Magazin
TEMA TJEDNA KOMPROMITACIJA SUSTAVA SIGURNOSTI (I.)

Istinu na vidjelo, tko god da je kriv, mora odgovarati!
Objavljeno 6. listopada, 2018.
Ključna su pitanja: Kako je moguće curenje informacija, tko ih dostavlja pojedinim medijima i kakva je uloga paraobavještajnog podzemlja u tome

Hrvatsku političku scenu i dalje trese afera SMS. Nakon što je uhićen bivši policijski informatičar, Belišćanin Franjo Varga, osumnjičen da je izrađivao lažne faksimile SMS poruka koje su iskorištene u javnim sukobima, pa i za Zdravka Mamića, uhićen je i Blaž Curić, čovjek koji mu je javio da ga policija istražuje. Curić, vozač potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, ujedno je i prijatelj i kum potpredsjednika HDZ-a i Sabora Milijana Brkića, a kojega je prije također vozio.


Sve skupa otvorilo je pitanja i o unutarstranačkom obračunu u vladajućoj stranci, ali i curenja informacija iz sigurnosnih i obavještajnih službi. Dok opozicija traži odgovornost, vladajući poručuju - neka institucije rade svoj posao! No, osim same politike, najvažnije je pitanje kako je moguće da takve informacije iscure i kako je došlo do ove ozbiljne afere, prema nekima, i sprege obavještajnog podzemlja i visoke politike. I kako jedan vozač s kumskim vezama zna protiv koga se vode istrage? Obojica sada dijele osječki zatvor, ali i poznanstvo s Milijanom Brkićem, čije se ime povezuje s aferom. Riječ je o osobama za koje javnost do sada uopće nije čula pa sve dobiva na dodatnoj težini.
Podsjetimo, Curić je prije dva tjedna nazvao Vargu s privatnog telefona, iz Dubrave u Zagrebu, te mu poručio da odmah uništi sve hard diskove i USB stickove. Varga je osim za Mamiće navodno izradio lažnu korespondenciju i za Ivicu Todorića, koji je u bijegu od hrvatskog pravosuđa u Londonu. U svibnju ove godine Todorić je za Jutarnji list potvrdio da je zaprimio SMS poruke razmijenjene između premijera Andreja Plenkovića i tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Za svoje usluge Varga je od Mamića dobio pola milijuna kuna za kupnju kuće. Mediji su prenijeli i kako je Varga bio dobro povezan s osobama iz vrha politike. Navodno je tijekom ispitivanja istražiteljima rekao kako su se njegovim uslugama koristili i Milijan Brkić, Plenkovićev zamjenik u HDZ-u, te Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a. Varga je Karamarku, navodi se, bio doveden kao vrlo stručan informatičar koji će napraviti analizu krađe glasova na izborima 2015., ali to nikad nije napravio. Brkić je potvrdio da poznaje Vargu iz MUP-a te da mu je čak pomagao nakon što je dobio otkaz, ali da se nikakvim njegovim uslugama nije koristio.
Iz Ministarstva unutarnjih poslova uglavnom nisu htjeli komentirati uhićenja, samo su poručili da je slučaj u nadležnosti Uskoka, gdje također nije moguće dobiti detaljnije informacije. Cijela istraga i utvrđivanje istinitosti Varginih navoda policiji, a koji poslovično veoma lako tijekom istrage izlaze u javnost, mogli bi dugo potrajati s obzirom na to da se spominje kako je imao veću količinu vrhunske opreme s povećim bazama podataka. Naime, riječ je o jako dobrom informatičaru koji je radio u policiji na poslovima vezanima uz kriptozaštitu.
PARALELNE STRUKTURE

"U Hrvatskoj institucije, u ovom, konkretnom, slučaju one koje su se bavile ovom temom, dolaze do svojih saznanja, sukladno sa zakonom poduzimaju mjere i nakon toga eventualno kreću u daljnje postupke", rekao je Plenković upitan služi li SMS afera za unutarstranačke obračune u HDZ-u te dodao: "Unatoč poplavi insinuacija da je to neki orkestrirani unutarstranački obračun, zlorabljenje policije, obavještajne agencije i slično - to jednostavno ne stoji. To nije način na koji ja radim, nije način na koji radi ova vlada. Niti će raditi, niti bi bilo kad u hrvatskoj budućnosti to bilo dobro i korisno", rekao je Plenković.
Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković smatra da institucije trebaju ispitati čija je odgovornost, tko su ljudi koji su uključeni u "sve ono što očito nije bili ispravno i gdje se najvjerojatnije kršio zakon".
Treba utvrditi postoje li paralelne strukture i postoje li ljudi koji su iskorištavali sustav, a ovo nema veze s unutarstranačkim bitkama, ocijenio je i Jandroković. Na pitanje o mogućim sankcijama za potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića ako je zloupotrijebio sustav, Jandroković je odgovorio kako "ovo nije neozbiljna tema da bi tako lagano bilo kome presuđivao i govorio o bilo kakvoj vrsti sankcija". Pritom je dodao: "Ne mogu govoriti o bivšem vodstvu i ne želim ništa prejudicirati, ovo su vrlo osjetljive teme i osjetljiva pitanja, koja se tiču i nacionalne sigurnosti, zato bilo kakva nagađanja i špekulacije ne bi bili ozbiljni." Na pitanje treba li Brkić sam otići na ispitivanje u Uskok, Jandroković je odvratio da postoje procedure, pravila i institucije koje se time bave. Komentirajući aferu s lažnim SMS-ovima, predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ranko Ostojić (SDP) upozorio je: "Nas kao Odbor interesira i tražimo podatke kako je moguće da se takvo što dogodi i tko je odgovoran za curenje informacija, pogotovo zato što to nije prvi put dogodilo. Posljedica toga je da padaju važne istrage protiv vrlo moćnih ljudi, koji očito imaju jake kumove, a zna se da kum nije dugme." Na žalost, vraćamo se u vremena koja smo zaboravili. Nakon što smo imali ozbiljne pohvale za kvalitetan rad Sigurnosno-obavještajne agencije i sigurnosnog sustava, sada smo opet u situaciji da privatne veze mogu biti iskorištene za prodaju informacije, a to je najopasnije", upozorio je Ostojić.
PROBIJANJE ISTRAGA

A da je Franjo Varga pod tajnim mjerama nadzora, znali su kao prvo svi oni koji su te mjere odobrili i zatražili. Znao je za njih i sudac istrage, daktilografkinja koja je to napisala, znali su za njih tužitelji i njihovo administrativno osoblje. Dakle, na dvije razine pravosudnih institucija najmanje je četvero ljudi znalo da se nad Vargom provode tajne mjere nadzora. Ako je on neko vrijeme bio pod 24-satnim nadzorom praćenjem, najmanje su dva policajca znala da provode te mjere, ali i trojica ako je njegovo neposredno nadziranje bilo podijeljeno prema osmosatnom radnom vremenu. Znali su za to šefovi koji su im izdavali naloge. Otprilike je jednak broj ljudi znao ako se radilo i o tehničkom nadziranju. Svi oni koji su primili taj papir u ruke znaju da je riječ o tajnom dokumentu i da je odavanje njegova sadržaja kazneno djelo, i tu nema iznimke radi li se o sucu, tužitelju, policajcu ili pak administrativnom osoblju u sudu, tužiteljstvu i policiji. I tu već dolazimo do dvoznamenkastoga broja službenih osoba koje su znale da je Varga pod mjerama tajnog nadzora. Ali ne treba se zavaravati, jer, uostalom, prijašnjih smo godina bili svjedoci probijanja ozbiljnih policijskih istraga i tajnih sudskih postupaka, zbog čega se vode i neki sudski postupci. Pokazalo se da uvijek postoji neka interesna povezanost tražitelja i prenositelja informacija, ali da se tajne mjere probijaju i novcem. Da bi se došlo do informacija, traži se najslabija karika u sustavu koja raspolaže informacijom i koja ju je zbog nekog razloga spremna predati za protuuslugu ili novac.

Kad je riječ o curenju informacija, to se svojevremeno pokušavalo spriječiti prijedlozima da oni koji rade na najosjetljivijim predmetima u koje je uključen tajni nadzor prolaze testove na detektoru laži, ali kad se takvo što spomenulo kao mogućnost za policajce ili državne službenike, reagirali su sindikati. U praksi je to provela jedino SOA, čiji zaposlenici prolaze poligrafsko testiranje, koje može biti redovno, ali i izvanredno. U policiji i tužiteljstvu curenje informacija, uz nasumični nadzor, pokušavaju eliminirati na način da se dokumenti pišu tako da se po nekim karakteristikama može točno utvrditi tko je dobio određenu kopiju tajnog naloga pa se tehnički vrlo lako može identificirati tko je bio posjednik tajne kopije, navodi Dušan Miljuš, analitičar Jutaranjeg lista i dobar poznavatelj cijele problematike.
Piše: Damir GREGOROVIĆ

MARKO ROGIĆ

MEDIJI NE BI TREBALI IMATI ULOGU POLICIJE I SUDSTVA

 

Ja ne bih pretjerano mistificirao igrokaze koji se odvijaju u recentnijim aferama curenja sadržaja povjerljivih i privatnih sredstava komuniciranja. Jasno je da su mediji trbuhozborci jačih i utjecajnijih u određenom trenutku. Svijest o tome, a još više o sadržaju i razini komunikacije, plaši me kao građanina, ali i propituje smisao sustava koji je očito impostiran kao hranidbeni lanac pozicije i opozicije, a medijski prostor, u biti, kao prostor manipulacije, skretanja pozornosti s bitnog, ali i izvrsno sredstvo poliranja ili zatiranja pojedinih figura u javnom životu - kaže Marko Rogić, ugledni riječki odvjetnik, poznat i kao glazbenik u nizu projekata, u svom osvrtu na posljednja događanja oko curenja informacija, SMS-ova i medijske prezentacije svega te dodaje:


- Prema tome, poštujući vještinu, znanje i etiku istraživačkog novinarstva, lišenog momenta senzacije, ne bih rekao da neke "tajne sile" kreiraju kaos u zemlji, nego da je novinarstvo izgrađeno na takvim osnovama izgubilo bitku s vremenom, jer vijest nije vijest ako se ne publicira istodobno s aktualnosti o kojoj govori. Izuzetaka, naravno, ima, međutim, rijetki su i prerijetki da bi nešto znatnije promijenili.
S druge strane, zabrinjava me i društvo u kojemu ne postoji politička i sustavna volja otvarati nezgodna pitanja ili, ako hoćete, afere, pri čemu je značenje medija, bez obzira na moment kvalitete, presudno i svakako bitno. Problem je što stvari ne bi trebale tako funkcionirati. Ne bi, naime, mediji trebali imati ulogu policije i sudstva.
U istom mi se smislu, a kada su u pitanju tiskani mediji, mnogo smislenijima čine tjedna ili mjesečna izdanja, što zbog izbora tema što zbog pristupa njihovoj obradi i vremena koje autoru stoji na dispoziciji. Jasno da takav format možda gubi moment aktualnosti, ali svakako čuva relevantnost informacije i analitičnost u pristupu.
PROPITIVANJE ODGOVORNOSTI


S pravne strane, koliko je u svemu tome i kaznenih djela, prijestupa koji se kose sa zakonom, ako to kao odvjetnik možete, makar uopćeno, prokomentirati?
- Ovako postavljeno pitanje zaziva puno više prostora i konkrentnijih detalja, no generalno se može primijetiti da tu postoje dva aspekta problema. Jedan je pitanje vjerodostojnosti i autentičnosti sadržaja privatne i povjerljive komunikacije koja se na takav način publicira i, s tim u vezi, dokaznopravnog aspekta koruptivnih i službeničkih kaznenih djela koja na takav način ugledaju svjetlo dana. Drugi bi se aspekt mogao svesti na propitivanje odgovornosti za povredu tajnosti dopisivanja, pod uvjetom da sadržaj komunikacije nije pribavljan u formi zakonitih dokaznih radnji. Svemu tome, naravno, treba dodati aspekt javnog interesa i probitaka društva u cjelini u opreci s temeljnim pravima i slobodama pojedinca.

Osim što ste odvjetnik, također ste glazbenik, što podrazumijeva i javnu medijsku prezentaciju. S tim u vezi, kakvo je Vaše mišljenje i o medijskoj slici Hrvatske danas?
- U vezi s tim mi se pitanjem već duže vrijeme vrzma misao o stvarnom dosegu i društvenom utjecaju koji današnji mediji imaju i, uopće, mogu imati u sferi kreiranja javnog mnijenja, ali i općeg ukusa, u utrci s društvenim mrežama, koje im postaju svojevrsni supstitut. Pluralizam i dostupnost informacije, kakva god kvalitativno ona bila, učinili su vrijeme potrebno za analizu i apsorpciju poražavajuće kratkim, zbog čega je gotovo nemoguće od količine napraviti valjanu selekciju, a ako se ona i učini, pitanje je prema kojim i kakvim kriterijima. Prema mojem mišljenju, medijska slika Hrvatske po tome nimalo ne odstupa od generalne dijagnoze pa se u sferi javno financiranih i komercijalnih medija kriterij popularnosti i praćenosti, odnosno privlačenja marketinških klijenata, nameće kao jedino relevantan. Pitanje je samo gdje se u takvoj perspektivi ostvaruje smisao, kvaliteta i etika bavljenja medijima.

KAKVA PUBLIKA TAKVA I PREDSTAVA


Dojam je također da su i mediji, tiskani i elektronski, još više posljednjih mjeseci pojačali tempo pa sve vrvi od senzacionalizma, crnila, afera, lažnih vijesti... pri čemu je objektivnosti minimalno, a bombastičnosti napretek.
- Nastavno na prethodni odgovor mogu samo posegnuti za protupitanjem: Kome se određena informacija servira i s kojom svrhom? Kakva publika takva i predstava. Ne bih rekao da se mediji, kao oblik javnog komuniciranja, iole razlikuju od toga.

U takvom kontekstu - kakva je zapravo budućnost medija, općenito gledajući u svijetu, ali i u Hrvatskoj? Tko će i što preživjeti, da se tako izrazim?
- Kao što sam prethodno komentirao, suvremeni načini života i komuniciranja stvorili su paradigmu u kojoj je svaki korisnik interneta potencijalno relevantan novinar i urednik. Pitanje je samo njegove čitanosti ili, ako hoćete, broja likeova ili followera.

Prema tome, iskušenje u kojemu su mediji nije više samo stvar formata, onog tiskanog ili digitalnog, nego i stvar realne mogućosti biti sadržajno aktualnim u vremenu koje prosječni konzument može odvojiti za informiranje kroz medije. U toj su perspektivi prilagodba medija i usavršavanje medijskih djelatnika nužni, jer će i ono dobro, u suprotnom, ostati ispod radara, bez publike. Usporedo s time, ne treba zanemariti ni edukaciju publike, odnosno prosječnog konzumenta, što kroz sustav odgoja i obrazovanja što kroz kvalitetu medijskog sadržaja, koji će sam po sebi privući čitatelja i stvoriti mjeru prihvatljive i čitane informacije. Svemu unatoč, vjerujem da je čovjeku potreban sugovornik kroz medije, ne da mu nameće svoje mišljenje, nego da ga informira i potiče na kreiranje vlastitih stavova.(D.J.)

ZLATKO MILIŠA

TKO IMA INFORMACIJE, VLADA TUĐIM ŽIVOTIMA

 

Sve je više plagijata u medijima, podmićivanja novinara, prikrivanja pravih informacija i dezinformiranja javnosti, povreda privatnosti, kreiranja događaja… Ovdje vrijedi zabilježiti ironičnu misao Marka Twaina: "Ako ne čitaš novine, neinformiran si, ako ih čitaš, dezinformiran si."


Prema medijskim slikama naša država je pred rasulom. Tvrdim da postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedrija strana života. Ona medije ne zanima. Druga, koja medije interesira, bombardira nas tamnijim stranama: nasilje, špijuni, korupcija, sukobi, terorizam, ubojstva… Kultura je kao nekadašnji društveni korpus znanja i života "protjerana iz javnosti" (Andrija Tunjić). Josip Kregar je nedavno napisao da je "tehnologija proizvodnje lažnih vijesti dio načina vladanja u Hrvatskoj". Slažem se s njim, uz napomenu da je to svjetski trend. Kregar poentira: "Industrija lažnih vijesti zagadila je javni prostor, desničari su od ljevice preuzeli govore o slobodi izražavanja i civilnom društvu, ljevica je počela govori o grijehu struktura i spasenju, vlasti vraga i moralnom potopu."
Na internetskim stranicama objavljuju se uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari bezbrojnih anonimusa, što se naziva slobodom izražavanja. Najviše se na tzv. društvenim mrežama, osobito Facebooku i Twitteru, šire lažne vijesti, brže i učinkovitije nego istinite. Istraživanje Instituta za tehnologiju u Massachusettsu (MIT), objavljeno u časopisu Science, otkriva da se (od 2006. do 2017.) na Twitteru lažne priče znatno brže šire nego istinite u svim kategorijama informacija, a najviše tijekom posljednjih predsjedničkih izbora u SAD-a. Jedan od istraživača, Soroush Vosoughi, otkriva da ljudi šire lažne i senzacionalističke vijesti jer kod lakovjernih privlače više pozornosti. Vlasnike i urednike društvenih mreža ne interesira točnost informacija, jer za to ne postoje zakonske regulative. No od 2017. u Njemačkoj je na snazi zakon koji prvi put uvodi visoke novčane kazne za vlasnike društvenih mreža ako ne uklone objave koje imaju obilježja govora mržnje, ali nema sankcija za dezinformiranje javnosti.
Kada se vlasnici i/ili urednici najmoćnijih medija suoče s kritikom o nedostatku pozitivni(ji)h tekstova, njihova obrambena reakcija glasi: "To ionako nitko ne čita, ne sluša ili ne gleda." Lakovjerne hipnotiziraju skandalima, senzacionalističkim ili trivijalnim sadržajima, lažnim vijestima… uz obrazloženje: "Oni to traže." Postavljaju lažnu dilemu "najgora istina ili (naj)ljepša laž". Vlasnici i urednici medija (čast izuzecima) tvrde kako se dobro prodaju loše ili lažne vijesti i afere. Naravno, kada su prethodno "navukli" čitatelje ili gledatelje na scene nasilja, permanentne sukobe i slične sadržaje. "Obeshrabrujuće je vidjeti koliko se malo ljudi čudi kada čuje istinu, a koliko ih malo šokiraju laži", kaže Noël Coward.
NESTVARNA STVARNOST

Noam Chomsky u knjizi "Mediji, propaganda i sustav" koristi se orvelovskim izrazom - kontrola mišljenja. Chomsky upozorava na indoktrinaciju i propagandu koja (do)kazuje da je struktura medija "slična ostalim institucijskim strukturama, čiji je cilj podupirati interese moćnih. Propaganda je za demokraciju isto što i batina za totalitarnu državu." Medijski manipulatori konzumente medija tretiraju kao "zbunjeno stado" pasivnih promatrača. Indoktrinirajući mediji prenose vijesti koje nisu važne građanima, nego vlastima. Moćne korporacije stvarni su vlasnici svih "važnijih" medija. U takvom stanju oni ignoriraju moralne stečevine, obezvrjeđuju etičke i nacionalne vrednote. Vlasnicima mnogih medija nije stalo do slobode medija ni do autonomije novinara, nego do profita i zavođenja masa. Oni koji imaju informacije, vladaju tuđim životima. U ime slobode žele nametnuti svoja mjerila kako bi zadovoljili vlastite interese. "Ako sloboda išta znači, onda je to da je u pitanju svačije pravo reći svakome ono što ne želi čuti", upozorio je George Orwell.
Oni koji manipuliraju znaju da stvarnost ne mora imati smisla, "ali priča o njoj mora, makar i ne bila istinita", piše Đuro Šušnjić u knjizi "Cvjetovi i tla". Posljedica je svega da većina radije poželi fikciju ili laž negoli istine. Parafrazirajući Đuru Šušnjića, možemo konstatirati da u području ekonomije manipulacija potrošačima uzima oblik reklame, u području politike manipulacija biračima uzima oblik indoktrinacije, a u području slobodnoga vremena manipulacija uzima oblik industrije zabave.
Branimir Bilić (jedan od ponajboljih novinara na javnoj televiziji), kojemu su ukinute najbolje emisije koje je vodio, izjavljuje u svojoj knjizi "Zapisi savjesti": "Nijedna uprava, nijedan ravnatelj, nijedno programsko vodstvo HRT-a u posljednjih dvadeset godina nisu bili neovisni ni profesionalni." Autor u istoj knjizi navodi imena i prezimena novinara poslušnika. Brojni su primjeri urednika medija koji su zamijenili neovisnost vjerom u "boga profita" (Bilić).
U većini dnevnih novina ima više prostora za senzacionalizam, crnu kroniku, oglase, reklame, teroriziranje privatnošću trivijalnih "faca" negoli za znanost, kulturu i školstvo. Pretvoreni su u tabloide i nepoštednu trgovačku kampanju u kojoj reklama istiskuju prostor analitičkim tekstovima. Velik broj medija postao je zarobljenicima financijskih totalitarizama - banaka i korporacija. Zato ljudi novine sve manje i čitaju, a sve češće prelistavaju. Glad za senzacijom jača je od kvalitete, a medijski proizvod skuhan u takvom loncu sa svakim je danom sve agresivniji, što je posljedica korporacijskog masakra nad medijima. Takvo je novinarstvo nazvano "uređeni trač" (Edward Eggleston).
ŽUTILO I CRNILO

Jednom me pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: "Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala." Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju, "žutilu i crnilu". Pitala me što imam komentirati na tu činjenicu? Odgovorio sam kratko: "Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu: ‘Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a Vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!‘"

Do kada tolerirati medijsko ispiranje mozga, obmanjivanje građana, pseudodogađaje na naslovnicama, napade i/ili optuživanje neistomišljenika, trivijaliziranje života, nametnute podjele, sukobe ili indoktriniranje jednom ideologijom? U svojim knjigama iz medijske pedagogije objašnjavam da je umjesto obrazovne, informativne i zabavne temeljna uloga medija - manipulativna. Već godinama upozoravam zašto nam je važan Odgoj za kritičko mišljenje i/ili Odgoj za medije.
Darko Jerković
Tko je znao da se Vargu prati?
Kako je, pak, Blaž Curić doznao da je bivši policajac iz Belišća pod mjerama tajnog nadzora i zašto se svjesno upustio u kazneno djelo za koje ga sada sumnjiči USKOK, tek se treba rasvijetliti. Policiji bi mogli koristiti i računalni alati za analitiku, koji bi vrlo brzo mogli posložiti komunikacijsku shemu. Ali to je samo jedan krak istrage. Tko je znao da se Vargu prati? Sudac istrage koji je odobrio praćenje i administrativno osoblje koje je napisalo i uvelo takve mjere u evidencije, tužitelji koji su provođenje mjera zatražili, njihovo administrativno osoblje, ali nije isključeno da su znali i viši tužitelji, s obzirom na to da se radilo o složenom predmetu, policajci koji su ga nadzirali, najmanje dva ili tri, ovisno o smjenskom dnevnom rasporedu, i administrativno osoblje koje je sastavljalo izvješća o provedenim mjerama nadzora.
Medijska prezentacija
Uloga medija u razotkrivanju afera, ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje u svijetu, bar kad se radi o demokratski uređenim državama, iznimno je važna za funkcioniranje normalne demokracije. Tako bi naravno trebalo biti i u RH, no i potome smo posebni. Jer kako, naime, tumačiti činjenicu da pojedini, može se reći, i odabrani, mediji konstatno dolaze do informacija koje bi u uređenom sigurnosno-obavještajnom sustavu svake zemlje trebale biti tajne i povjerljive. Tko im to dostavlja, je li to kazneno djelo, koliko je to sve vjerodostojno, koliko je u svemu istine, a koliko laži i sračunate manipulacije, manje je, čini se, važno. Naravno, mediji koji su u poziciji moći da sebi osiguraju takve informacije, tajne spise, dokumente... uvijek će se opravdavati da to objavljuju vodeći se poštenim nakanama, da javnost mora znati istinu, makoliko ona bila senzacionalistička. Takav je slučaj i s ovotjednom "ekskluzivom" jednog našeg tjednika, koji je bombastično, ne birajući riječi, obznanio opsežan službeni dosje iz policijske istrage prema kojem je Milijan Brkić još 2011. kriminalcima i prostitutkama odavao informacije o policijskim istragama, kada je bio zamjenik glavnog ravnatelja policije. Ako je to istina, što su oko tog pitanja do sada radili policija, USKOK, DORH i zašto je to sve u javnost procurilo baš sada, radili li se o pomno izabranom tajmingu, uoči najavljenog prosvjeda u Vukovaru, i krije li se iza svega toga urota da se destabilizira Plenković i Vlada - neka su od logičnih pitanja koje se neizbježno nameću kad se sve to vidi i pročita u spomenutom tjedniku, prezentirano na tako dramatičan način.
Možda ste propustili...

THE ZONE OF INTEREST: ŠTO NAM POKAZUJE FILM JONATHANA GLAZERA?

Put u središte zla

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim

Najčitanije iz rubrike