Magazin
TEMA TJEDNA KOMPROMITACIJA SUSTAVA SIGURNOSTI (II.)

Gordana Vilović: Uvijek postoje "viši" interesi
Objavljeno 6. listopada, 2018.
Curenje informacija, poput aktualnih SMS-ova, iz istraga nije novum ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Uvijek postoje interesi zašto se neki papir baš sada pojavio u javnosti

Činjenica je da je danas etika u masovnom komuniciranju posve zapostavljena kategorija. Pritom mislim ne samo na profesionalno novinarstvo nego i na društvene mreže i društvene medije. Upravo je razvoj digitalnih tehnologija pridonio da se iz dana u dan pomiču granice onoga što je građanski pristojno, prihvatljivo i što se može objaviti. Nezamislivo je čime se sve nastoji pridobiti pozornost medijskih konzumenata.


U toj kakofoniji svega i svačega, osobito na društvenim mrežama, teško je razabrati što je montirano, što je potpuna fikcija. Ali ta potreba da u javnosti i javne i nejavne osobe pokažu sve, baš sve - od novorođenog djeteta ili tanjura s hranom u nekom restoranu do, primjerice, "čašćenja svojih obožavatelja" jednom sjajnom fotografijom iz kupaonice - prelazi svaku mjeru elementarne pristojnosti. Naravno da to ne morate gledati ili čitati i tako gubiti vrijeme, no današnje vrijeme površnosti i brzog konzumiranja svega što se postavi na stranice nekog online medija ili društvene mreže s nezaobilaznim klikovima nameće utrku i u tradicionalnim medijima. Tu utrku tradicionalni mediji ili stari u konačnici nužno gube, ali pritisci su tako jaki da novinari nerijetko moraju ispunjavati ono što je rekao ili urednik ili vlasnik. To sigurno neće vratiti stare čitatelje novina, a, s druge strane, mladi ionako nisu stekli naviku gledanja televizije jer oni imaju sve željene serije na svojim pametnim telefonima. Dakle i nove medijske publike i nov način prezentiranja događaja pomalo dokidaju mjesto i ulogu profesionalnih novinara. A time i etičnost kao temelj jedne važne struke. Mnoge pikantne i neprovjerene informacije rađaju se na/u društvenim mrežama/medijima i onda se probijaju do tradicionalnih medija. Kada takve informacije dođu na naslovnice novina i u udarne minute televizijskih nacionalnih kanala informativnih programa, onda imaju posve drugo značenje i njihovu se istinitost često ne propituje prema mjerilima profesionalnog novinarstva. Naime, ako su se društvene mreže tako užarile, onda je vrijeme da to iziđe iz virtualnog svijeta!
Curenje informacija, poput aktualnih SMS-ova, iz istraga nije novum ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Uvijek postoje interesi zašto se neki papir baš sada pojavio u javnosti. To svakako nije ugodno glavnim akterima takvih priča i skandala, ali ma koliko ljudi malo čitali novine, ipak će uzeti novine i pročitati to, i o tome će se pričati, jer je svakako loše ako u državnim institucijama rade ljudi koji ne razumiju temelje poslovne etike u poslu koji su svjesno prihvatili. S druge strane, prirodno je da novinari žele izvijestiti o nekom državnom skandalu. Tu nema nikakve dvojbe i ne bi bilo dobro da se zatvore oči pred očito prevarantskim postupcima. Pitanje je samo koliko se vremena daje novinarima da do kraja pokušaju istražiti neku dojavu ili dobiveni dokument. To je nešto što bi se trebalo nazivati istraživačkim novinarstvom. No s obzirom na digitalno doba u kojem su novinari prisiljeni u najkraćem mogućem roku proizvesti konačan proizvod i prodati ga događaju se i pogreške i omaške. U demokracijama koje nisu mrtve, kad novinari otvore neku priču, očekuje se da državne institucije završe istragu i kazne sve oblike javnih zloporaba. To jest uloga novinarstva. Dakako, ako se građanima pruže dokazi da je nešto neistinito i izmišljeno, onda se to mora odraziti na vjerodostojnost tog medija.
Duboko vjerujem da su novinari čuvari demokracije i da političarima moraju pokazati da im je stalo do toga. No to uključuje i drukčije razumijevanje politike i ljudi koji se bave politikom. Moralnost i etičnost nisu zadane kategorije, nego je riječ o neprestanom preispitivanju vlastitih postupaka. S obje strane. Evidentna neskromnost ljudi koji se nađu na javnoj funkciji i koji ne razumiju što je ulazak u visoku politiku izaziva novinare da ih upozore ako su se bavili ili se bave sumnjivim poslovima, nespojivim s prisegama koje su dali prije obnašanja funkcija. Novinare ne možete zaustaviti zauvijek. Možete ih čak otpustiti i zabraniti im da govore, ali to je sve kratka daha. Uvijek će se naći netko tko će umjesto njih progovoriti.
Piše: Gordana VILOVIĆ

ANTUN BABIĆ

U HRVATSKOJ POSTOJI VEĆI BROJ "DUBOKIH DRŽAVA"

 

Najnovija afera, SMS, samo je jedan u nizu neoborivih dokaza da Hrvatska nije ni sređena ni demokratska država. Da jest, u njoj bi se razne tajne službe bavile stvaranjem ozračja sigurnosti građana i obranom vitalnih nacionalnih interesa od ugroze raznih interesnih skupina, od onih koje za privatnu korist isisavaju golema sredstva iz državnog proračuna do stranih obavještajnih službi, koje djeluju kao produžena ruka vanjske i sigurnosne politike drugih država, a ne bi bile instrument tajnih mafijaških i kriminalnih udruga, koje već gotovo tri desetljeća vladaju hrvatskom politikom i hrvatskim gospodarstvom.



KATASTROFALNO STANJE

Osobno ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji takva "ekstremna desnica" koja bi bila sposobna srušiti i daleko slabiju vladu od Plenkovićeve. Plenkovićevu vladu može srušiti samo ujedinjeni hrvatski narod. Naravno, u posljednjoj, SMS, aferi ni ljevica nema veliku ulogu jer se ona bori za vlastiti opstanak. Takva kakva je danas, ljevica u Hrvatskoj nema baš nikakvu perspektivu. No postoje neki od brojnih mogućih razloga zašto su informacije dostavljene jednom tjedniku, koji s vremena na vrijeme služi za međustranačke, međumafijaške, poslovne i osobne obračune ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom, bez obzira na to upuštaju li se u taj obračun kao legalni predstavnici vlasti ili kao vladari iz sjene i kriminalnog podzemlja. Služenje novinama za iskrenu borbu protiv zlouporabe vlasti i korupcije prihvatljivo je u demokratskim državama. U demokratskim društvima glavna zadaća je kontrolirati izvršnu vlast, bez obzira na ideologiju koju ta vlast promovira. Za razliku od prakse u demokratskim državama, u Hrvatskoj postoji godinama prakticirana sprega mafije s politikom i nekim medijima. To izaziva još veće nepovjerenje građana u objektivnost i nepristranost medija.
U javnom diskursu o političkom djelovanju unutar država u svijetu se sve više koristi termin "duboka država", tj. tajno udruženje visokih vojnih i obavještajnih, ali i drugih utjecajnih ljudi iz politike i gospodarstva koji iz pozadine upravljaju državama. "Duboka država" posebno snažno reagira ako se izabrana vlada i predsjednik neke države otmu prethodnom dogovoru ili kontroli. Primjerice, za sadašnje orkestrirane medijske napade na američkog predsjednika Trumpa mnogi komentatori tvrde da je odraz činjenice što je za predsjednika Amerike trebala biti izabrana Hillary Clinton, a ne Donald Trump, koji sada provodi svoju politiku. Američkoj "dubokoj državi" najviše smeta to što je Trump pod krilaticom "America first" okrenuo leđa globalizmu i vratio smjer američke unutarnje politike prema temeljnim američkim vrijednostima, kao što su sloboda vjere, očuvanje obitelji kao temelja društva, gospodarski prosperitet, podizanje zida protiv ilegalnog ulaska doseljenika itd.
Za razliku od SAD-a, u Hrvatskoj postoji veći broj "dubokih država": vojnoobavještajna, civilnoobavještajna, stranačka, bankarsko-financijska, poduzetnička, građevinska, uvoznička, masonska i tako unedogled. SOA, DORH i policija već su davno izgubili povjerenje građana kao instrumenti vlasti i države koji profesionalno i ne pod utjecajem dnevne politike služe u borbi protiv korupcije i kriminala. Kao i u drugim državnim institucijama, učinjena je velika pogrješka što obavještajne službe i policija nisu odmah nakon Oluje depolitizirane. Kako vidimo, te državne institucije služe kao bankomat curenja informacija u javnost, kako i kad za obračun s protivnicima to treba nekim utjecajnim političarima. Poput vremena kad je u Chicagu vladao Al Capone, mi danas u Hrvatskoj imamo "duboke regije", "duboke županije", "duboke općine", "duboke gradove", kao što je, na primjer, Zagreb, u kojem gradonačelnik već desetljećima na rubu zakona radi baš sve što hoće i nitko mu ne može ništa. Osim brojnih unutarnjih "dubokih država" u Hrvatskoj postoje i strane obavještajne "duboke države", koje predsjednicu države i Vladu RH nastoje usmjeriti prema onim politikama koje su u interesu tih država. Strane obavještajne države, koje imaju najbolju opremu za praćenje i prisluškivanje, često se miješaju u unutarnju politiku drugih država, pa se nerijetko događa da i te službe u Hrvatskoj puštaju informacije u javnost kako bi dale potporu onim hrvatskim političarima koji služe njihovim interesima. Sve to kontinuirano izaziva veliku zabrinutost i malodušnost hrvatskih građana, a najviše mladih ljudi, koji se i dalje masovno iseljavaju iz Hrvatske. Tom kaosu i neuređenoj državi treba što brže stati na kraj. Inače, veliko je pitanje što nas kao državu i narod već sutra čeka. Sadašnje političke stranke najodgovornije su za katastrofalno stanje u Hrvatskoj. One unutar svojih redova nemaju ni znanja ni sposobnosti, a još manje domoljublja i poštenja da bi mogle radikalno promijeniti današnje krizno stanje u zemlji. Hrvatskoj je potrebna potpuno nova politička paradigma, koja će u prvi plan staviti Hrvatsku, a ne interese pojedinaca i globalizam, kojemu je cilj uništiti samostalne države.
DJELOVANJE KOS-a

Potrebno je nadalje spomenuti još uvijek veliku ulogu dobro organiziranih ostataka bivših jugoslavenskih obavještajnih službi: UDBA-e i KOS-a, koje su djelovale u Hrvatskoj u vrijeme komunističke Jugoslavije. Ni najmanje ne dvojim o tomu da su ostatci tih službi i dalje vrlo aktivni te da su infiltrirani u sve državne institucije i tajne interesne organizacije. Većina ljudi u Hrvatskoj složit će se s mojim uvjerenjem da je UDBA i danas nedodirljiva. Za nekoliko dana bit će četrdeseta godišnjica ubojstva poznatog hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu. Zna se da ga je ubila UDBA, ali svaki pokušaj da se njegovo ubojstvo dokraja rasvijetli nailazi, pod pritiskom bivših udbaša, na opstrukciju hrvatskih pravosudnih tijela. Zbog svojeg političkog djelovanja u emigraciji, ali i u Hrvatskoj nakon povratka, 1990., udbaški agenti pratili su i mene u Australiji. Prema podatcima iz spisa u Hrvatskom državnom arhivu, UDBA me počela pratiti već 1973., nakon što sam u Sydneyu izabran za tajnika Matice hrvatske u Australiji. U izvješću je tada, između ostaloga, zapisano kako sam "već 1973. govorio da će se Jugoslavija raspasti". Poslije je u Melbourneu o mojoj političkoj djelatnosti u Australiji UDBA-u izvještavao čovjek koji je radio kao novinar u programu na hrvatskom jeziku na australskoj državnoj radijskoj postaji SBS. Koliko je velika nesigurnost i nesređenost u današnjoj hrvatskoj državi, može se vidjeti i po činjenici da je isti čovjek koji je mene u Australiji špijunirao poslije radio u Hrvatskoj matici iseljenika. Nažalost, to nije jedini slučaj. Tragično je da su bivši udbaši koji su djelovali u iseljeništvu radili i u obavještajnim službama Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije.
Za sam kraj ostavio sam golem utjecaj što ga KOS još uvijek ima u hrvatskoj politici. Poznato je da se u Beogradu čuvaju sve informacije o ljudima koji su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama. Beograd često ucjenjuje hrvatske političare, poduzetnike, kulturne djelatnike, prosvjetne djelatnike i novinare koji su radili za te službe ili pak čine pritisak na njihovu djecu koja zauzimaju važne položaje u hrvatskoj politici i drugim segmentima društva.
Zbog svega što sam naveo u ovom komentaru smatram da će i afera SMS biti zataškana jer je to u velikom interesu svih mafijaških i kriminalnih udruga u Hrvatskoj. Hrvatska danas više sliči afričkim banana-državama nego uređenoj članici Europske unije. Ipak, pobornike "demokracije i ljudskih prava" u Bruxellesu, Parizu i Berlinu ta činjenica previše ne zabrinjava. Što slabija bude hrvatska država, što siromašniji budu ljudi u krajevima kao što je već opustošena i populacijski devastirana Slavonija i što se više u obrazovnim programima i medijima u Hrvatskoj bude pozitivno prikazivala komunistička Jugoslavija, to će Hrvatsku biti lakše ugurati u novi europski državni i gospodarski projekt ZAPADNI BALKAN.
Piše: Antun BABIĆ

JURE VUJIĆ

SUOČENI SMO S FENOMENOM NOVIH BARBARA

 

Na globalnoj razini, strategija permanentne destabilizacije društva provodi se na socijetalnoj i horizontalnoj razini, putem društvenog inženjeringa ne samo u društvu već i na području kulture, gospodarstva, odgojno-obrazovnog sustava i zdravstvu. Riječ je o bezbolnom procesu difuzne moći koje nitko ne propituje i ne dovodi u pitanje, a u ime kojeg se godinama monetizira i uništava realnu ekonomiju, uniformizira pučanstvo u uslužničku radnu snagu i zaduženo potrošačko stado, i reproducira konformistički habitus sve manje pismenih generacija. Takav proces permanentne destabilizacije je plod konvergiranja neoliberalne dominantne bio-politike i strategije društvenog inženjeringa koji danas počiva na imperativu neprestanog eksperimentiranja i neprestane tehnološke inovacije.



PERILICE UMOVA

Poznato je svima, a tomu u prilog idu i znanstveni radovi sociologa Michela Foucaulta o toj temi, kako je politička moć ujedno i neka vrsta biomoći, odnosno moći nad tijelima kontrolom i upravljanjem populacijom. Često je riječ i o biopolitici koja se projicira ne samo na ljudsku zajednicu nego i na društveno okružje, na uvjete života, primjerice, na zdravstvo (stanje zdravlja jedne nacije), na demografiju, na stopu nataliteta i starosti. Dakle, riječ je o upravljanju s politikom "javne higijene". S obzirom na to da se biopolitika ne bavi klasičnom moći, koja se provodi nad omeđenim teritorijem, nego nad populacijama, razvidno je kako su migracije, migracijski tijekovi na globalnoj razini, postale sredstvo za novi oblik biopolitičkog inženjeringa. Treba napomenuti da najveći kapacitet kontaminacije i štetnosti za neko društvo nije u rukama političke klase, već se događa na socijetalnoj razini s pomoću novih tehnologija na tržištu, ali i u odgojno-obrazovnom sustavu, koji snažno utječu na promjenu naše vremensko-prostorne percepcije i poimanje društva. Država je tek derivirani frojdski "nad-ja" koji arbitrira između raznih socioprofesionalnih interesa, a ništa drugo nije negoli summa summarum prosječnih trivijalnih "jastva".
Da se danas politiku zamijeni mikroprocesorskim programima koji selektiraju, distribuiraju i kontroliraju slobodni protok roba, ljudi i kapitala, održavajući kojekakvu ravnotežu između društvenih skupina, nitko ne bi vidio razliku.
Između "perilice umova" i mikroprocesora koji neprestano reprogramira dugove i ugovore, nema nikakve razlike jer je na snazi ista špranca vladavine. Naime, društveni inženjering, social engineering, metoda je društvenog upravljanja koja tretira društvo kao objekt koji treba kontrolirati, formatizirati, neprestano modelirati, njime upravljati, kao u informatici ili genetici. Može se govoriti o modificiranju i mehanizaciji prirodnog i organskog razvoja društva u političke i gospodarske svrhe. Riječ je o eugenici transpoziranoj u područje društvene kontrole i kibernetičke manipulacije. Društveni inženjering koji ima znanstveno uporište u kibernetičkim radovima Norberta Wienera, Kurta Lewina i drugih danas je uobičajena praksa radnog i gospodarskog svijeta, svijeta konzaltinga, menadžmenta, vojne obavještajne strategije i informatike. Suvremeni neoliberalni kapitalizam i financijska oligarhija danas se vješto koriste metodama društvenog inženjeringa, poput Edwarda Bernaysa, Miltona Friedamna (strategija šoka) i Zbigniewa Brzezinskog (strategija tittytainementa) za širenje svoje interesne financijske i gospodarske sfere. Pod utjecajem uberizacije nove numeričke ekonomije, kontrola razmjena i proliferacija informacijskih podataka izmiču kontroli državnih aktera i često su kaptirane i rekuperirane od raznih nedržavnih aktera poput GAFA (Google, Appel, Facebook, Amazon) i drugih mreža NATU (Netflix, Airbnb, Tesla et Uber), koji mogu ugroziti funkcioniranje demokracija jer otvaraju put zlouporabi i raznim manipulacijama. Na pomolu je, naime, vladavina prave "algoritmičke vlade", koja bi zamijenila klasičnu državu i društvo kao apoteoza "totalnog projekta".
Ključna strategija suvremenog društvenog inženjeringa je strategija shock testinga; šok-testiranje kao komplementarna metoda, kao šok-strategija kapitalizma. Riječ je o induciranju društvenih i ekonomskih šokova (poremećaja, destabiliziranja) a da ti šokovi ne destabilizraju one koji su koncipirali takvu strategiju. Da bi takva strategija uspjela, nužno je provesti sustavno društveno desolidariziranje stvaranjem raznih mentalnih i društvenih aparthejda, procesa fragmentiranja, dislociranih prostora, kako bi se bogatiji sloj mogao i nadalje bogatiti na štetu siomašnijeg marginaliziranog sloja bez velikih društvenih poremećaja. Upravo je na djelu medijsko i društveno poticanje na individualističko i egoističko-narcističko ponašanje (Facebook je danas najbolje sredstvo širenja narcisoidnosti za nove generacije), diskreditiranje načela nasljeđa i tradicija, transmisije znanja, autoriteta u svrhu je anestezije, depolitiziranja, neutraliziranja i suzbijanja organizirane potencijalne pobune, organizirane subverzije, disidencije i otpora. Riječ je dakle o vladavini konstruktivnog kaosa. Joseph Schumpeter govorio je o opstanku i evoluciji suvremenog kapitalizmu u obliku kreativne destrukcije.
KREATIVNA DESTRUKCIJA


Drugi oblik društvenog inženjeringa provodi se ubrzavanjem tehnoloških inovacija zvanim disrupcija (disrumpere - razbiti u komade, na engl. disruption), što je pojam koji označava poremećaj tržišta u kojem su pozicije već etablirane preko inovacija i novih strategija. Disrupcija je jedan oblik "soft barbarstva". Neprestane proliferacije novih tehnoloških inovacija u ime neprestanog napretka prouzročuje gubitak repera, narušava duge i suptilne procese socijalizacije. Primjer provođenja strategija disrupcija na odgojno-obrazovni sustav diljem Europe i u Hrvatskoj jest primjena neprestanog programatskog eksperimentiranja u školama pod krinkom nužnosti "tehnološkog numeričkog adaptiranja učenika", "kreativnog učenja" itd… kojima se provodi tzv. tabletizacija umova, zanemarujući ozbiljne stručne studije, a i same činjenice o štetnosti tableta i drugih numeričkih metoda učenja zbog širenja ovisnosti, ali i zbog poremećaja kapaciteta koncentriranja i analiziranja. Disrupcija je ujedno fenomen i poluga ubrzavanja tehnološke inovacije kao strategije elaborirane u high-tech korporacijama iz Silicon Valleya, inovacije koje na tržištu idu brže od same dinamike društva i naroda kako bi im se nametnulo modele koji upravo uništavaju dugo stečene stabilne društvene strukture. Disrupcija i destabilizacija su permanentna stanja, a politička javna sfera, koja je stavljena u službu tehnoekonomske sfere, tu ništa ne može. Suočeni smo s novim protucivilizacijskim fenomenom "novog barbarstva", kao što te ističe ekonomist Bernard Stiegler.
Piše: Jure VUJIĆ

RATKO MARTINOVIĆ

KOGA ZANIMA, PRONAĆI ĆE

 

Suvremeni mediji nastali su kao produkt famoznog Komiteta za javne informacije (Committee on Public Information) Woodrowa Wilsona, odnosno njegovih suradnika i članova - Waltera Lippmanna, oca novinskih agencija koje će kanalizirati vijesti, te Edwarda Bernaysa, oca tada posve nove društvene grane, PR-a. Samim time novinarstvo je otpočetka na tankoj granici između objektivnog pogleda na događaj i subjektivne propagande interesnih kartela.


Već je Drugi svjetski rat za standard ponudio blisku suradnju novinara i obavještajnih službi, koje su služile kao izvor, često sumnjivih i neprovjerenih, informacija. Želja za širenjem informacija zahtijevala je celofan pa su naslovi i naslovnice prilagođeni široj populaciji, opterećenoj poslom, kreditima i svim klasičnim problemima radničke klase. Ono što danas vidimo samo je radikalnija slika onoga što smo već vidjeli, od početaka "mainstream" medija - (ne)prirodan brak medija, tajnih službi, organiziranog kriminala i stranačkih interesnih kartela. Kod nas je situacija specifična jer do 1991. nisu postojali slobodni mediji, nego isključivo kanalizatori totalitarnih režima i vođa. Ljudi se tako nisu naučili što znače medijski pluralizam, istraživačko novinarstvo ili neovisne medijske kuće. Novinari se tako dijele na "naše" i "njihove", istrage se uzimaju osobno, a čitatelji zauzimaju strane. Zato je sfera "teorija urote" čak i realna mogućnost pri iznošenju prljavog veša u medije - zato što doista najčešće i jest u pitanju obračun obavještajnih i političkih struktura preko sebi lojalnih platformi.
S druge strane, istraživački novinari gotovo da su izumrli, štrajkaju glađu i nemaju za minimalne životne uvjete, dok su njihovi kolege na Zapadu zvijezde i junaci. Čak se i profil vlasnika medija znatno razlikuje - vani su to moguli i biznismeni, kod nas ili inozemne korporativne instance ili ideološki/stranački elementi koji zbog nepoznatog razloga žele prikriti vlastite namjere i svjetonazor. Objektivno novinarstvo generalno je u velikim problemima jer su se mediji podredili ciljanoj publici, propagandi i tržištu. A kako je konkurencija doista velika, načini komunikacije postaju sve žešći i sredstva se ne biraju. Sreća pa je budućnost medija doista svijetla. U trenutku "salonizacije" novinarstva pojavile su se društvene mreže i relativno neovisne platforme, poput YouTubea, pa su internetski portali preuzeli znatan dio kolača, web-radio sve je snažniji, internetske televizije polako preuzimaju scenu, a novine prelaze u digitalno doba. Tradicionalni novinari prozivaju kvalitetu, no prava je istina da je i njihova klasa odavna kompromitirana prozirnim interesima. Zato se i Podcast kao posve neuobičajena, otvorena i forme lišena ideja tako snažno progurala unatoč objektivnom nedostatku iskustva, slabijoj produkciji ili inferiornom školovanju njegovih voditelja. Gledatelj u silnoj izloženosti kakofoniji zvukova na kraju ipak odlučuje gledati sadržaje za koje smatra da su iskreni i da pružaju drukčiji uvid u stvarnost od onog koji je plasiran.
Prosječan gledatelj u Hrvatskoj tek se privikava na nova vremena - on i dalje navijački promatra vijesti, emotivno doživljava nečiju retoriku (unatoč očiglednoj propagandi), do kraja je involviran u konstrukciju i lako ga se izazove na reakciju. Za to svakako treba zahvaliti jednopartijskom sustavu, čiji su pobornici samo promijenili košulje, nedostatku demokracije i dubokoj polariziranosti u kojoj bi mnogi vrlo rado preko noći totalitarističkim oruđima "riješili stvar". Fenomen "lažnih vijesti" i "alternativnih činjenica" koristi se samo kao dodatna etiketa i kontaminacija u kojoj se čitača želi izložiti kognitivnoj disonanci - vrijeme odaziva i fokusa kraće je nego ikada prije pa je samim time i plasman olakšan. No i otežan, onoj publici koja uvijek traži nešto više. Krilatica novinarstva budućnosti tako više neće biti nešto tipa "uvijek smo na licu mjesta" ili "prvi vas informiramo", nego prije - "koga zanima, pronaći će" ili "tu smo da vam damo informaciju, na vama je da o njoj razmislite". Kako pada profesionalni aspekt novinarstva, tako se on kompenzira sa strane čitatelja. Koji su prošli put od promatrača do kreatora sadržaja, u samo jednom stoljeću.
Piše: Ratko MARTINOVIĆ
Možda ste propustili...