Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Glazba nema granica
Datum objave: 9. listopada, 2020.
John Winston Ono Lennon, britanski glazbenik, skladatelj, tekstopisac, pjevač i gitarist najpopularnijeg glazbenog rock-banda 20. stoljeća, Beatlesa, rodio se na današnji dan, 9. listopada 1940. Lennon je 9. listopada 1971. objavio album Imagine, a naslovna pjesma postala je Lennonov znak prepoznatljivosti i svojevrsna himna cijele jedne generacije, napisana kao molba za mir u svijetu. Za mnoge je i danas jedna od najznačajnijih pjesama ikada napisanih. Na ovaj dan radiopostaje diljem svijeta puštaju pjesmu Imagine u čast Lennona, kojeg je ubio bolesni fanatik 8. prosinca 1980. u New Yorku. Na današnji dan 1976. singl legendarne četvorke iz Liverpoola Yesterday popeo se na prvo mjesto svjetskih ljestvica, odakle nije silazio četiri tjedna.
Disko, radio, časopisi...
Ovih nekoliko uvodnih podataka svakome će jasno dati naslutiti kako će tema današnje kolumne biti glazba. Iako ne znam pjevati, pa neki kažu da lijepo pjevam, ali me je ružno slušati, ni svirati bilo koji instrument (jedne ljetne školske praznike posvetio sam samoukom učenju sviranja gitare uz knjižicu s uputama, što nije rezultiralo ni jednim solidnim akordom), volim slušati glazbu pa je ona uvijek oko mene, uvijek imam uključen, na TV-u ili radiju, glazbeni program.U srednjoškolskoj dobi bio sam redoviti gost u diskoklubovima, kojih je bilo, osim glavnih u Omladinskom domu i Oficirskom domu, u svakom mjesnom odboru. Nekada sam posjećivao koncerte zabavne glazbe, kako se to nekada zvalo, najčešće u Velikom kinu, gdje bi popodne u 16 sati nastupale grupe na putu prema Osijeku, gdje bi imale koncert u večenjem terminu. Tako sam u Velikom kinu slušao Bijelo dugme, Korni grupu, a tu sam slušao i Terezu Kesoviju, Mišu Kovača, Jimmyja Stanića i još neke kojima sam zaboravio ime. Može se reći da sam i obiteljski bio vezan uz glazbu budući da je moj ujak 60-ih komponirao dalmatinsku glazbu (u to je vrijeme živio i službovao u Splitu), nekoliko hitova koji se i danas rado slušaju poput Ribari s Jadrana, Barba Jere, Dojdi na more. Ima ih koji misle da su to narodne pjesme, a ono ih komponirao moj ujak. Kao student 70-ih sam išao na svaki koncert stranih rockera, a u to vrijeme su bili dosta česti, pa sam uživao u koncertima Rolling Stonesa, Deep Purplea, Jethro Tulla... Zbog Iana Andersona namjeravao sam učiti svirati flautu, ali nije me to dugo držalo.Kada bih iz skitnje došao kući, a to nije bilo nikada kasno, prije ponoći uglavnom, u krevetu bio slušao tranzistor prije spavanja. Tada su bile popularne postaje Radio Luxembourg gdje su vrtjeli najnovije hitove, a na Radiju Zagreb bila je svakodnevna emisija od 23 sata do ponoći, Progresivna rock-glazba, koju su uređivali Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, obojica danas pokojni. U to vrijeme išao bih u Osijek ne samo kupiti rifle ili jaknu već i glazbene časopise poput Melody Makera, The Music Expressa ili Bravo.
Ništa od lađe
Za mene zaista glazba ne poznaje granice i volim neke pjesme čak i iz zemalja koje mi, iz razumljivih razloga, nisu jako drage. Primjerice, neke starogradske pjesme rado poslušam, kao i sevdalinke, jer imaju onu nekakvu tugaljivost, a meni se to u glazbi sviđa. Slovenske pjesme mi ne leže... Volim one elegične pjesme, ja ih nazivam tužne jer u sebi imaju nekakvu tugu. Bio sam jednom, negdje 80-ih u društvu s tamburašima Dike i oni su, naravno, svirali i pjevali, a ja sam rekao: “Dajte neku tužnu”, na što su se oni nasmijali i upitali: “Kakva je to tužna?”. Poslije sam doznao da su te koje ja volim balade, komponirane u molu – u molu su one lagane, a u duru one življe.Negdje krajem 90-ih u vrijeme Festivala glumca organizatori su poveli glumce u Vukovar, to je bilo malo prije završetka mirne reintegracije, i u jednom restoranu na Dunavu zatekli smo Rome tamburaše koji su u Vukovaru bili već nekoliko godina, ali nisu otišli, kao većina vukovarskih Srba, već su ostali i nastavili raditi svoj posao. Upitao sam ih znaju li pjesmu “Kreće se lađa francuska”, to je lijepa srpska balada koja govori o povratku poginulih Srba koje voze tom “lađom francuskom”. “Znamo, ali to više ne pevamo”, odgovorili su Romi shvaćajući kako se u Vukovar vraćaju pravi Vukovarci.