Najčešće, a kako bismo brže prepoznali koliko se osjeća dobro ili loše, upitamo pacijenta da trenutačno odabere na ljestvici od 0 do 10, napominjući mu da je 0 najlošije, a sve prema gore pomak naprijed. Obično se naša impresija i pacijentova bitno razlikuju, ali i to je početak traženja odgovora. Zašto je nešto 0, ili zašto je nešto 10? Između su brojne nijanse, no teško je uvijek ih prepoznati. Zato smo mi tu - psihijatri.

Čini mi se da se već duže vrijeme mnogi ljudi osjećaju gotovo pa - nula, opisujući koliko im je nekako sve postalo teško, iscrpljujuće, naporno, nepotrebno, ili nužno potrebno, uglavnom kao da su negdje na putu izgubili svoju životnu energiju i nikako da je opet pronađu. I nije tomu tako zato što stiže proljeće, nije to onaj svima poznati proljetni umor u kojemu uživamo zbog činjenice da stiže proljeće, ali istovremeno jedva se vučemo kroz dane, jer nam je "proljeće lupilo u glavu“, pa nam treba vremena da dođemo k sebi. Ljudi su postali nekako umorni od "života“.

"Zasitio sam se svakodnevnog života, doktorice“, kaže mi moj dugogodišnji pacijent. Kako? "Jednostavno", kaže, "stalno sam u nekim životnim bitkama, i čini mi se da ih sve gubim. I privatne i poslovne. Nekako ne uspijevam pohvatati niti svoga života, a nikoga i nije briga za to“.

Kako da se sada lako odustaje kada je stiglo sunce, nazire se ipak neki kraj u pandemiji, radujemo se već pomalo i ljetu... I prema zakonu vjerojatnosti, mora biti prema onoj da poslije kiše dolazi sunce, možda kao bonus i duga. Jesu li okolnosti takve da se više ne radujemo ničemu, i jesmo li uistinu postali drukčiji, nemotivirani, apatični, usporeni, lako odustajemo, nemamo više potrebe mijenjati stvari oko sebe, svijet, ljude..., a najmanje nam se da mijenjati sebe. Pokušavamo se nekako prilagoditi svim ovim turbulentnim okolnostima i negdje se pozicionirati, naći mjesto pod suncem, da osjetimo toplinu, a ne hladnoću u sebi. Većina se žali na ljude oko sebe, upravo na taj osjećaj hladnoće, kao da više ne vjerujemo jedni drugima, sve se više zatvaramo u sebe, nemamo potrebu podijeliti sebe i svoje strahove s onima oko nas. Jesmo li postali nesigurni, paranoični? Ne vjerujemo više jedni drugima? Bojimo se da nas ne povrijede, izbjegavamo biti ljudi u pravom smislu riječi, onakvi koji imaju osjećaja prema drugima, spremni uskočiti, popuniti praznine...

Te praznine želimo popuniti lijepim mislima, dobrim emocijama, toplim riječima ohrabrenja, nježnim pogledima koji nam daju snagu i motiviraju nas da idemo najčešće naprijed, rijetko unatrag. Je li uopće moguće da se sada još više udaljavamo, a jedva smo čekali mogućnost da popijemo toliko željenu kavu u omiljenom kafiću s nama dragima? Je li možda ta naša želja za kavom primarno bila usmjerena za našom potrebom da se osjećamo slobodni, a ne za potrebom da se družimo. Je li "novo normalno" zapravo navikavanje na samoću, ograničenja, na osjećaj da možemo i sami, da jedni drugima nismo potrebni kao ranije?

Djeca se pokušavaju izboriti za sebe, opiru se, buntovna su, sanjaju povratak na staro, žele i dalje punim plućima udisati sve životne mirise, žele biti slobodna, neovisna, traže jedni druge, čak i pod cijenu da se nama sva ta ponašanja i ne sviđaju. Gdje smo mi odrasli ovih dana?

Tražimo li jedni druge, ili nam je dovoljna samo kava, bez onog dodatka koji nije mlijeko ili šlag - nego druženje, razgovor, međusobna nadopunjavanja... Čini se da između 0 i 10 doista nema ničega, kao da smo zaboravili koliko mnogo toga stane između tih krajnosti. Ipak, ne želim popustiti pod pritiskom svih koji mi uporno tvrde da su se ljudi promijenili značajno nagore, da su postali lošiji, zabrinuti, bezvoljni, napeti, nesigurni, nezadovoljni, bezosjećajni, nemotivirani, nezahvalni, proračunati, isključivo usmjereni prema sebi i svojim okolnostima.


Pitanje je kako vratiti sve brojeve u nizu od 0 do 10. Uvijek je bilo teško na određeni način, uvijek će i biti bremena, ali je li potrebno da si sami ograničimo prostor između tih brojeva? Čini se da nas je ova socijalna izolacija ograničila u tome da napravimo krug oko sebe i opazimo koliko toga ipak imamo, a da ne opažamo koliko nam je to dragocjeno. Živi smo, preživjeli smo pandemiju, za razliku od onih koji, nažalost, nisu, naše su obitelji zdrave, imao djecu uz sebe, imamo žive i zdrave roditelje, računamo na nekoliko dobrih prijatelja za kavu i na ovom zubatom suncu, imamo se ujutro gdje probuditi, toplo nam je, doručak serviran, novac ionako nije nikada bio mjerilo za potpunu sreću, ali uvijek se izbroji dostatno za neki poticajni i ohrabrujući susret uz kavu poslije kojih se moramo pomaknuti bar nekoliko brojeva.

Nikada ništa nije savršeno, ali isto tako nije ni sve crno, čak ni kada se takvim čini. Ako dolijete malo boje, ne mora nastati siva. O vama ovisi! Za promjenu, počnite od toga da oprostite prvo sebi, onda ljudima uokolo vas. Ionako, kada pogledate unatrag, mnogi ljudi više nisu dio vašeg svemira. Upravo zbog toga dajte šansu onima koji su još u njemu. Dajte šansu i sebi. Nema ništa gore nego jednoga dana reći: "Žao mi je što nisam probala/probao“.