Datum objave: 10. siječnja, 2020.
Evo, dobili smo i petog predsjednika države nakon što smo po sedmi put, ako
sam dobro pobrojao, izašli birati predsjednika u 30-godišnjoj povijesti nove
hrvatske države. Uz ovih pet predsjednika (ne računajući ono kratko vrijeme kada
je Tuđman umro, a predsjednik Sabora, do izbora, obavljao dužnost prvog čovjeka
države), preživio sam još dva predsjednika, druga Tita i Stipu Mesića... Da,
Stipe mi je bio predsjednik čak tri puta - jednom kratko u bivšoj državi upravo
u mjesecima kada se definitivo raspadala i dva puta u Hrvatskoj. Ima li
državnika na svijetu koji se može pohvaliti da je bio predsjednik u dvije
države, kao naš Stipe? Ja takvog ne znam, barem među ozbiljnijim
državama.
Pošten tajkun
Tita sam kao klinac više puta
vidio u Vinkovcima kada bi nas učenike izvodili na ulicu uz trasu njegova
prolaska i, majkemi, barem jednom je upravo meni mahnuo s prozora blindiranog
Mercedesa. Jednom sam kao osnovac, uoči putovanja s ocem u Beograd kod
roditeljevih prijatelja, cijelu noć probdio u bunilu i nedoumici - ako sretnem
na ulici druga Tita, moram li ga pozdraviti? Bilo bi logično pozdraviti ga jer
svi ga poznajemo, a s druge strane on ne poznaje mene pa mi je bilo glupo
pozdraviti nekog tko ne zna za mene. Zamišljao sam da ću ga sresti kako pješice
ide na posao – na glavi šešir, u dugom mantilu sa stegnutim girtlom i aktovkom
ispod miške.
Franji Tuđmanu sam, poglavito zbog posla, bio često u blizini
(ali se ne sjećam da smo se ikada rukovali ili razgovarali), posebice u vrijeme
predizborne kampanje i kada bi dolazio u Vinkovce, a jedan moj prijatelj bio mu
je vozač i tjelesni čuvar pa mi je u povjerenju pričao o događajima za koje je
znao samo uzak krug oko njega, a nisu bili, pretpostavljam, sigurnosno
pogibeljni.
Stipe Mesić je, mislim, jedini predsjednik u mome životu s kojim
sam se rukovao. Bilo je to u vrijeme njegova prvog mandata, na Antinom stanu kod
Ivankova, gdje su se, nije bila tajna, okupljali oni iz lijevog političkog
spektra. Bilo je to manje društvo i ne sjećam se kako i zašto sam tamo dospio
jer su nam rekli kako nema izjava za novinare, ali se sjećam da je zbijao šale s
Todorićem tražeći "Todorićevu Jamnicu jer to je jedan jako pošten tajkun". Ostao
mi je u sjećanju Mesićev blagi stisak ruke i mekani dlan, a za one s takvim
rukama moj bi pokojni punac rekao "taj teže od kašike nije podigao". On je
ujedno bio moj zadnji predsjednik koji je bio stariji od mene – ostali su bili
mlađi i to, neki, ne tako malo.
Oni mlađi
U tom nizu mlađih prvi je bio Ivo
Josipović, mlađi od mene dvije godine, kojega sam zbog posla vidio uživo tek
nekoliko puta – na Ovčari na nekoj godišnjici i u Babinoj Gredi na priredbi
Konji bijelci. To je običaj u našem kraju – tko je na vlasti u nekoj općini ili
gradu, u goste poziva "svoje" pa je zato Josipović gost u Babinoj Gredi gdje je
SDP na vlasti. Na mene je ostavio prilično blijed dojam, otprilike onako kako ga
većina hrvatskih državljana doživljava – u Slavoniji se za takve kaže "nit‘
smrdi, nit‘ miriši".
Kolinda Grabar Kitarović, mlađa od mene 13 godina,
dolazila je u Vinkovce i kada je bila tek kandidat za predsjedničku dužnost.
Naime, uoči Jeseni, tadašnji dugovječni gradonačelnik najavio je kako neće, zbog
kampanje, pozvati predsjednika Josipovića na svečanost otvaranja Vinkovačkih
jeseni iako je uvijek predsjednik glavni pokrovitelj, pa je i Franjo Tuđman bio
jednom ili dva puta, a za Mesića se ne sjećam osim možda kada je u najistočnijoj
županiji na vlasti bila lijeva koalicija. No novinari su se jako iznenadili kada
se uoči otvaranja pojavila kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović, izrekla
kritike na tadašnjeg premijera, današnjeg predsjednika Milanovića vezano uz
imigrantsku krizu te na kraju obećala "dolazim nagodinu, ali kao predsjednica".
I tako je i bilo... Njezin dolazak nije omela predizborna kampanja, a za
Josipovića je to bila prepreka.
Zorana Milanovića tek ćemo biti u prilici
iskušati, u sljedećih pet godina, i neka nam On, ako želi, pomogne...