Gledajući i slušajući što se sve događa posljednjih tjedana, primjerice s curenjem povjerljivih informacija, SMS-ovima, uhićenjima, međusobnim optužbama, a sve to u naglašenoj medijskoj prezentaciji, dojam je kako neke “tajne sile” sračunato kreiraju kaos u zemlji, iz nekih svojih interesa.

Kakvo je Vaše mišljenje o svemu tome?
- Ne bih rekao da se radi o "tajnim silama", to je preteška riječ i toga nema, iako se danas u medijima voli špekulirati s teorijama urote. U politici postoje samo interesi, i to je posve legitimno. Međutim, ono što u ovom slučaju nije legitimno, a ni legalno - što će se, vjerujem, u istrazi i pokazati kad je riječ o ovim SMS porukama, lažiranjima i obmanama - jest to da postoji problem curenja povjerljivih informacija. Naime, ovo nije prvi put da su obavještajni podatci, koji bi po svojoj naravi trebali biti tajni, procurili u javnost, štoviše, poslužili za manipulaciju u političke svrhe. Konkretan slučaj lažiranih SMS-ova upućuje ne samo na curenje zaštićenih podataka iz sustava nego i na njihovu evidentnu zloporabu i manipuliranje, kojima se opstruira proces istrage i rada pravosudnih tijela s očitom krajnjom namjerom kompromitacije određenih političkih aktera. Povezanost pojedinih političara s akterima ove afere jasno upućuje na to. Čini se da su pojedini pripadnici desnog krila HDZ-a na takav zakulisni način pokušali naštetiti Plenkoviću, no teško da će zbog toga on imati većih problema. Upravo suprotno, pokaže li se da su kumovali ovoj aferi, to će značiti njihovu kompromitaciju i slabljenje, a Plenkovićeva će pozicija ojačati u unutarstranačkim odnosima.
Međutim, ono što ostaje i što zabrinjava jest spoznaja o problematičnoj razini sigurnosti i profesionalnosti djelovanja sigurnosnih službi te pitanje nadzora njihova djelovanja. Curenje sigurnosnih podataka te njihova zloporaba u svrhu opstruiranja istražnih i pravosudnih procesa te politikantske manipulacije razlozi su za ozbiljnu zabrinutost.


Kakva je pozicija premijera Plenkovića glede događanja oko curenja informacija?
- Kao što sam već rekao, držim da ova afera Plenoviću ide na ruku. Premda se iz svega prilično sigurno može raspoznati iz kojeg smjera vjetar puše, istraga bi trebala utvrditi činjenice i otkriti aktere. Tada će biti i puno jasnije o čemu se i o kome zapravo radi, je li to desno krilo HDZ-a, kakva je u svemu tome uloga Milijana Brkića i nekih drugih Plenkovićevih oponenata. Potvrdi li se da je to tako, ti će akteri biti izloženi javnoj kritici, a moguće i pravno sankcionirani, bude li osnove za to. Ovisno o tome, mogli bi biti izloženi političkoj odgovornosti i mogućim sankcijama u smislu gubitka formalnih političkih funkcija koje obnašaju. Ako se pak ne dokaže njihova umiješanost te izostanu sankcije, njihova politička pozicija i utjecaj nesumnjivo će znatno oslabjeti zbog evidentne kompromitacije. Plenkoviću će tada biti znatno lakše neutralizirati ih i bez drastičnih političkih poteza.

Dodatnu napetost stvara i situacija oko najavljenog prosvjeda u Vukovaru?
- Taj skup - unatoč nominalno opravdanom i sasvim razumljivom zahtjevu za učinkovitije procesuiranje ratnih zločina - u osnovi je ipak politički, pa i populistički, s obzirom na jasne političke intencije, slično kao u slučaju "šatoraša", iako je riječ o nešto drukčijem kontekstu. Pokušava se manipulirati dijelom braniteljske populacije, koja nije homogena, kako se želi prikazati, nego je heterogena organizacijski, socijalno, politički i svjetonazorski. Očito je da se prosvjedom pokušava destabilizirati Vladu i premijera, nametanjem krivnje za objektivan problem kojemu očito nisu kumovali. Izostanak učinkovitog procesuiranja ratnih zločina doista jest ozbiljan problem. Međutim, on je dijelom posljedica okolnosti iz vremena mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, određenih kompromisa koji su tada učinjeni i propisa koji su u tom kontekstu bili doneseni (posebice zakon o aboliciji), a dijelom nerada, nedostatka stručnih kapaciteta i kompetencija institucija pravne države, odnosno izostanka aktivnijeg odnosa svih prethodnih vlada prema tom problemu. Prozivati sadašnju vlast da je za to isključivo odgovorna promašeno je. Također, politizacija tog problema u dnevnopolitičke svrhe nije prihvatljiva jer profanira žrtve velikosrpske agresije, a ne pomaže u rješavanju problema. Stoga sumnjam da će prosvjed postići neki rezultat, jer nije riječ o političkom, nego o institucionalno-pravnom problemu. Bojim se da će oni koji su u ratu izgubili svoje bližnje, koji su bili žrtvama ratnih zločina za čije stradanje još nitko nije odgovarao, ostati samo još više razočarani.



Što s prijevremenim izborima, i o tome slušamo svaki dan?
- Stalno se priča o prijevremenim izborima. Bilo je o tome govora kad je Most izišao iz koalicije, pa kad je oporba tražila izglasavanje povjerenja pojedinim ministrima u Saboru, kad je ova sadašnja koalicija bila na kušnji, no pokazalo se da i s dva-tri glasa više od potrebnih Plenković i Vlada imaju stabilnu situaciju, stabilniju nego kad su imali i petnaestak glasova više. Oporba, međutim, stalno poziva premijera da raspiše prijevremene izbore, i to zbog dva razloga. Najprije, zato što oporba, na žalost, ne radi svoj posao kako treba, tj. ne nudi alternative javnim politikama vladajućih niti svoje strukturirane prijedloge nameće kroz rasprave u Saboru, za što ima legitimitet i obvezu, jer su je građani birali na izborima. Umjesto toga, izostanak konkretnih prijedloga i političkog sadržaja nastoje kompenzirati populističkom retorikom, političkim i osobnim difamacijama, pošto-poto nastojeći izazvati krizu, koja bi vodila prijevremenim izborima. Međutim, dio oporbe, posebice male stranke, usprkos galami, zapravo ne želi izbore, jer bi na njima mnogi od njih bili pometeni i ne bi ušli u Sabor, pa se zazivanje prijevremenih izbora čini kao smokvin list kojim pokrivaju svoju političku impotenciju.
S druge strane, SDP, kao najveća oporbena stranka, u ozbiljnoj je krizi sadržaja i djelovanja, predugo se bavi samim sobom i nije sposoban iznjedriti jasne alternative vladajućoj većini. Bernardić pak zaziva prijevremene izbore zato što - nemoćan da riješi unutarstranačke sukobe - u tome vidi mogućnost za kadroviranje unutar vlastite stranke, odnosno da kroz novi sastav SDP-ovih zastupnika u Saboru eliminira Milanovićev kadar koji mu oponira. Međutim, to je prilično kratkovidno jer prijevremeni bi izbori, sasvim izvjesno, rezultirali još većim porazom SDP-a i razmjerno manjim brojem zastupnika u Saboru, za što bi predsjednik morao snositi političke posljedice, pa prijevremeni izbori nikako ne bi išli na ruku ni SDP-u ni Bernardiću.
Ovako oslabljen i razjedinjen SDP ide na ruku HDZ-u i sadašnjoj koalicijskoj vladi, što se, između ostaloga, vidi i u rejtingu HDZ-a, koji raste, dok SDP-ov konstantno pada. Svaka bi vlast poželjela ovakvu oporbu. Međutim, ako je oporba slaba i nesposobna, to nije dobro za demokraciju jer vlast nije podvrgnuta dostatnom pritisku na konkretnim stvarima i nije suočena s alternativom politikama koje provodi, što bi je tjeralo da bude bolja i responzivnija prema zahtjevima oporbe i građana općenito. Jaka i konstruktivna oporba bitan je preduvjet bolje, kvalitetnije i odgovornije vlasti. Drukčije, manja je vjerojatnost da će i vlast biti dobra.(D.J.)