Prošli tjedan, uoči Dana žena, kaže mi mlada pacijentica kako joj je naporno na praksi jer su se mnoge žene naručile na tretmane ljepote kako bi zablistale baš na taj dan posvećen upravo njima. Bila sam dežurna, što me je zapravo iznenadilo jer sam mislila da je srijeda umjesto četvrtka. I nisam se bila naručila na tretman, moram se našaliti na svoj račun. Naime, kad ujutro iziđem nakon 24 sata dežurstva, najmanji mi je problem kako izgledam, a veći što ću sve, kada stignem kući, mahnito odraditi što nisam stigla kada me nije bilo.

Ne znam kako su čitateljice provele Dan žena, no ja sam na taj dan razmišljala o tome kako su me u životu najčešće zeznule upravo pripadnice istog spola. Čime? Svojom pasivnošću, nečinjenjem i povlačenjem u situacijama kada sam, kao i brojne druge žene prije i poslije mene, često bila direktno ili indirektno ugrožena ponašanjem muškaraca, ili drugih žena, i vrlo su se često ponašale kao da se to što se meni događalo njih ne tiče ili nije njihova briga.

Žene godinama kroz razne udruge, pokrete, kampanje i slično žele postići ravnopravnost s muškarcima i priželjkuju društvo jednakih mogućnosti za sve, ali se pritom gubi ta poželjna različitost u odnosu prema muškarcima, jer mnoge žene od sebe čine "mušku verziju sebe".

Da bi žena bila jednako priznata kao muškarac, čini se kako u svemu mora biti poput njega. Izgledom, stavom, ponašanjem, često i određenom agresijom u prolasku kroz različite etape poslovnog i osobnog uspjeha. Mislim da ni jedan muškarac nije nikada ženi uspio toliko zakomplicirati život kao druga žena. Mnoge će žene, tvrdim, lakše osuditi, jedna drugoj zamjeriti, prevariti u nekim situacijama u kakvima su muškarci složni, povlače se u situacijama kada trebaju biti glasne i jasne, iskazuju jedna drugoj načelno podršku, a pritom imaju figu u džepu. Nitko kao mi same ne može tako uspješno nametnuti osjećaj manje vrijednosti kao žena ženi, mnoge među nama ubitačne su komentatorice tuđeg majčinstva, odijevanja, kuhanja, održavanja kućanstva, odnosa s partnerima ili djecom... Secirat će drugu ženu kako bi našle njezine slabosti i mane.

Nemojmo se zavaravati, muškarci ne vide ono što mi vidimo u mrtvom kutu, krajičkom oka, a sklone smo jedna drugu mrziti do kraja života za sitnice koje nikom ništa ne znače. Uvijek sam se pitala kako je moguće da nas je više, a svijetom vladaju muškarci, više ih je na rukovodećim mjestima, glasniji su od žena, često odlučuju o bitnim stvarima koje se tiču žene, određuju pravila, visinu primanja, kroz različite sustave čine žene nesamostalnima u odlučivanju i djelovanju vezano uz važna životna pitanja, ali i za banalne stvari. Ako bolje pogledate oko sebe, komplekse ženama vrlo često ne nabijaju muškarci, njima je uglavnom svejedno, nego ih nabija žena ženi.

Dugo se bavim psihijatrijom i kroz tisuće sam se razgovora sa ženama osvjedočila kako žena ženi zna biti vuk. Upravo u situaciji kada joj je život visio o niti jer je godinama trpjela sve i svašta, kada je egzistencijalno, psihički, fizički i na sve ostale načine bila ugrožena, upravo su ju žene, nažalost, znale pogurati još dublje u provaliju.

Fenomeni grupnog djelovanja kada skupina žena terorizira jednu i pri tome osnažuje onu drugu stranu, gotovo bi se mogao smatrati pravilom u nekim radnim sustavima. Žene su te koje ponajprije oblikuju sinove i kćeri, žene su te koje, u konačnici, svojim odgojem utječu na to je li društvo u kojemu živimo spremno za neovisnu i slobodoumnu ženu ili ženu koja neće imati nikakva prava, osim nužno prihvatljivih većini koja ionako misli da je jedina ženina uloga reproduktivnog karaktera. Dakle, kada treba osuditi ženu, prve koje kamen znaju baciti upravo su žene, ne muškarci, pa sam onda i zbog tog razloga više puta rekla kako ne razumijem tko se, zapravo, bori za ženska prava.

Treba li žena težiti tome da bude nalik na muškarca? Tvrdim da ne bi trebala. Naime, ženina je snaga u njezinoj nježnosti, fragilnosti, krhkosti na prvi pogled, senzualnosti koja proizlazi iz te njezine topline i nježnosti. Ne smatram da žena mora biti "muškobanjasta" ako želi biti ravnopravna s muškarcem.

Zašto bismo se odrekle važnih dijelova sebe? Ako išta mijenja svijet oko nas, to je ta unutarnja snaga žene koja u ključnim trenucima postaje lavica i zna kako se izboriti za sebe, svoje dijete, svog muža ili partnera, prijateljicu, sestru, brata, kolegicu... kada iznjedri onu snagu za koju nitko nije znao da ju posjeduje. To je snaga ženske psihe koja pokreće svijet u najvažnijim trenucima. Nije bez veze ona stara da žene mijenjaju svijet i povijest, da žena može ono što muškarac ne može. Dakle, ne želim da je jedan dan u godini usmjeren na mene kao ženu, nego priželjkujem da svaki dan u godini budem sretna jer sam žena, a ne da stalno dokazujem da zaslužujem nešto, ponajprije ono što imaju muškarci.

Ponovimo i zapamtimo da je sve veći broj žena koje je ubio muškarac, vrlo često muž, partner ili dečko. Također, posljednjih je godina u porastu broj nezaposlenih žena, broj maloljetničkih trudnoća, raznih toksičnih odnosa, izgaranja žena na radnom mjestu i unutar obitelji... Iako je žena više u kolektivima, manji je njihov udio na rukovodećim i drugim važnim mjestima, kao i na pozicijama na kojima se odlučuje upravo o - ženama. Bit ravnopravnosti nije u tome da sve na kraju izgledamo kao muškarci da bi nas oni uvažili, nego da prije svega uvažimo mi sebe i jasno damo do znanja što je ženina vrijednost, a da pri tome žena ženi "ne kopa oči".

Dakle, da bi žena nešto promijenila u pitanju ravnopravnosti i društva jednakih mogućnosti za sve, prije svega potrebno je da promijeni svijest o sebi samoj.