Uvijek je pokazatelj uspješnosti i civiliziranosti bila razina skrbi o djeci, u svim segmetnima društva. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je većina tragičnih priča vezana upravo uz djecu, jer gotovo svaki dan bar je jedna vijest o nekoj tragediji povezanoj s djecom - smrt, nestanak, okrutno ponašanje prema djetetu ili djeteta prema djetetu. Stalno slušam od svih i svakoga da je sve postalo loše, da više nikome nije stalo ni do koga, da svi misle samo na sebe i da svak danas želi da je onome drugome lošije. Ne slažem se, jer, evo, polazim od sebe, stalo mi je do toga da se nešto promijeni kada su djeca u pitanju (ne odustajem ni od ove kolumne, a sada će biti pune četiri godine da ju pišem).

Djeca su samom svojom dobi i razinom zrelosti potencijalno uvijek žrtve za brojne loše situacije, koje često uključuju i neadekvatna i rizična ponašanja, agresivna ponašanja vršnjaka, u školi i izvan nje, izloženost raznim lošim, ružnim, agresivnim, neprimjerenim sadržajima na raznim društvenim mrežama i platformama, gdje su svaki dan sve brutalniji. Usto, često su dizajnirane da lako privuku mladi nezreli mozak i uvuku ga u svijet u kojemu najmanje ima dobronamjernih, a najviše na djecu usmjerenih predatora, pedofila, bolesnih umova koji svoje izopačene fantazije razrađuju ciljajući one koji su nespremni obraniti se.

Nikada nije bilo teže biti dijete nego sada. Već sam to više puta spominjala, osnaživanje prava djece na pogrešan način nije donijelo puno dobrobiti samoj djeci. Zašto? Zato što se slanje poruka da imaju sva prava, pa i pravo opirati se stalno i zbog svega roditeljima, iskritaliziralo kao potpuno promašen pristup. S druge strane, sve je više djece koja su žrtve roditelja koji ih zanemaruju, zlostavljaju, ignoriraju, i to je upravo ona kategorija roditelja koja je godinama imala sva roditeljskih prava, a na drugoj se strani sankcioniralo neke roditelje koji zbilja strepe nad djecom. Znate, nisu glupe stare poslovice poput one: Kako siješ, tako ćeš i žeti. Naime, danas smo svi svjedoci generacije neodgojene, zapuštene i neusmjerene djece, djece čiji svaki gaf roditelji opravdavaju, traže alibi zašto su nekome nešto loše učinila i još pri tome često naglašavaju da je njihovo dijete žrtva. Na suprotnom su polu roditelji koji se žale kako je cijeli svijet nepravedan, kako je svakodnevica baš teška i kako im se čini da loši i agresivni uspijevaju, a dobri i pristojni posustaju.

Slažem se, ali nije odgovornost na nekom drugome, nego na nama. Kada policija organizira tribine o ovisnosti i kako ih spriječiti, rijetki će se roditelji ondje ukazati. Za koncerte kojekakvih pjevača i pjevačica doslovno se traži karta da se i ne pita za cijenu. Stav "neće to moje dijete" ili "neće se mojem djetetu to dogoditi". Kada se ipak dogodi, "kriv je svatko", osim njih i njihove djece. U ovoj se kolumni često i sama deklariram kao roditelj jer sam se i osobno često u toj poziciji osjećala bespomoćno i obeshrabreno, kada sam učekivala da će mi neki dio sustava olakšati roditeljstvo. Srećom, imam neke druge vještine i znanja kao stručnjak, pa sam djelovala i u konačnici uspjela. Međutim, mnogim roditeljima nije lako kada traže pomoć jer i sami se često osjećaju izloženima na stupu srama zbog toga što su u nekoliko navrata možda drukčije pokušali riješiti problem svog tinejdžera koji ne želi doma u vrijeme kada treba biti kod kuće, ili krade iz doma zlatninu, ili odlazi s društvom koje ga gura u svijet poroka i delinkventnog ponašanja.

Društvo uopće ne zna kako bi se postavilo prema djeci i koji je pravi smjer da djeca nađu svoj put. Izgubljena su. Silni protokoli, algoritmi, procedure... sve se pokazalo uglavnom slabo učinkovito. Previše babica, kilavo dijete, pa se i ja često pitam je li to što je više stručnjaka raznih profila uključeno u podršku djetetu dobro za njega, ili bi bilo puno bolje osnažiti roditelja da on odgaja svoje dijete.

Ne može dijete imati pravo na sve, kad je ionako već na više razina ovisno o roditelju, koji često jedva spaja kraj s krajem, ali se trudi. S druge strane, društvo godinama financijski uzdržava problematične roditelje koje svu tu pomoć najmanje usmjere na svoje dijete, pa meni nerijeko dolaze na preglede gladna, prljava djeca, odjevena neadekvatno s obzirom na vremenske prilike ili nose odjeću koja nije u skladu s dobi. I ne, najčešće se ne radi o siromaštvu, nego o potpunoj roditeljskoj nebrizi i nemaru, a dijete misli da majka ili otac novac zarađuju tako da "rade u socijalnoj službi ili Crvenom križu".

U vrijeme umjetne inteligencije, kada se svijet mijenja brzinom svjetlosti, čak je i meni, koja sam u sustavu gotovo 25 godina, teško shvatiti kako je moguće da pred sobom imam dijete koje je "željno svega".

Siromaštvo nije sramota, često su neimućni ljudi dostojanstveni, pristojni i dragi, znaju me motivirati da budem bolja kada shvatim koliko su zahvalni i za ono malo što imaju. Sramota je biti nedogovoran, sebičan, hladan i samo sebi bitan roditelj, koji svoju djecu osuđuje na propast. E da, takvi roditelji često imaju sva prava, a neki dobri i požrtvovani roditelji i njihova djeca ne. Tvrdim, djecu treba što prije maknuti od rizičnih i opasnih roditelja. Nikad im ne donesu ništa dobro.

Ide Uskrs, slušam Papinu poslanicu, u kojoj ističe da je i sam zabrinut činjenicom da nikada kao do sada nije bilo toliko gladi i gladne djece, i da se, bez obzira na ratove, glad uvijek znala riješiti.

Svi se trebamo resetirati i vratiti na humane postavke jer inače propadamo sve dublje u propast, a već smo civilizacija usamljenih, nesretnih, nezadovoljnih, ogorčenih i obeshrabrenih.