Prvog radnog dana 2019. dolazi dobra vijest za Vinkovčane – Općinski sud Vinkovci vraća se u grad kojemu pripada i gdje je stolovao više od 160 godine sve do 2014., kada SDP-ova vlast donosi odluku o racionalzaciji poslovanja pravosuđa i premještanju Oćinskog suda Vinkovci u Vukovar pa na zgradu vinkovačkog suda dolazi ploča s natpisom "Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima". To je posebno rasrdilo Vinkovčane koji su taj čin shvaćali kao uvredu i poniženje jer sjetimo se tadašnjih političkih prilika i odnosa snaga - SDP na vlasti u državi, SDP na vlasti u Vukovaru, pa je tadašnji gradonačelnik Mladen Karlić s neskrivenom dozom cinizma primijetio kako će "možda htjeti i Vinkovačke jeseni preseliti u grad u kojemu je na vlasti SDP". Vinkovčani su se osjećali poniženima jer sud nerazumnom odlukom premještaju iz grada u kojemu je, znanstveno je dokazano, kontinuitet života duži od 8000 godina, a nisu uvaženi ni razumni argumenti kako Vinkovci pokrivaju 120.000 stanovnika, 19 općina, tri grada i tri granična prijelaza, a Vukovar samo jednu trećinu prostora županije. Nije uvažena ni zdravorazumska logika vidljiva svakom tko baci pogled na zemljopisnu kartu da su Vinkovci nekako u središtu najistočnije županije pa je podjednak put onome iz Soljana i Vrbanje, onima iz Prkovaca i Mikanovaca kao i onima iz vukovarskog kraja, Negoslavaca ili Svinjarevaca. Vukovarska lokacija suda povoljna je samo Vukovarcima i Iločanima te mještanima još nekoliko sela oko Vukovara.

Euforija oko premještanja suda slična je onoj iz ‘90-ih kada je Županijska skupština na incijativu HDZ-a odlučila da sjedište županije bude Vukovar kao nagrada za žrtvu koju su podnijeli taj grad i njegovi stanovnici u Domovinskom ratu. I to nije bila baš jako pametna ideja jer se uskoro pokazalo kako Vukovar nema kapaciteta, ni prostornih ni kadrovskih, za sve ono što zahtijeva županijsko sjedište, pa je primjerice Policijska uprava i dalje u Vinkovcima jer je smještena u zgradu građenu upravo za tu namjenu, malo prije rata, i prevladao je razum kako nije pametno takvu jednu sigurnosnu instituciju staviti na puškomet eventualnim napadačima. Neki su odjeli i dalje u Vinkovcima, poput onoga za poljoprivredu ili školstvo, jer u Vukovaru nema adekvatnog prostora. Već 2003. na inicijativu prebjega iz HDZ-a, istih onih koji su bili najglasniji da županijsko sjedište bude u gradu heroju, predloženo je premještanje županijskog sjedišta u Vinkovce. No političkom odlukom takva razmišljanja su prekinuta i danas su svi pomireni, barem do doglednog vremena, sa stanjem kakvo jest.
Ali, evo, drugog dana ove godine postavljena je "prava" ploča, na kojoj piše što je odvajkada pisalo: "Općinski sud Vinkovci.

Reljković

Nekako ovih dana, točnije 6. siječnja, obilježavamo 287 godina od rođenja Matije Antuna Reljkovića (negdje pišu Relković i oko toga se još spore dokoni istraživači slavonske starine), hrvatskog prosvjetitelja u ta davna i mračna vremena, autora didaktičkog spjeva "Satir iliti divji čovik", gdje podučava kroz priču tadašnje Slavonce kako živjeti i "opisuje nemarnost ljudi i njihovu izgubljenost prema mjestu u kojem žive". Reklo bi se, bio je prvi ekolog i zaštitar prirode. Pokopan je na vinkovačkom groblju, vinkovačka gimnazija nosi njegovo ime, a i ulica u središtu grada gdje je do prije deset ili nešto više godina bila i kuća u kojoj je radio i proveo zadnje godine života nosi Reljkovićevo ime. Kažem "bila" jer je nerazumnom odlukom tadašnjih gradskih vlasti ova kuća, na kojoj je bila i ploča postavljena prije 100 i više godina kako bi svjedočila da je u njoj živio veliki hrvatski pisac, jednostavno prodana, a novi vlasnik, lokalni tajkun, jednostavno ju je srušio i namjeravao tu izgraditi ruglo s lokalima u prizemlju i stanovima na nekoliko katova. Neki pametni ljudi srećom su uspjeli sačuvati ploču i ona je pohranjena negdje na sigurnom. Reagirali su novinari i raspisali se o nemaru Grada prema svojim velikanima pa se, čini se, lokalni tajkun fest uplašio i odustao od gradnje i tu je danas ograđeni prazni prostor koji svjedoči o jednom velikanu i sitnim dušama koje nisu nikada za njega čule iti marile...