetu. Ne želim sugerirati da nam takvi zakoni nisu uopće potrebni, nego da trebamo biti oprezni da u rješavanju problema širenja mržnje u javnome prostoru, ne stvorimo veći problem zakonskog ugušivanja javne kritike, satire te znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva. Da parafraziram velikog engleskog filozofa Johna Locka, treba biti oprezan da u izbjegavanju divljih mačaka i lisica ne padnemo u ralje lava.

Može li se govoriti i o trendu osnivanja novih stranaka, ali i tzv. negativnom glasovanju? Vidimo i slušamo kako i tu do izražaja dolazi mnogo negativizma, samoljublja, prozivanja protivnika...?

- Trend koji bilježe politolozi, koji se bavi istraživanjem biračkog ponašanja, jest taj da sve veći broj birača na izborima glasa ne za, nego protiv određenih stranaka ili kandidata. Riječ je o trendu koji je zabilježen na posljednjim predsjedničkim izborima u SAD-u, ali i na parlamentarnim izborima u velikom broju zemalja EU-a. Dakle, dolazi do porasta negativnog glasanja gdje su birači primarno motivirani otporom ili čak prezirom prema nekim kandidatima ili političkim opcijama te glasaju protiv te opcije dajući svoju podršku drugoj strani. Posljedica negativnog glasanja je da političke ideje, konkretne javne politike i ozbiljne rasprave o reformama padaju u drugi plan, a osobni napadi, prozivanja i samopromocija dolaze u fokus.

Ne treba nas stoga čuditi da se brojni političari, svjesni ovoga trenda, odlučuju za retoriku napada i prozivanja, ne nudeći nikakve konkretne ideje o rješavanju ozbiljnih društvenih problema. Sasvim je racionalno za političare, kojima je primarni cilj osvojiti vlast i povećati svoju političku moć, da skupljaju poene kod birača napadajući i prozivajući političke protivnike, zanemarujući kompleksne teme poput politika obrazovanja, zdravstva, sigurnosti ili ekonomske stabilnosti. Jasno je, naravno, da takav javni diskurs, iako može dovesti do uspjeha na izborima, ništa ne pridonosi rješavanju važnih društvenih i političkih pitanja. Riječ je, nažalost, samo o još jednom simptomu krize demokracije.(D.J.)