Premda objavljena prije 11 godina, knjiga “Lica kultura” dr. sc. Vjerana Katunarića i danas je aktualna jer autor, kako je to zapisala u recenziji Biserka Cvjetičanin, uvodi pojam kulture s dvije jezgre ili dva lica - rušilačkim i stvaralačkim. Upotreba kulture u prvom smislu, rušilačkom, graniči sa ksenofobijom, rasizmom ili nacionalizmom te dovodi kulturu na najniže mjesto u hijerarhiji poretka moći. Upotreba kulture u drugom, stvaralačkom smislu stavlja kulturu na prvo mjesto u poretku moći, iznad ekonomske, političke, tehnološke ili vojne.

Za početak da se poslužim nazivom vaše knjige - kakvo nam je lice kulture, kakvo je općenito stanje s kulturom u RH danas, bolje ili gore nego prije?

- Dio nezavisne scene narastao je i sazreo kako u načinu predstavljanja u javnosti tako i umjetničkim izvedbama i srodnim aktivnostima; neke su scene u prijelaznom prostoru i opreznije, što vrijedi, na primjer, za repertoar nekih HNK-ova. Ipak, stara izreka i dalje vrijedi: ne grizi ruku koja te hrani! Ne kažem da je u pitanju sloboda umjetničkog izričaja, već više izbjegavanje izravno provokativnih sadržaja, no opet toga se ne libi riječki HNK, na primjer. U svakom slučaju, ugodnije lice kulture vidi se sve više. Ono drugo lice, namršteno, ne nastupa toliko na umjetničkoj sceni koliko u pozadini kulturne politike. Na sceni pokazuje uglavnom loše uratke (mislim ponajprije na filmske, koji graniče s traljavom propagandom). U pozadini operira kroz klijentelizam, koji nije nova stvar, naravno, ali se sada gnijezdi u gotovo svim strukturama, uključujući stručna tijela koja donose prijedloge o financiranju koje ministrica potpisuje. To je uhodani obrazac kojim se manifestira podrška stručnjacima. Time je, međutim, pogođeno mnogo izdavača knjiga, koji više ne mogu dobiti sredstva kao do sada. Nije teško pogoditi da su novi ljudi, opet prema načelu “moj čovjek”, zauzeli mjesta u stručnim tijelima. Iz financiranja su sada ispali naslovi ili teme koji su nekada normalno potpadali pod kulturu, kao što su estetika, grčki mitovi... (to sam čuo od jednog izdavača). Sada prevladava shvaćanje da je kultura u biti samo domaća književnost i općenito kulturna baština. Prema svemu sudeći, kulturni afiniteti tih tijela paravan su za prihvaćanje jednih i isključivanja drugih, vjerojatno nepoćudnih, izdavača. Ili samo imena, ne moraju biti imena izdavača, nego autora djela... Tako se centralizam reproducira kroz takozvani strukturalni centralizam. Odlučivanje se prenosi u cjelini ili dijelom na nepolitička tijela, ali ova obnavljaju stare navike, najprije podobnost.

Kad govorimo o kulturi, politiku je teško, gotovo nemogući izbjeći. Kako to komentirate?

- Toga ima dakako i u znanosti i gospodarskoj politici. Drugim riječima, nema “vrijednosno neutralnog” rasuđivanja ni odlučivanja, to je zabluda pozitivizma u znanosti 19. stoljeća, kada se mislilo da će znanstveno znanje, poput starog božanstva, donositi nepogrešive sudove. Nemoguće je autoritativno stajati izvan svih ideoloških polja i donositi nepristrane zaključke ili odluke. Moguće je približiti se jednoj i udaljiti se od druge ideologije. Znamo da se sa svakom promjenom vlasti ideološka klima mijenja i s njome vladajući kulturno-politički ukus. Sjećam se jedne zgode kada sam u ime skupine stručnjaka tadašnjem ministru kulture predstavio koncept izvještaja o hrvatskoj kulturnoj politici. On ga je pročitao i slegnuo ramenima, rekavši da je to lijeva varijanta i da nema desne. Odgovorio sam da drukčije to ne mogu napisati, na što je on rekao, što je zvučalo fer: “Tja, što možemo, idemo dalje s tim što imamo.”

U pravoj demokraciji presudna je mjera. Ona bi morala odgovarati onome što je u glazbi takt. U suprotnom, politika postaje militantna, izravno propagandistička i u svoj diskurs uvlači isključivost i nesnošljivost. To ubrzo eskalira u nasilje i rat. Iako to više nije samo u domeni kulturne politike, iz iskustva kod nas i u svijetu znamo da je među prvim metama rušilaštva spomenička baštine. Nije teško pogoditi zbog čega. Mjesta kao što su raketiranjem oštećena jezgra Dubrovnika ili minirani Budini kipovi u Afganistanu prvorazredna su predstava antikulture. Talibani i njihovi mentalni srodnici u drugim dijelovima svijeta najradije ciljaju na takva simbolička mjesta mira i tolerancije. Tim udarima izazivaju njima najpoželjniju emotivnu reakciju: mržnju. Mržnja je žarište svih militantnih, crno-bijelih slika svijeta. Hrani se ratom i rat njome. Prema mojem mišljenju to je civilizacijski problem broj jedan: kako se iz ratne antikulture vratiti na put kulture i dugotrajnog mira? Mi smo se izvukli iz sirijskog scenarija antikulture, prepunog ruševina i beznadno očajnih ljudi, zbog toga što je rat trajao relativno kratko, a i zato što po nama nisu lupale najjače vojne sile. Malo je reći koliko bi bilo dobro da se takva sila ne sruči na nas ni u bliskoj budućnosti i zato cijenim hrabri korak hrvatske predsjednice ususret srbijanskom predsjedniku, iako bi im se štošta drugo moglo prigovoriti.

Koji bi bio, primjerice, konkretan primjer antikulture, o kojoj govorite?

- Ingeniozan portret antikulture napravio je Ivo Brešan s Hamletom u Mrduši Donjoj, s ključnom porukom Bukare: “Ili ću ga ja tebi ili ćeš ga ti meni...” Sve hejterske skupine ovog svijeta, a ima ih legija, izgovaraju u biti istu poruku. I još nešto. Njihovo je rušilaštvo radijalno. Prvo je usmjereno prema van, i kada se vanjska meta uništi, prije ili poslije slijedi obrnuta agresija i samouništenje. Hitler je više od vojnog poraza zazirao od mira i njegovih sublimacija. Jedna od sublimacija su veličanstveni gradovi kao London, Pariz pa i Berlin i Beograd. Prije samoubojstva on je zapravo zaželio rušenje Berlina, što je simptom faraonske bolesti - sve utrpati u svoj grob.

Napad na kulturu napad je na život, jer kultura je, kako kaže Georg Simmel, nova kozmička grana života. Formula antikulture obrnuti je naslov poznatog Kunderina romana: nepodnošljiva težina postojanja. Civilizacija sa stvaralačkom kulturom gradi mnogo toga, od mostova do međuljudskih kontakata. Rušilački nagon kreće se u smjeru smrti - od složenijeg k sve jednostavnijem.

S tim u vezi - vlada li još uvijek u izvjesnom smislu zbrka u kulturi koja je nastala u nagomilavanju različitih značenja i pristupa kulturi, kako ste to analizirali u spomenutoj knjizi?

- Glavna je zadaća kulturne politike izboriti ravnotežu među različitim kulturnim izrazima. Takozvani kulturni ratovi zapravo su neizbježni. Ne možete “ognjištarce” zbližiti s kozmopolitima, kao ni homofobe s transrodnim skupinama, kao ni visoku kulturu s većim dijelom pop-kulture. Jedino što možete jest, prvo, razmjerno dodjeljivati sredstva za kulturu različitim kategorijama, isključujući naravno komercijalnu pop-kulturu. Drugo, i još važnije, mora se posredovati u kulturnim ratovima, ali samo kao simboličkim sukobima. Ne smije se dopustiti da prerastu u ulične obračune ili, još gore, vojni sukob. Tako je otprilike bilo početkom 1990-ih kada se kulturna raznolikost prelila u kanonade šovinističkih poruka, kada su se “pravi Hrvati” potvrđivali antisrpstvom, a izdajice su bili Hrvati koji idu u Beograd (izuzev diplomata). Danas znamo da je, nedugo iza prestanka rata, Školska knjiga iz Hrvatske spašavala izdavačka poduzeća u Srbiji, kao uspješnija, kulturna, varijanta Agrokora. Čini se da postoji faza u razvoju suvremene civilizacije kada mir spašavaju tržište i kapitalizam. Ali što onda kada ta ekonomija krene nizbrdo za duže vrijeme?

Tko su ti koji kulturu nerijetko prozivaju zbog ekscesa, i zašto?

- Druga je granica između političkih kampanja i umjetničkog čina. I tu je naša ministrica kulture postupila dosljedno, braneći autonomiju umjetničkog izraza, za što se ekstremna desnica, poput Goebelsovih učenika, hvata za pištolj, takoreći, čim čuje za satiru. Iako iz svjetonazorskih polja ne možemo izići kao što ne možemo ni iz vlastite kože, svoja uvjerenja moramo stilizirati ili naći odgovarajući izraz u odabranom umjetničkom izričaju. Na primjer, “Lijevi marš” Majakovskog, “Trijumf volje” Riefenstahl, “Lenjingradska simfonija” Šostakoviča, lijevi populizam u maestoznim Krležinim “Baladama...”. Umjetnička interpretacija, međutim, zazorna je histeričnim urlatorima. Oni prepoznaju samo simptomatične riječi u bilo kojem mediju, kao da skupljaju metke za nove pucnjave. To je rovovski mentalitet u kojem nema nijansi i prijelaza. Tko iziđe iz rova biva zasut mecima s jedne ili druge strane. Umjesto takvog obračunavanja čiji je cilj, hoćete-nećete, neka inačica nacističkog “konačnog rješenja”, kulturu mira - takvu sliku nalazimo u počecima moderne - obilježavaju gradska vreva, kavanska društva veselih pričalica i pjevača, brojne prikazivačke scene i općenito javni prostor koji vrvi susretima među različitim ljudima.

Koliko je kultura odraz stanja samoga društva, njegovih demokratskih dosega, između ostalog, ili možemo zaključiti da nam je kultura onakva kakvo nam je i društvo?

- U nekom trenutku kultura može postati odrazom lošeg stanja u društvu i to je žalosna stvar. Jedino ne mislim da sadašnje stanje pripada među najlošija. Kulturna politika zato mora ići ispred svog vremena. Međutim, ona sama često ne može zaustaviti desublimiranje kulturnih ratova i prolome nasilja. To nas opet vodi do moguće dalekosežne implikacije - bar se meni nameće, iako može zvučati heretički, pa i problematično nerealistički. To znam i iz vlastitog iskustva. Naime, smatram da bi upravo kulturna politika svojom kombinacijom demokratskog i meritokratskog načela mogla produžiti vijek moderne demokracije koja opet, dakle ne prvi put u povijesti, kao da broji svoje posljednje dane. Taj potez u korist demokracije, također i mira, jer nema jednog bez drugog, neće povući, budite sigurni, ni slobodno tržište ni vojska. Oni, mislim ponajprije na vodeće sile, izravno ili neizravno proizvode izvanredna ili ratna stanja diljem svijeta. Prodavači oružja postaju najveći poduzetnici distopijske budućnosti i kucaju na sva vrata te podmićuju sve države da što prije prijeđu, kao po onoj Titovoj, iz stogodišnjeg mira na sutrašnji rat. Zbog takvog pomaka, poznato je, muze zašute, a topovi govore...

Kultura je medijima najzanimljivija kad se radi o skandalima. Kako to objašnjavate?

- Zloćudne promjene mogu se opaziti i u sadržaju Dnevnika HRT-a, u kojem se vojsci daje sve više prostora, a kulturi samo onda kada se dogodi kakav skandal koji vuče vodu na mlin dežurnih hejtera. Intrinzični kulturni sadržaji prebačeni su u malo gledane termine. Poanta je u tome da središnja pozornica mora biti posvećena pripremama za nove ratove, iako su neprijatelji anonimni. Jesu li to možda Rusi ili Amerikanci, Srbi ili Slovenci? To ne znamo i nećemo znati sve dok nas ne stave pred gotovo čin. Kandidati mogu biti svi, jer je neprijatelj zapravo projekcija najgorih osobina postojećeg sustava - a najgore su siromaštvo, nezaposlenost i nestajanje javne sfere. Ali takav sistem preusmjerava unutrašnju mržnju na vanjske mete, od susjednih naroda do transrodnih zajednica ili njihovih antipoda, poput drugih patrijarhalnih vjerskih zajednica, primjerice muslimana. Isti mehanizam funkcionira i u novoj ekonomiji. Ona se temelji na predodžbi o drugom čovjeku kao opasnom konkurentu, a ne potencijalnom suradniku ili prijatelju. I kategorija “ljudska bića” izbačena je iz vladajućeg diskursa. Od nezainteresiranosti za sudbinu većine ljudi do ravnodušnosti spram genocida mali je korak.

U kulturi, napose u umjetnosti kao najosebujnijem stvaralačkom rodu, ratovi i nasilja izvode se samo na sceni, simbolički. Važnost tog čina može se usporediti s ključnim prijelazom svjetskih religija iz okrutnosti žrtava u krvi na nenasilnosti simboličkih žrtava (ahimsa, hrana, euharistija, naporno hodočašćenje i druge beskrvne požrtvovnosti), čime se iskazuje želja za (božanskom) zajednicom dugotrajnog mira. Možda će budući mir proizići iz dubljih zaokreta u svjetskim religijama prema umjetnosti i politici mira pod zajedničkim nebeskim (svemirskim) svodom.

Provlači se i teza da su glavne kulturne institucije hrvatskog društva i dalje mahom ljevičarske, odnosno da nam je kultura i dalje dominantno socijalistička. Koliko je u tome istine?

- Meni se čini da u njima ima podosta pametnih ljudi koji prepoznaju opasnost koja nastaje onda kada primitivci uzmu poluge vlasti u svoje ruke i kod kuće i u svijetu, kada na primjer predsjednika vodeće države na svijetu podržava masa ljudi koji teško sastavljaju suvislu rečenicu. Umjesto toga, prostori umjetnosti i kulture, kroz otvorena vrata, pozivaju ljude da upoznaju djela stvorena radom i stvaralaštvom u miru. Bitna je karika u tom procesu ukloniti prepreke artikuliranom izražavanju vlastitih stavova, a u tom je ključna uloga kulture, znanosti i obrazovanja. Tek kada iz razdoblja kretanja strojnim korakom prijeđemo u razdoblje dugog mira, procvast će kultura koja, doduše, neće biti beskonfliktna, ali će moći u svakom simboličkom sukobu pronaći rješenja i doći do iduće stepenice mira.

Zaključno - uzimajući sve aspekte u obzir - kakva je sadašnja hrvatska kulturna paradigma i postoji li uopće? Koje su joj dominantne odrednice - ljevičarske, desničarske ili se radi o “sredini”, ako se tako može detektirati i precizirati stanje?

- Nemoguće je precizno politički označiti kulturne paradigme jer se one u praksi dodiruju, pa i djelomično prožimaju. Daniel Bell (najprije poznat kao zagovornik “kraja ideologije”, od čega je poslije odustao), obrazložio je svoj stav ovim riječima: “Ja sam socijalist u ekonomici, liberal u politici i konzervativac u kulturi.” Konzervativci u kulturi znaju biti vrlo obrazovani, produktivni i inovativni ljudi. Sjetimo se Malrauxa, mađarona, pravaša i franjevca Kršnjavog koji je zaslužan za gradnju, takoreći, pola Zagreba. Ili “lijevog” Krleže koji se grozio hrvatske “kulture” kao izraza licemjernog malograđanstva, ali poslije i hrvatske neoavangarde. Mjerljiva “sredina” u kulturi zapravo je interval s dosta pomičnih točaka. Treba osjetiti bilo vremena i istodobno držati do trajnih vrijednosti, prilagođavati se, ali ne od klanjanja polomiti kičmu, niti nasjedati na pozive rulje na obračun s drugima. Vjerojatno samo takav uspravan hod može Hrvatsku dovesti do bolje budućnosti. Novi hrvatski “zeloti” i novi “Rimljani”, kao i stari židovski, srušili bi i svoj dom. Možda hrvatska kultura i nema povijesnu šansu jer ima dosta aktera koji drže da nije posao kulture petljati se u druga područja. Ako se bolje razmisli o takvom stavu, proizlazi da briga za zemlju ili narod, kako hoćemo, nije ničiji posao.

Krajem prošlog stoljeća slično sam iznio na jednom većem skupu o kulturnoj politici, upozorivši da je prepuštanje razvojnih pitanja drugim instancama put u kolonijalizam i vlastitu propast. Volio bih da nisam bio u pravu. No, čim su svjetski trgovci oružjem shvatili da ovdje imaju posla sa špekulantima kao što su i oni, krenuo je najopasniji posao. Usput rečeno, nekako je žalosno što Dubrovnik među mlađim ljudima diljem svijeta postaje poznat kao mjesto odigravanja serije “Igre prijestolja”.(D.J.)