Danas ćemo o nečemu što je slavonska tradicija, a upravo je u ovim danima na vrhuncu, uz pečenje rakije, najradosniji godišnji posao Slavonca, ali ni oni iz drugih krajeva nemaju ništa protiv.Riječ je o svinjokolji, ili kolinju, kako ovaj obred nazivaju u drugim krajevima. Nekada, pa i do prije 30 ili 40 godina, to je bio jako važan događaj u obitelji, jer što u ta dva dana, koliko su slavonske svinjokolje trajale, a kod nekih i danas traju, napraviš to ćeš imati cijele godine, do sljedeće svinjokolje kad će domaćin, vjeran tradiciji, nazočnima ponuditi delicije s prologodišnje.Prvoga dana svinje se zakolju, ošure, uklone se dlake i papci, i onako okupane stave na vješala i oštrim nožem izbriju i najsitnije dlačice koje nitko ne voli osjetiti u krvavici ili lučenju, uzduž prepolove. Polutke se stave u hladnu prostoriju da prenoće kako bi se meso dobro ohladilo do sutra kada se nastavlja posao oko trančiranja, krojenja šunki i plećki, slanine, pravljenja kobasica, kulenovih seka, kulena, krvavica, masti i čvaraka te drugog blaga kojega ima u svakoj slavonskoj pušnici. Tradicija se nastavlja, ali u malo drugačijim okolnostima i uz epidemiološke mjere koje propisuju stručnjaci, ali većina ih sluša, kao što su ranije slušali veterinare, da paze u kojim uvjetima drže svinje i na svinjokolji kontroliraju meso da nemaju slučajno trihinelu, pa je ova pošast danas u Slavoniji potpuno iskorijenjena.Sjećam se, kad sam bio klinac, svake zime smo imali svinjokolju i sjećam se s kojim sam uzbuđenjem očekivao jutro i nije me trebalo više puta buditi. Odmah bih skočio, jer sam znao da me očekuje uzbudljiv dan iako, ruku na srce, kao klinac nisam bio od tko zna kakve pomoći. Bio je lijep osjećaj nešto petljati oko vatre ispod kotluše, a još mrak. Nije mi smetala zima, iako su mi odrasli govorili neka uđem malo u kuću i zafrkavali se da oni mogu trančirati meso i bez moje pomoći.Ni kada sam odrastao nisam bio od posebne pomoći i obično bih dobio posao rezanja slanine na kocke koje će topljenjem postati čvarci, delicija koja je zadnjih godina na visokoj cijeni, i mast koja je nekada bila mjera uspješnosti svinjokolje – što više masti, bolja svinjokolja, jer uz mast nema gladi. Majstori koji vode svinjokolju, šlahteri, primijetili su moj dar za rad na punilici za kobasice i kulen, jer sam imao osjećaj kojom jačinom utiskivati nadjev u crijeva.Zadnjih nekoliko godina nemam svinjokolje, ali do tada sam desetak godina ovu svetkovinu upražnjavao kod prijatelja u susjednom selu kad bih kupio svinju i on bi mi sa svojom ekipom sve napravio prema mojoj želji, i kod njega su se delicije sušile i sazrijevale. Nazove on tako predvečer i kaže kako je na redu moja svinja, i dok dođem, na vješalima su već spremne dvije polutke za pohranu u hladnu komoru. I kada sutra dođem na nastavak, već se pandluju polutke, odvaja meso za kobasice i kulene, spremne u posude gdje će se miješati nadjevi za ono što se stavlja u crijeva, pa i u “slijepo”, koje će nakon nekoliko mjeseci postati kulen, dimi se kotluša za obarine, a spreman je i dugi drveni stol gdje će se hladiti prije sjeckanja za krvavicu i švargl.Prijatelj je imao uigranu ekipu i ja bih samo smetao, pa sam se držao po strani, ali su me uvijek pitali koliko želim ljuto, hoću li dugačke kobasice ili kraće, kolika slanina da bude. U garaži sam improvizirao konstrukciju na koje sam vješao kobasice, kulenove seke, ili što drugo što mora na hladnoći sazrijevati, pa je garaža izgledala kao prava pušnica.Kako se približavalo vrijeme ulaska Hrvatske u EU, sve su nas više strašili kako ćemo se morati odreći nekih svojih običaja, a najbolnije smo proživljavali kako svinjokolja više neće biti onakva kakva je oduvijek u Slavoniji. Srećom, nije baš tako, jedino propis zahtijeva da se svinje prije klanja omamljuju, s čim se potpuno slažem, jer mi ni najmanje ne nedostaju krikovi i samrtni hropac, i da se klanje mora obavljati u licenciranim klaonicama, pa polutke voziš kući i radiš kako želiš, i tko ti može zabraniti zadovoljstvo.