Nakon što su pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja dobili dojavu o tome da ovaj puta umjesto kakvih Čeha treba spašavati zabludjele ukrajinske turiste koji su zaglavili na Biokovu bilo je jasno kako da se krug onih koji s nevjerojatnom lakoćom upadaju u nevolje proširio i na pripadnike ovog naroda koji zbog rata i neimaštine sve rjeđe imaju prilike putovati.

Djetinje naivni pustolovi iz Ukrajine, bračni par s malim djetetom, odlučio je krajem rujna skoknuti na biciklima do Parka prirode Biokovo uopće se ne obazirući na gadno nevrijeme koje je počelo harati Hrvatskom tako da ih je oluja praćena orkanskom burom uhvatila na otvorenome prostoru Srida Sela u blizini Tučepa. Srećom, u Hrvatskoj postoje ljudi s posebnom misijom, a to su pripadnici HGSS-a, koji u takvim trenutcima ostavljaju sve pa i obveze na radnom mjestu i svoje najbliže kako bi po najgorem nevremenu priskočili u pomoć ljudima koji nepozvani odlaze u speleološke avanture, pentraju se u japankama na Biokovo bez kapi vode po najvećem zvizdanu ili na luftmadracu planiraju doploviti do Hvara. Na kraju su se spasioci i tročlana obitelj slikali, a njihovu fotografiju objavio je jedan naš dnevni list.
No, malo kome je moglo pasti na pamet da spomenuti Ukrajinci nisu nekakvi anonimci nego da su poznate osobe u svojoj zemlji. Naime, Volodimir Muljar i Jarina Kvitka pripadnici su folk-rock skupine Foljkneri iz Kijiva koji već neko vrijeme lunjaju svijetom vozeći se na biciklima. Tijekom tih svojih putovanja Ukrajinci su iza sebe ostavili 35 tisuće kilometara posjetivši 22 zemlje. U tome ih nije ometala ni Jarinina trudnoća tako da se mali Marko rodio tijekom njihova putovanja bespućima Australije. Zapravo, taj njihov put oko svijeta dio je svojevrsnog performansa koji su njih dvoje nazvali Biciklističke kronike (ukr. Dvokoljisnji hronjiki). Svoj projekt obilato su dokumentirali objavama na društvenim mrežama i dokumentarističkim snimcima, ali i objavljenim knjigama. Ukrajinci za bicikl obično kažu velosiped, iako je u Galiciji (Lavov, Ternopilj, Ivano-Frankivsk) poznatiji kao rover, a u Zakarpaću (Užhorod, Mukačevo) može se čuti i biciklji. Zanimljivo je da Slovenci bicikl nazivaju kolesom, a i Hrvati su nekada, u Austrougarskoj, ali i NDH, bicikl nazivali koturom.
Iako će Foljkneri reći kako je njihova osnovna nakana populariziranje ukrajinske kulture u svijetu te širenje zanimanja za ukrajinski folklor i ekoturizam, čini se da je upadanje u nevolje poput spomenute biokovske pustolovine nešto čemu se Muljar i Kvitka iskreno raduju i što potajno priželjkuju. Jer kakav je to put oko svijeta bez pustolovina i peripetija? Iako su ovaj puta na biciklima krenuli put Latinske Amerike ovih dvoje Foljknera i njihov dvogodišnji malac već dva mjeseca putuju hrvatskom obalom ne štedeći superlative (Hrvatsku nazivaju rajem) onome što su ovdje vidjeli. Što je najzanimljivije, Foljkneri prvotno nisu ni mislili tratiti vrijeme na Dalmaciju, ali su ubrzo promijenili mišljenje i već tjednima odavde ne misle otići. Njihove objave na društvenim mrežama prati veliki broj ljudi u Ukrajini i ukrajinskoj dijaspori tako da je ovdje riječ o prvorazrednoj turističkoj promidžbi kojoj bi se Hrvatska trebala veseliti. Sudeći prema njihovoj fascinaciji našim morem Foljkneri pripadaju novom naraštaju Bijelih Hrvata koji su u ovu zemlju prvi puta došli još u 8. stoljeću.
David Byrne (ex Talking Heads), autor i na hrvatski prevedenih “Biciklističkih dnevnika”, dobio je svoje nasljednike u pripadnicima ovog ukrajinskog dvojca čiji se glazbeni izričaj, najsličniji našim “Gustafima”, često povezuje sa stilskim odrednicama kao što su indie-folk, post-folk i folk-punk. Drugim riječima, da je Byrne, čije glazbene afinitete poznajemo i iz njegovog producentskog i diskografskog projekta Luaka Bop, imao prilike poslušati Foljknere i njihov album prvijenac “Korisni reči” (“Useful Things”) zacijelo bi postao njihov štovatelj. U Ukrajini postoji vrlo bogata i zanimljiva etnoscena koju čine još čine skupine kao što su Burdon, DakhaBrakha, Joryj Kłoc, Onuka, TaRuta, Kozak System i Haydamaky.