Datum objave: 8. siječnja, 2021.
Kada sam prije nekoliko dana negdje pročitao da je u Ljubljani umro dramski pisac Dušan Jovanović, nešto se u meni na trenutak dogodilo što se može opisati kao uzbuđenje jer me podsjetilo na moje prve objavljene tekstove u novinama. Budući da je riječ o kultnom Poletu, uzbuđenje je bilo to veće i opravdanije. Naime, kao već iskusnom studentu, prvi tekstovi u “pravim” novinama obavljeni su mi u Poletu, u broju od 25. ožujka 1981. Bio je to prikaz upravo izašle knjige “Oslobođenje Skopja i druge drame” Dušana Jovanovića i kada sam vidio objavljeni tekst, sebe sam u bliskoj budućnosti vidio kao književnog kritičara poput Igora Mandića ili Veselka Tenžere.
U dobrom društvu
Sačuvao sam taj primjerak Poleta, u kojemu je, osim o Jovanoviću, i moj prikaz novoobjavljene knjige u izdanju tada jako popularne biblioteke ITD, najboljih drama Eugenea Ionesca u izboru Ivana Kušana, tako da toga 25. ožujka nije bilo u središnjoj Hrvatskoj ponosnije osobe od mene. Prvo što današnjem čitatelju Poleta iz 1981. upada u oči jako su sitna slova i čudan prijelom, stranice su pune tekstova, a tek su tu i tamo “plahte” u stupcima razbijene fotografijama, koje često nemaju veze s tekstom, ali efektno naglašavaju nekonvencionalnost i buntovništvo uredništva i autora iako je izdavač bila Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Uz moj tekst, a to mi je posebno imponiralo, bili su tu tekstovi poslije poznatih pera poput Snježane Banović, Srećka Jurdane, Maje Briški, Jasmine Kuzmanović, Vladimira Cvitana, Željka Pajalića.Glavna i odgovorna urednica tada je bila Mirjana Rakela, grafički urednik Goran Trbuljak, ali se nijednom nisam sastao ni čuo telefonom s urednicom, već sam u impresumu našao adresu i lijepo natipkao tekst na svom narančastom pisaćem stroju, stavio ga u veću narančastu kuvertu i poslao poštom, pa što bude. Razmišljao sam, ako odem u redakciju u Savskoj nedaleko od Studentskog centra, možda će me odbiti, a to bi me pogodilo u samom početku spisateljske karijere, pa je bolje poslati im tekst poštom i poštedjeti se mogućeg sramoćenja. Već sam vidio prizor u redakciji: urednica prevrće moj tekst, napreskokce čita, mršti se, načas se nasmije i na kraju mi vraća papire uz riječi: “Nas to ne zanima, žao mi je!” Mislim čak da nisam sebi ostavio ni kopiju teksta, ali sam negdje pročitao kako treba pisati s proredom i to sam poštovao. Kada danas čitam taj tekst, mislim kako nisam bio previše hrabar, ali drzak svakako jesam kada sam na kraju pohvalio Šerbedžijin predgovor, a za predgovor dr. Maje Hribar-Ožegović (inače moje profesorice na Komparativnoj kod koje sam slušao i položio nekoliko teatroloških kolegija, između ostalog i o partizanskom kazalištu!) napisao da bi joj se “mogao uputiti koji prigovor na interpretaciju ‘Osobođenja Skopja’” jer “vidi vezu između ove drame i partizanskog kazališta, što bi bilo vrlo zanimljivo, uz podrobnije argumente, i dokazati”. Bio je to veliki tekst od četiri, možda i pet tisuća znakova, i protezao se cijelim stupcem, od vrha do dolje, Poletova formata, koji je bio za centimetar uži od Glasa Slavonije.
Samo mudro
Bilo je tu mudrovanja tipičnih za nadobudne studente toga vremena, gdje se u svakoj rečenici željela pokazati načitanost, baratalo se širem krugu nepoznatim terminima, tada kao da su se svi natjecali kako pisati što nerazumljivije i da čitatelj kaže “eee, to je nešto sigurno jako umno kad ja ne razumijem”. Možda baš zbog toga danas pokušavam pisati što razumljivije i jasnije.Prije toga, u svibnju 1980., objavljena su mi četiri prijevoda pjesama s poljskog Tadeusza Różewicza i tri teksta (a što su ti tek bili nadobudni!) u časopisu studenata Komparativne književnosti, gdje sam bio gotovo član redakcije pa sam i na naslovnici s članovima redakcije. Objavili su mi interpretaciju romana Alberta Moravije “Ja i on” naslovljenu “Od seksualnosti do sublimacije”, mudrovao sam o tematskim i inim vezama Shakespearea, Ionesca, Becketta i starih mitova pod naslovom “’Žalopojka’ i sada”, prikaz knjige Pavla Ugrinova “Zadat život”.Kada to danas čitam, pitam se: Tko je to apisao?