Red je prisjetiti se da je na današnji dan, kada čitate ove retke, Sabor proglasio hrvatski jezik službenim i od tada se u Hrvatskom saboru više ne govori latinskim. Naime, Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškom zasjedanju Hrvatskog sabora, 23. listopada 1847., održao je, zapisali su suvremenici, vatreni govor nakon kojega je Sabor proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskog jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskom saboru i u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća.Sada kada smo se izborili za hrvatski jezik, vratimo se u sadašnjost, u kojoj se puca na zgradu prekoputa Sabora na Markovu trgu. Događaj je krajnje uznemirujući, no mogao bih se složiti s tezom da se onaj tko se bavi javnim poslovima, ako se boji što je na nišanu svakakvih osoba, pa i onih s automatskom puškom, kakvu je uvijek uza se naslonjenu imao Osama bin Laden, tim poslovima ne bi trebao baviti.Vesna Škare-Ožbolt ovih se dana prisjetila kako je 90-ih, dok je radila na mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja u hrvatski politički i pravni sustav, svašta doživljavala, pa i da su joj uperili pištolj u čelo, ali nije mislila da zbog toga ne treba više odlaziti u tada poludivlje Podunavlje. Sjećam se događaja kada su kod mosta preko Bobotskog kanala, na ulazu u Vukovar od Bršadina, nedaleko od krčme “Kod Brke”, ispred kojega je dugo, dok ga šef misije UNTAES-a Jean Paul Klein nije maknuo, stajao drveni kip Draže Mihailovića, lokalni i uvezeni srpski nasilnici zaustavili njezin automobil i prijetili joj.Bilo je to nesigurno vrijeme i svima su vjerojatno u sjećanju ostali prizori iz vremena prije završetka mirne reintegracije ispred vukovarskog hotela Dunav za skupa HDZ-a, kada su Srbi kamenjem i koječim drugim gađali autobus i one koji su iz autobusa izlazili. Među metama je bila i dr. Vesna Bosanac, koju je, onakvu nježnu i krhku, jedna “hrabra” Vukovarka gurala i u glavu joj bacila jaje ili rajčicu. Ništa se bolje u to vrijeme nije provela ni američka državna tajnica Madeleine Albright, koju su vukovarski Srbi gađali jajima uz uzvike “kurva”, “kučka” (što je potanko opisala u svojim memoarima), a automobil kamenjem. Nije lako baviti se politikom...I u novinarstvu je slično – ako se misliš tim poslom baviti, moraš računati da se nekome nećeš svidjeti, netko će ti prijetiti, netko te (htjeti) udariti, ali to neće biti razlog za odustajanje. Ne treba ništa uzimati k srcu i shvaćati osobno – netko ne voli novinara u tebi, a ne tebe kao osobu. Početkom rata, negdje u ljeto, valjda kad bi mirkovački vođe ujutro pročitali naše novine, kao što smo mi rado čitali njihove, nazivali bi me i prijetili govoreći “kad te uhvatimo, prebit ćemo ti kičmu i baciti u Bosut”. I drugi su novinari doživljavali slične prijetnje pa smo se požalili šefovima policije, koji su došli iz Zagreba na ovaj vrući teren. Obećali su da će policijske ophodnje više pozornosti obratiti na naše kuće, a tako je i bilo – često sam nedaleko od kuće viđao policijski automobil, a jednom i razgovarao s njima i otkrio da me čuva bivši učenik kojemu sam predavao hrvatski prije nego što sam se odao novinarstvu. “Ništa se vi ne brinite, mi smo tu”, rekli su i meni je zaista od tada bilo puno lakše iako nisam mislio da su oni pobunjenici u Mirkovcima baš toliko hrabri da bi došli u centar Vinkovaca, oteli me, slomili mi kralježnicu i bacili u Bosut.Jedan Vukovarac, za Domovinskog rata, a i poslije, važna osoba u sigurnosnom sustavu, zaprijetio mi je da ću, kako je rekao, iskušati njegov kućni arsenal oružja jer sam u jednom tekstu, na temelju informacije iz pouzdanog izvora, izrazio sumnju u istinitost njegovih navoda da ga je netko pokušao ubiti u njegovu vukovarskom domu. Informator, policajac inače, savjetovao mi je neka prijetnju prijavim policiji. Sutradan me nazvao taj Vukovarac i ispričao se: “Nisam tako mislio.” Naime, policija prijetnju provjerava tako što posjeti onoga tko prijeti kako bi se uvjerila da su mu namjere ozbiljne, a u ovom su slučaju bile, jer je imao oružja kod kuće kojim bi mogao ostvariti prijetnju, pa su mu savjetovali neka mi se ispriča i slučaj je završen.