Reci mi kakvu glazbu slušaš i reći ću ti tko si... Često sam to znala čuti u razgovorima među kolegama i prijateljima, ali, najiskrenije, nisam nikad pripadala skupini ljudi koju primarno definira vrsta glazbe koju sluša. Isto vrijedi i kada se radi o knjigama koje čitam, hrani koju jedem, modnom stilu, ljudima s kojima sam u kontaktu, mjestima koje obilazim ili filmovima, serijama, žanrovima... Zašto?

Prvo, jer sam rano naučila da nikada ništa nije kako se čini, pa sam znala ljude koji su se uporno trudili dokazati da im je jazz-glazba non-stop na gramofonu ili one koji su se prikazivali kao vrsni poznavatelji glazbe južnog dijela New Orleansa, a da se, dok o tome govore, doimaju ne samo krajnje neuvjerljivo nego čak i odbojno. Znala sam da okidaju na drugu vrstu glazbe, da mjesecima ranije kupuju "karte koje život znače", a onda, da bi se "uklopili", to negiraju.

E, zato volim klince, s njima si uvijek načisto, zato mi i smetaju proizvoljni zaključci da nam svi klinci "idu na cajke". Idemo ispočetka. Pripadam generaciji koja je u svojim ludim godinama slušala Valentino, Đavole, Plavi orkestar, Bajagu, stari Magazin, Nove fosile, pa A-ha, Europe, Bon Jovi, Sandru, Nenu, Depeche Mode (glavni pjevač mi je bio "mrak"), Duran Duran, Simple Mind... Moja je mama za to vrijeme tjerala po svome: Mišo, Oliver, Nada Obrić, Neda Ukraden... Itekako se dobro sjećam da smo joj se izrugivali kako oponaša navedene pjevače govoreći joj: "Sve ih obradiš da zvuče kao narodnjaci." Ni sama tada nisam bila sigurna što taj pojam točno znači, ali činilo se kao "nešto potpuno suprotno od onog što mi mladi slušamo". Dakle, moja je generacija bila privilegirana glazbom koja se tada stvarala i sjećam se svoje prve godine na fakultetu kad sam sa sestrom komentirala: "Ako još jednom čujem ‘Tek je dvanaest sati‘ od ET-a, dobit ću osip." Kao studentu omiljena mi je radiopostaja bila Radio Baranja, jako mi se sviđao glazbeni ukus tadašnjeg urednika.

Vrijeme leti, došle su nove generacije, među njima i moja djeca. Zbog svog duha, ali potrebe da znam što klinci slušaju, jako sam dobro upoznata sa svim nijansama glazbe koju naša mladost danas sluša, a ponekad, kao i mi stariji nekada, doživljava ju kao važan dio svojih formativnih godina. Točno se sjećam u vrijeme pandemije koliko sam (izgubljenih) bitaka vodila sa sinom, s obzirom na to da je shvatio kako me najlakše može izbaciti iz takta puštanjem glazbe koja mi udara po živcima... Bilo je tu svega i svačega, tipično buntovništvo i inat, a ti se bojiš da te susjedi ne prijave jer je preglasno ili je sadržajno neprihvatljivo ili zadire u neke "osjetljive teme". Ipak, u jednom sam trenutku shvatila da što više prigovaram, njegov je otpor jači. Pustila sam ga i sama se prepustila da malo i ja osluhnem što se to pušta u klubovima u koje oni zalaze. Da ne pogriješim, Vid je danas izvrstan poznavatelj glazbe i ima vrlo sofisticirani ukus i za glazbu i za tekstove, pa nerijetko meni osvijesti nešto što je vrijedno poslušati. Međutim, na red su u jednom razdoblju stigle i famozne "cajke", pa sam, silom prilike, imala mogućnost proučiti u čemu je kvaka. Shvatila sam da i klinci na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju na kojem radim uglavnom slušaju "cajke". Nisu to sigurno pjesme po kojima će pisati školsku zadaću, niti će ju raščlanjivati na stilske figure, ali ako poznajete današnje klince i bar malo sve stavite u kontekst njihova odrastanja u sadašnjem vremenu, razumjet ćete kako stihovi "cajki" padaju na plodno tlo fragilne adolescentne duše, koja u njima ne traži nacionalnu pripadnost, nego način kako oplakati izgubljenu ljubav, preživjeti prekid, poistovjetiti se s curom kakva bi htjela biti, ili dečko, ponavljajući stihove tih pjesama, otpušta sve svoje negativne emocije, ili se uklapa u lik tipa koji ima za novi BMW i provod na Maldivima. Sve oko djece je danas tako prazno, nudi im se puno toga što je najmanje njima prilagođeno, odavno ih nitko ne pita što misle o puno toga, nameću im se stalno neka nova pravila i kroz obrazovni sustav, ne na način da se poboljšaju u znanju, nego da se pritisak na njih još više osnaži. Upravo zbog toga traže svoj prostor negdje dalje, pa i u "cajkama", od kojih svi, navodno, toliko zaziru, a većina i sluša, bar sudeći prema rasprodanosti koncerata i broju pregleda na YT-u. Niste onda autentični, nego ste dvolični, a djeca to vide i upravo zbog toga i tjeraju po svome jer bar kroz glazbu mogu oponirati. Glazba ne bi trebala biti razlogom da se dijelimo, niti se o ukusima raspravlja, ali što im više branite, njima je slađe. Nije istina da time ne poštuju svoje roditelje, ili svoje djedove, ili državu u kojoj žive, tu se ne bih složila, jer primarno traže način da si daju oduška i kroz tu se vrstu glazbe "ispucaju". Uostalom, da budem iskrena, ni ja nisam tugovala uz Mozarta i Bacha, a volim i poštujem njihovu glazbenu ostavštinu, najveće sam tuge oplakala uz klape ili ponekad uz Halida.

Fenomen "cajki" je jednostavan, mi smo ga zakomplicirali i dali mu na važnosti, a da pri tome ima malo onih koji bar jednu takvu stvar nisu poslušali. O.K., stihovi poput "suzama sam lijepio tapete" nisu najmudriji, ali klinci su valjda shvatili da je pamet kod nas odavno izgubila na cijeni, pa se samo u skladu s tim i poistovjećuju.