Posljednjih godinu dana osim u Osijeku radim i u Zagrebu. Posla je puno u oba grada, pa mogu zaključiti kako se sve nježnije dobne skupine djece šalju na psihijatrijsku procjenu. Razumljiva mi je opreznost s kojom se nastoji ne previdjeti nešto u djece, ali mi se povremeno čini kako smo postali previše usmjereni na to da nešto nije dobro, umjesto da dopustimo djetetu da kroz postupno sazrijevanje ipak neke stvari odradi bez intervencije stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja.

U svojim sam se kolumnama više bavila djecom koja su prkosna, ponekad agresivna, nemirana, koja imaju brojne smetnje u koncentraciji, ne održavaju dugo pažnju, niti imaju kapacitet da izdrže bilo kakvu frustraciju. Takva djeca upadaju svima u oči, vidljiva su i detektiraju je vrlo brzo kao neprilagođenu. Međutim, postoji i ona druga kategorija djece, koju bih u ovoj kolumni istaknula. To su ona djeca često neopravdano izmaknuta u zapećak jer su u očima okoline mirna, tiha, poslušna, povučena u sebe i nemaju potrebu uklopiti se u skupine druge djece, bojažljiva su i vole svoj mir i tišinu... Takva se djeca, međutim, u posljednje vrijeme često šalju na obradu jer se smatra da u nečemu zaostaju.

Izgleda da kod nas nema zlatne sredine i da su nam sva djeca s nekim poremećajem, što je potpuno nemoguće jer jedino dok si dijete imaš pravo na određeno odstupanje u Gausovoj krivulji upravo zato što je djetinji mozak "nezreo, regresivan, plastičan", pa se djetetu može puno duže tolerirati neke stvari ili neki zaostatci u razvoju. No i to, rekla bih, polako postaje predmet "psihijatrizacije". Dobro je nedavno moja kolegica rekla jednoj mami: "Gospođo, djevojčica je samo stidljiva, nije nikakva psihijatrijska dijagnoza." Tu su mamu svi izludjeli sumnjama da joj dijete ima neki ozbiljniji anksiozni poremećaj, pa čak i selektivni ili elektivni mutizam. To je poremećaj koji, samo ime kazuje, kada dijete komunicira samo u određenim situacijama i s određenim njemu bliskim osobama, inače je u svim drugim situacijama, prema nepoznatim i manje bliskim osobama, mutistično.

Zapravo je ukazala na ono o čemu i sama duže vrijeme i razmišljam, a to je da očito više nije dopušteno ni biti povučenije ili stidljivije dijete, koje treba određeno vrijeme da se opusti i nekome priđe ili pristupi.

Kao da je stidljivost, ili sramežljivost, kao i brojni drugi pojmovi koji najčešće upućuju na nečiji dobar odgoj, postala raritetna. I dobro mi je jedan kolega na Facebooku naznačio da zapravo djeca danas i nemaju od koga naučiti što znači postidjeti se ili što znači da se osjećaš posramljenim u nekim situacijama. U pravu je. Prepoznao je taj novi trend među svima, pa i među mladima, da se izbjegava odgovornost za postupke i osjećaj vlastite krivnje za nešto nekom loše učinjeno. Zapravo, kad bolje promislim, ne sjećam se kada sam i sama posljednji put opazila da se lice nekog djeteta zarumenjelo jer se osjećalo pomalo nesigurno ili čak i posramljeno, svjesno da je učinilo nešto loše.

Dakle, kao da poručujemo djeci da je bolje biti glasan, provocirati druge oko sebe, upadati nekomu u riječ, naguravati prijatelje do sebe ili stalno praviti probleme svima oko sebe. Ističemo da je manje poželjno biti suzdržan, oprezan, prvo procijeniti opasnost od okoline u kojoj jesmo, ili u konačnici govoriti samo ako nas netko nešto pita ili smo dovoljno mudri da procijenimo kako i imamo što pametno reći. Djeca se trebaju zapravo učiti da imaju pravo na svoje "dječje", da se ne moraju odmah u školi sa svima družiti, sve glasno iskazati, da imaju slobodu ne komunicirati, osim ako ne misle da nešto i trebaju reći, u konačnici, dajmo im pravo biti malo povučeniji, tiši, nježniji, gracilniji, plahiji... U društvu u kojemu je sve tako glasno i agresivno, takvi nam trebaju ukazati na to da je i dalje dobro znati nekada i zašutjeti.

Žao mi je zbog toga da se takva djeca odmah u početku na neki način detektiraju kao ona koja imaju problem u prilagodbi u školi ili u vrtiću. Ne! S takvom djecom također treba znati raditi, uz pravi pedagoški pristup lako se može već na kraju prvog polugodišta potaknuti njihove glavice da se upuste u razgovore, u druženje ili neke druge situacije, ali bez pritiska, koji ih može samo dodatno ugurati u njihov oklop plahosti i nesigurnosti. U njima često ima toliko puno potencijala, ali nisu dovoljno glasna da na prvu loptu ponude sve što imaju. Takva djeca trebaju vrijeme i poticaj da iskažu koliko i što mogu. Zato mi se čini da ponovo moramo osvijesti kako je zapravo dobro imati u razredu djecu koja se pomalo drže sa strane i krajičkom oka promatraju svijet oko sebe. Često nedovoljno shvaćena i, nažalost, potpuno nepravedno marginalizirana i u školi i oko nje.

Sjetite se! Upravo su ti osjećajni tihi sanjari na kraju znali voditi jako važne, pa i povijesne, bitke i mijenjali su svijet na krilima svoje “tišine”. Zato, dajmo djeci pravo šutjeti, biti stidljiv, sramežljiv, plah. Znači da samo imaju poštovanja prema mjestu u kojemu se u nekom trenutku nalaze.