Magazin
TEMA TJEDNA: LJEVIČARSKA KULTURNA PARADIGMA (I.)

Ekstremizam pod krinkom slobode
Objavljeno 10. ožujka, 2018.
Koliko su kulturne institucije još uvijek dominantno ljevičarske?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: LJEVIČARSKA KULTURNA PARADIGMA (II.)

Zlatko Miliša: Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne

INTERVJU: VJERAN KATUNARIĆ

Ne smije se dopustiti da kulturni ratovi prerastu u ulične obračune!

Još samo naivni danas misle da se ljevica (još uvijek) bavi pitanjima radničkih prava, sindikatima i boljim plaćama zaposlenih. Onaj tko je do sada i vjerovao, u prošlogodišnjem intervjuu za Jutarnji list Vjeran Zuppa, ugledni dramaturg i bivši član Predsjedništva SDP-a i Akcije socijaldemokrata, više mu je nego jasno objasnio - naše područje interesa je kultura, znanost i obrazovanje, briga nas ljevičare za vas radnike i vaše plaće!

Prema navodima u tekstu, takvi stavovi više nego jasno objašnjavaju recentna događanja u Hrvatskoj i iznimno glasno i nasilno angažiranje ljevice u pitanjima kurikularne reforme, rodne ideologije, dominacije u kulturi, hajke na bivšeg ministra kulture Zlatana Hasanbegovića, pokušaja uvođenja seksualnog odgoja u škole, promicanje promiskuiteta, LGTB ideologije, napade na kršćanstvo i Crkvu, ekstremističke i dogmatske stavove u tumačenju povijesti, pokušaje zabrana znanstvenog pristupa povijesti pod krinkom revizionizma i dr.

Zato se u Hrvatskoj mogu događati slučajevi demoniziranja vrhunskih znanstvenika i pisaca kao Paara, Pečarića ili Aralice na jednoj strani, a veličanje Đikića ili Frljića na drugoj strani. To je ipak samo vanjski privid “unutrašnje borbe” kojom tzv. ljevica želi zadržati dominantne pozicije u današnjem društvu, ponajprije kroz dominaciju u području kulture, obrazovanja i znanosti.

LICEMJERNA NARICANJA

Svaki iskorak bilo koga protiv tog uspostavljenog “modaliteta” znak je za opću opasnost i angažiranje svih mogućih “pozitivnih društvenih snaga”, kako medija, političara, civilnih udruga, tako i poznatih “zvijezda” i dr. Nije to nikakva novost, samo je do sada vješto skrivana, pa su je donedavno znali detaljnije samo oni koji su malo više grebali ispod površine. Talijanski marksistički intelektualac Antonio Gramsci i ugledni član “frankfurtske skupine” odavno je (prije gotovo 100 godina), definirao stvari. Gramscijev recept ljevičarima i marksistima za osvajanje političke vlasti ukratko bi se mogao definirati ovako: Potrebno je osvojiti kulturnu sferu, a vlast će vam nakon toga “pasti u ruke kao zrelo voće”! A za osvajanje kulture, koju je Gramsci tumačio vrlo ekstenzivno, potreban je dugotrajan “marš kroz institucije” kao što su sveučilište, mediji, film, kazalište, itd. Gramsci je kao jednu od najvažnijih institucija u koju je potrebno “umarširati” označio sveučilište, tj. u širem smislu cijeli školsko-obrazovni sustav.

U međuvremenu, uz bok kulturi i odgojno-obrazovnom sustavu, ljevica je dodala i znanost. Nimalo slučajno, jer upravo znanost daje ton ideološko-rodnoj revoluciji koja prateći dostignuća znanosti ideološki monopolizira te dosege za mijenjanje slike i identiteta čovjeka. To i hrvatski kulturnjaci znaju i polako se prilagođavaju. Uloga kulture u tomu je od ključne važnosti, pa je i onomu koga politika ne zanima postalo jasno da je Ministarstvo kulture postalo izuzetno važno. Ljevica to oduvijek zna, međutim, tu činjenicu polako počinje osvješćivati i desnica.

A dominantne ljevičarske kulturne paradige u Hrvata često se dotiče i publicist te kolumnist Borislav Ristić, pa tako navodi: “Kultura nam je dominantno ljevičarska. To nije uvijek lako reći na uho socijalističkoj oholosti - ali, ne toliko zbog toga što ona ne bi htjela biti socijalističkom, koliko zbog tvrdnje da je ta ideologija dominantna u hrvatskoj kulturi. S tim se, naime, naši kulturni djelatnici nikako ne bi složili. Njih ćemo zateći u pozi vapijućeg u pustinji kako nariču nad banalizacijom, komercijalizacijom i sveopćom degradacijom hrvatske kulturne scene, nad time kako je tradicionalizam i autoritarizam gotovo trajno obilježje naše kulture, a protiv čega se oni bore i u kojoj borbi vide svoje kulturno poslanje, pri čemu svoju poziciju redovno opisuju kao 'avangardnu', 'progresivnu' ili 'alternativnu'... Nerijetko će taj osjećaj vlastite avangardnosti i alternativnosti stoga graničiti s cenzorskim pravovjerjem koje iz kulturnog života želi protjerati svaku njoj alternativnu ideologijsku poziciju. U tu svoju kulturnu misiju izbavitelja hrvatske kulture iz svekolike banalnosti, tradicionalizma, autoritarnosti i kiča, na koje ju je, navodno, srozala logika tržišta i komercijalizacija kulture, naši su lijevi avangardisti, čini se, uspjeli uvjeriti i vladajuće političke elite i nadležno ministarstvo, što će nam biti jasno čim bacimo oko na spisak udruga koje dobivaju nepovratna sredstva Ministarsva kulture - listom su to sve portali i udruge koje promiču radikalne ljevičarske ideje”, analizira Ristić, te se pita kako je došlo do te situacije da i nakon sloma socijalizma i prihvaćanja liberalnoga kapitalizma u kulturi još uvijek preživljava socijalistička paradigma kao dominantni kulturni obrazac.

POTPUNO PREUZET NADZOR

“Ne bih rekao da je to tek neka specifičnost hrvatske kulture, da su to samo nenadvladani ostaci dugotrajne vladavine socijalizma na ovim prostorima. Riječ je o čitavom jednom trendu i pristupu kulturi, koji je vladajući i na Zapadu, ne samo u bivšim komunističkim zemljama... Tako je i došlo do toga da je komunizam pobijeđen ekonomski i politički, ali ne i u kulturi... Ako te državna ruka hrani, badava si umišljaš da si 'slobodni umjetnik', ili 'alternativac' - s gubitkom ekonomske slobode i materijalne neovisnosti gubiš nužno i svoju duhovnu slobodu i neovisnost”, mišljenja je Ristić.

Zaključno, ljevica je u Hrvatskoj gotovo u potpunosti preuzela nadzor nad kulturnim institucijama i to je činjenično stanje koje se ne mijenja, čak ni kada je na vlasti navodno desni HDZ. Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, pokušao je bar donekle eliminirati kulturnu hegemoniju ljevice i pritom je bio izvrgnut neviđenoj medijskoj i političkoj harangi u kojoj nisu samo sudjelovali članovi lijevih političkih stranaka, nego je oporbu imao i u samom HDZ-u.

Nakon što je Hasanbegović otišao s funkcije ministra kulture, ponovno je uspostavljeno za ljevicu prirodno stanje stvari, gdje ljevičarski “kulturnjaci” kao jedini arbitri određuju što je hrvatska kultura i pritom većim dijelom kontroliraju financijska sredstva koja se dodjeljuju za djelovanje u kulturi. I što u cijeloj ovoj pripovijesti čini HDZ? Dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja HNS-u koji djeluje na tragu Zuppinih riječi kako je primjerice kurikularna reforma najbolja prilika za dubinske promjene.

No, nije to tako samo u Hrvatskoj. Od Hollywooda do modnih pista i filozofskih katedri, na svim meridijanima naći ćete istu situaciju - svuda ćete nailaziti na ljude koji su jako kritični prema tržištu i kapitalizmu, dok će se vrlo pohvalno izražavati o socijalizmu. Dapače, što su više na društvenoj ljestvici, što su se bolje snašli u sustavu, to će njihova uvjerenja biti radikalnija. Tako se ne treba čuditi ako burzovni mešetar i milijunaš George Soros napiše knjigu u kojoj kritizira kapitalizam i hvali socijalnu državu, gdje traži veći utjecaj države u ekonomiju. Ili kada Bill Gates, ili Warren Buffet, zatraže veće poreze. Ili kada Madonna, ili Keith Moss, odjenu majice s likom Che Guevare. Ili kada gotovo cijeli Hollywood glasa za Obamu. Ili kada Noam Chomsky kritizira američki imperijalizam i podržava sve moguće bjelosvjetske diktatore, od Chavesa i Lukašenka, do Miloševića ili Saddama, a od svjetske publike bude slavljen kao progresivac i intelektualni lučonoša progresivnoga i mislećega, “kulturnog” čovječanstva. Ili kada svjetski filozofski superstar Slavoj Žižek nazove Kubu i Sjevernu Koreju jedinim “slobodnim teritorijima” (slobodnim od mrskoga kapitalizma i američke dominacije, naravno), a Ameriku “Imperijem Zla”. U svakom, pa i kulturnom pogledu.

Piše: Damir GREGOROVIĆ

DEAN DUDA

UKRAS KOJI INERCIJOM NASTAVLJA TRAJATI

 

U jednom razgovoru od prije sedam godina (za časopis bosanskih franjevaca “Svjetlo riječi”) Dean Duda, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, usporedio je tadašnju hrvatsku kulturu, a i regionalnu - konceptualno - s cirkusom.

Bez obzira na to što ste tada ciljali na festivale kao dominantni model kulture, kakvo je općenito stanje s kulturom u RH danas, bolje ili gore nego prije?

- Usporedba s cirkusom odnosila se na kulturnu korist što ju lokalna zajednica ima od inflacije festivala: pretvara li se festival u kontinuitet kulturnih aktivnosti lokalne zajednice i nakon što završi? Što nam preostaje osim čekanje sljedećeg izdanja? Kultura ne može funkcionirati bez kontinuiteta i uključenosti svih koji imaju neki interes, osobito proizvodni, stvaralački, profesionalni, amatersko-kreativni ili, ako hoćete, je li okvir za smisleno provođenje slobodnog vremena ili aktivnost treće životne dobi. Kultura je zapravo najprije demokratska infrastruktura, a zatim i vrijednost koja se proizvodi. Dakle, omogućiti da je svaki element u cirkulaciji kulturnih dobara, od proizvodnje do potrošnje, dostupan svima, bez obzira na dob, rodnu ili klasnu poziciju, pripadnost periferiji ili centru. To je zadaća zajednice ili kulturne politike koja na svoj način oblikuje neku zajednicu. Dakle, nipošto jednokratni cirkus, nego kontinuitet infrastrukturnih napora, uključenosti i stvaranja.

Točka prijepora jest zapravo politička odluka da resor kulture ne bude povezan s resorom obrazovanja. Otud slijede svi naši promašaji, kao i načelna europska zabrinutost za publiku. Ako ste zapustili obrazovni sustav, odrekli ste se prvog koraka u formiranju kulturne publike - sve su vam kasnije mjere sanacije uvelike beskorisne. To se nekad zvalo estetski odgoj.

S tim u vezi - koliko je RH kultura prepoznatljiva, autentična, napredna ili nazadna, kad se promatra i tumači skupno i pojedinačno, po segmentima? Drugim riječima, koliko je kultura odraz stanja samoga društva, njegovih demokratskih dosega, izmađu ostalog, ili možemo zaključiti da nam je kultura onakva kakvo nam je i društvo?

- Ne volim klasične usporedbe tipa “kakvo nam je društvo, takvo nam je i...”, prvo zato što je sociološki problematična, a zatim i stoga što su nam neke stvari bolje od uobičajenih, dnevnih stajališta o društvu, a, s druge strane, ponegdje je društveni prosjek daleko iznad određenih vrijednosti kulturne proizvodnje. Kultura jest odraz društvenih dosega ili odnosa samo u infrastrukturnom smislu jer pokazuje koliko je nekom društvu stalo do kulture. Kultura u Hrvatskoj jest ukras koji inercijom nastavlja trajati. Da se sutra zatvore sve nacionalne institucije, ukupan hrvatski kulturni hladni pogon, zaboravili bismo ih za tri dana. Vjerujte, ne pretjerujem, mogli bismo bez toga, preživjeli bismo, a pobunili bi se samo oni koji rade u tim institucijama. To, bar ovako kao primjer na silu, nešto govori. E u tom bi smislu kultura bila pravi odraz društva: dopuštamo da stvari oko nas nestaju, savjest proradi tek kad je naš izravni interes u pitanju. Kad su ukidani kulturni prilozi dnevnih novina koliko je trajala nevjerica i zabrinutost? Može li se bez njih?

Provlači se i teza da su glavne kulturne institucije hrvatskog društva i dalje mahom ljevičarske, odnosno da nam je kultura i dalje dominantno socijalistička. Koliko je u tome istine?

- Da bar jest u smislu socijalističke infrastrukture, satnicom umjetničkih predmeta u školskom programu ili pak prisutnosti kulture u svijetu rada! Socijalizam je jedno od lica moderniteta, unatoč tome što se neki s tom činjenicom teže nose. Važnost kulture u tom razdoblju ne može se mjeriti s trenutnim stanjem, a nužno se mora sagledati u kontekstu europskih kulturnih politika nakon Drugoga svjetskog rata, što nama analitički rijetko uspijeva. Usto, samoupravna koncepcija kulture, unatoč povremenim ridikuloznim aspektima, ipak je bila ozbiljna stvar, odnosno stvari koje su onda izgledale ridikulozno danas nam se čine iznimno smisleno.

Kultura nam je trenutno u paralizi koja se koristi za isključivanje nepodobnih i osvajanje institucija jedne društveno-političke grupe koja pokušava nadzirati sistem jer misli da posjeduje ekskluzivno pravo na definiciju zajednice.

Kultura i politika - kakav je tu odnos, kad se radi o RH? Miješa li se politika (vlast), previše u kulturu?

- Da nastavim na prethodnu rečenicu: društveno-politička grupacija ili niz desničarskih civilnih udruga ne razumiju kulturu, ali snažno interveniraju u njezin proizvodni koncept - od časopisne produkcije preko HAVC-a do sustava vrijednosti javne televizije. Oni su produžena ruka shizofrene vlasti. Za njih je kultura popisivanje nepodobnih i taj se sistem čini totalitarnijim od onog prije četiri-pet desetljeća. U ishodu je razumiju kao čistoću nacionalnog identiteta jer oni definiraju što je nacionalni identitet, oni su njegovi vlasnici. Iznimno sam sklon demokratskom prodoru odozdo u sferu kulture, ali ne kad je on policijski i kad osim prve razine nacionalističke argumentacije ne može izvesti ni jednu sljedeću.

Uzimajući sve aspekte u obzir, kakva je sadašnja hrvatska kulturna paradigma i postoji li uopće? Koje su joj dominantne odrednice - ljevičarske, desničarske ili se radi o “sredini”, ako se tako može detektirati i precizirati stanje?

- Sadašnja nacionalna kulturna politika je puzajuće istrebljenje, sadašnja paradigma je hlapljenje kulture iz javne sfere i priprema za lagani bezbolni oproštaj, metoda je pobrojavanje koji su naši, a koji njihovi. Lijeva kulturna politika, historijski i infrastrukturno, bila je osmišljena stvar daleko ispred ovoga što danas imamo. Infrastruktura i sloboda stvaranja, edukacija i kontinuirana kritika, raznolikost i smjelost - to je uvelike baština ljevice, osnovni elementi kulturne sfere. Nama nedostaje svaki od spomenutih.(D.J.)

 

DR. SC. DEAN DUDA
Redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Neki dobri i loši momci

Veliki glumac, ali i velik jugonostalgičar Rade Šerbedžija, svoje umjetničke i lijeve ideološke stavove nerijetko iskazuje i kroz djelovanje “svoga” kazališta Ulysses. Naravno da pritom rado uzima i novac iz državnog budžeta. Šerbedžija je u Rijeci osmislio i pokrenuo poslijediplomski studij glume (“Gluma, mediji, kultura”), a od 2011. godine na njemu i predaje, kad ne glumi. O notornom ljevičaru i “umjetničkom” provokatoru Oliveru Frljiću ne treba trošiti riječi. Filozof Srećko Horvat, također ljevičar, jedan je od organizatora Subverzive film festivala, te urednik Filozofskog teatra u HNK-u, Zagreb. Ljevičar je i Paolo Magelli, koji trenutačno u Rijeci (HNK) postavlja dramu fašista Pirandella. Za Titovu unuku, kazališnu redateljicu Sašu Broz, može se pak može reći da je ljevičarka od rođenja. Biša SDP-ova ministrica Andrea Zlatar-Violić na ključnim mjestima u HNK-u u Zagrebu htjela je Olivera Frljića i Velimira Viskovića. Spomenut ćemo i tzv. ‘lex Lederer’, koji je donijela Milanovićeva vlada, kako bi se Anu Lederer maknulo s tadašnje pozicije iz zagrebačkog HNK. Inače je baza kulturnjaka dugo bila pod kupolom zagrebačkog HNK s Ivicom Buljanom na čelu, a svi oni, uključujući i Andreu Zlatar-Violić, dolaze iz istog miljea - gradskog Ureda za kulturu, gdje je glavnu riječ vodio Vladimir Stoisavljević. Simptomatična je bila i afera s HAVC-om i Hribarom, a ni Dubrovačke ljetne igre nisu bile pošteđene “ljevičarskih” ideja i predstava na grbi državnog budžeta. A to su samo neki primjeri...(D.J.)

IVAN MIKLENIĆ

KOJI JE CILJ EKSCESA NA “KULTURNOJ” SCENI?

 

U suvremenoj Hrvatskoj manipulira se gotovo svime, pa tako i kulturom, kulturnim i “kulturnim” ostvarenjima, pa nisu rijetke pojave javnih sukobljavanja i produbljivanja podjela zbog ostvarenja koja bi trebala biti kulturna.

Premda Hrvatska, u odnosu na usporedive narode, ima rijetko bogatu, vrijednu i raznovrsnu kulturnu baštinu, te iznimno dragocjeno kulturno nasljeđe, recentna je kultura u javnosti ponajprije prisutna i popularizirana prema ekscesima. Mnogo je naznaka da recentna kultura prema svojim proizvodima i djelatnicima još uvijek uvelike nije prošla kroz tranzicijsko čišćenje, pa je sve više izložena smišljenim manipulacijama i zloporabama. Premda se baš na području kulture, prema mnogim pokazateljima i prema svjedočenju dobro upoznatih osoba i institucija, jako mnogo proračunskoga novca zlorabi na različite načine, ipak su najveći problem recentne hrvatske kulture “kulturni” ekscesi, manifestacije koje se predstavljaju kao kulturno stvaralaštvo, a zapravo nisu dosegnule ni najniži kulturni, umjetnički prag. Budući da u Hrvatskoj stalno ima “kulturnih” ekscesa, nameće se pitanje koji je zapravo njihov cilj, odnosno komu zapravo služe ti ekscesi. To su tako ozbiljna pitanja da se tiču svakoga dobronamjernoga hrvatskoga građanina, a posebno svih odgovornih na svim razinama državne vlasti.

“KULTURNI” URADCI LIJEVOGA JATA

Vrlo brzo po uspostavljanju samostalne Hrvatske dnevni listovi i drugi mediji sveli su na minimum kulturne priloge i kulturne rubrike, a događanja na području kulture počeli su mahom tretirati bez potrebnih predznanja, površno, senzacionalistički i manipulativno. Mediji koji su se politički svrstali na ljevicu, a takvih je u Hrvatskoj najveća većina, počeli su favorizirati kulturne i “kulturne” uratke, ako su bili plod autora i “autora” iz njihova jata, te istodobno prešućivati ili omalovažavati postignuća pripadnika izvan lijevoga jata. Ti su mediji primjerice, uradak jedne mlade spisateljice opjevali kao “roman”, premda je autorica svoj tobože umjetnički tekst iskoristila da pod punim i pravim imenom i prezimenom lažno optuži svećenika vjeroučitelja. Ozbiljni i kompetentni književni kritičari, da su bili pitani, nikad ne bi mogli odobriti objavljivanje kao književnoga djela tekst koji je očito zloupotrijebljen da bi doslovce napao i optužio sasvim konkretnu osobu. Medijski “književni kritičari” taj su uradak uzdizali s mnogo farizejskoga tamjana vjerojatno baš zbog toga ujeda jednoga konkretnoga svećenika, a ne zbog razine umjetničkoga izražaja, ako se o njemu može govoriti.

“Umjetnost ne može biti slobodna od umnih zakona, jer bi to značilo besmislenu zbrku; ne može biti slobodna od umjetničkih zakona, jer bi tada bila tvornički proizvod, uredski spis ili bezoblična pisarija; ne može biti, napokon, slobodna od moralnih zakona, jer se na njima osniva poredak svijeta”, napisao je Luka Brajnović, jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca, još g. 1950. (u članku “O deontologiji književnika” u reviji “Osoba i Duh”). Prema tim Brajnovićevim kriterijima spomenuti tekst nikada ne bi mogao biti svrstan kao “roman”, jer su u tekstu pogaženi umjetnički zakoni, pitanje je koliko su u tom tekstu zbog toga prozivanja konkretnoga svećenika poštivani i “umni zakoni”, a očito nisu poštivani ni moralni zakoni.

Prema relevantnim Brajnovićevim kriterijima ne može se govoriti o umjetničkom djelu ni u realizaciji više kazališnih predstava, među kojima je najnovija ona koja je šest osoba iz hrvatskoga javnoga života okitila svinjskim glavama. Budući da ta predstava ne pripada u umjetnost, treba je prepoznati kao javnu manifestaciju, koja, jer nije umjetnost, nema pravo skrivati se i štititi se slobodom govora ili umjetničkoga izričaja. Ta je predstava smišljena provokacija, javno vrijeđanje konkretnih osoba s imenom i prezimenom, tipičan primjer zloporabe kazališta za obračun s neistomišljenicima. Ta predstava može se prepoznati kao izrazit uradak tzv. socrealističke umjetnosti koja i nije bila umjetnost, nego sredstvo za politički i ideološki obračun s neistomišljenicima koje se doživljava ne samo kao protivnike, nego kao neprijatelje koje treba eliminirati.

Ne treba posebno isticati kako bi prema Brajnovićevim kriterijima prošli primjerice dokumentarni film “15 minuta - Masakr u Dvoru”, ili igrani film “Ministarstvo ljubavi”, jer sve umjetničko pada već na prvom kriteriju zdravoga razuma, a da se ne govori o kriteriju moralnih načela. Prema tim kriterijima pozornost privlači i postavljanje na kazališne daske romana “Sjećanje šume”.

LAŽNO OPTUŽIVANJE HRVATSKIH BRANITELJA

U tu predstavu, kako su naveli mediji, bez ikakve povezanosti s izvornim tekstom samoga romana, uvedeni su brojni uniformirani ustaše i partizani. Zdrav razum i moralna načela tražili bi, osobito nakon krvavoga Domovinskoga rata, odmak od ustaša i partizana, jer sadašnja Hrvatska baš ništa nema ni s jednima ni s drugima, jer je opstala samo zahvaljujući obrani u Domovinskom ratu. Oživljavanje ustaša i partizana ide na ruku samo još uvijek vrlo živoj i djelatnoj velikosrpskoj politici, ili jugonostalgičarima koji se ne mire ni s kakvom samostalnom Hrvatskom. Ako hrvatski “kulturni” djelatnici lažno optužuju hrvatske branitelje, kao u filmu “15 minuta - Masakr u Dvoru”, ili ako na kazališnim daskama bez ikakve umjetničke potrebe oživljavaju ustaše i partizane, nameće se pitanje: Koji je njihov cilj? Komu to oni služe? Prema Brajnovićevim kriterijima u svim tim slučajevima ne može se govoriti o umjetnosti. Onda je dakle riječ o aktivizmu, o političkom djelovanju koje je na valu interesa Hrvatskoj neprijateljske politike. Zar su se hrvatske vlasti na svim razinama toliko srozale da sama Hrvatska čak financira politički aktivizam koji je izravno uperen protiv hrvatskih legalnih i legitimnih interesa?

(Tekst kulumne Ivana Miklenića, glavnog urednika Glasa Koncila, pod naslovom Što se događa u hrvatskoj kulturi? Koji je cilj “kulturnih” ekscesa, objavljen je u GK-u 12. veljače 2018.)

 

IVAN MIKLENIĆ
Hrvatski katolički svećenik, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga, dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila