Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Prosinački događaji važniji od Milakovića
Datum objave: 21. prosinca, 2018.
Iako bi bilo najlogičnije, ali ne i najrazboritije, napisati nešto o glupim izjavama vukovarskog dogradonačelnika iz redova srpske manjinske zajednice Srđana Milakovića koje zvuče kao da mu diktiraju pokojni, a i danas živući nositelji velikosrpske politike što zauzimaju prve državne dužnosti u današnjoj Srbiji, nećemo o tome. Ne zato što ne vidim opasnost u uvredljivim izjavama glasnogovornika velikosrpske, prije 23 godine poražene, politike ili što mislim da u Milakovićevoj mržnji nema sistema pa nije vrijedan pozornosti, već zato što je uzalud gluhom svirati i pjevati, slijepom pokazivati akvarele ili od nijemoga očekivati istančanu dikciju. Milaković provocira i očekuje da mu netko odgovori kako bi nastavio novim “istinama” educiranim u Beogradu i ne bi bilo sretnijeg čovjeka od njega da ga nakon svih izjava o Oluji i Hrvatima neka budala, poput njega, udari po nosu, kao što je najavio na sjednici Gradskog vijeća Vukovara.
Prva samoposluga
Neću dakle gubiti vrijeme na izgubljene slučajeve poput Milakovića već podsjetiti na neke događaje u povijesti vezane uz sredinu prosinca. Recimo, 18. prosinca 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo, 19. prosinca 1957. umro književnik, prevoditelj, polonist, urednik brojnih izdanja, rođenjem Iločanin, Julije Benešić, 20. prosinca 1281. se prvi put spominje ime grada Rijeke, a 1917. u Zagrebu je osnovan Medicinski fakultet. U Zagrebu je 16. prosinca 1866. otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću, a do toga ne bi došlo, kako tvrdi vinkovački povjesničar mr. Zlatko Virc, da nije bilo bana Josipa Šokčevića, prvog i jedinog bana rođenog u Vinkovcima.Vjerujem da malo tko zna gdje je i kada otvorena prva samoposluga u Hrvatskoj. Nije ni u Zagrebu, ni Rijeci ili Splitu, još manje u Osijeku, pa ni u Varaždinu, ali je blizu Varaždina, u gradiću Ivancu, i to 17. prosinca 1956., 25 godina nakon što je u Americi otvorena prva trgovina u kojoj si sam birao robu i na izlazu na blagajni platio što si izabrao i stavio u košaru. Bilo je to prvo samoposluživanje ne samo u Hrvatskoj i bivšoj zajedničkoj državi već i u jugoistočnoj i istočnoj Europi. Ipak, tadašnja država, pa i Hrvatska u njoj, prednjačili su u mnogome među državama socijalističkog uređenja, na čemu su nam mnogi zavidjeli, gotovo kao što mi sada zavidimo nekim zemljama bivšeg proruskog istočnog bloka...Dobro pamtim otvaranje prve samoposluge u Vinkovcima. Bilo je to negdje početkom 60-ih u prizemlju onog nesretnog nebodera na korzu gdje je danas kineska trgovina. U desnom prostoru bila je samoposluga, a u lijevom knjižara gdje je radio čovjek prezimena Taner, kao mlad bavio se boksom, mislim u nekoj od lakih kategorija, češljao se na razdjeljak i kada bi pisao račun, pramen kose bi mu pao na čelo, a dok je posluživao u plavom radnom mantilu, cigaretu bi odložio na rub drvene tezge sa staklenom pločom ispod koje su bile olovke, šiljila, bojice, gumice, šestari, drveni trokuti i kutomjeri.
Prvi vinkovački lift
Na otvaranju prve vinkovačke samoposluge bila je, sjećam se kao danas, velika gužva jer su svi htjeli vidjeti i osjetiti kako je to birati s polica što želiš i stavljati u metalnu košaru pa su neki pomišljali kako se tu lako može nešto i ukrasti, ali bi ubrzo bili otkriveni i osramoćeni. U zgradi u čijem je prizemlju bila prva samoposluga bio je i prvi lift u Vinkovcima pa je bilo uobičajeno prije ili poslije kupovine provozati se bar jednom do gore i nazad iako zgrada nije visoka, 4 ili 5 katova ima, ali strši u okolišu zgrada sagrađenih u neobaroknom, klasicističkom ili secesijskom stilu. Ima ih koji predlažu njezino rušenje ili barem “maskiranje” fasade, ali nijedna se vlast nije željela uhvatiti u koštac s tim. Nakon samoposluživanja, ovdje će biti trgovina sportskom opremom sve do 80-ih, kada se seli u prizemlje zgrade poznate kao Lasta, u Dalmatinčevoj, i tu se moglo kupiti i lovačko oružje, a šef odjela oružja bio je čovjek iz Ostrova.Druga vinkovačka samoposluga bila je na početku Nazorove u prizemlju stambene zgrade, gdje je osjetno veći prostor, i tu smo kupovali do sredine 90-ih, kada je zatvorena iz nepoznatih razloga. Kratko je vrijeme tu bila trgovina Boso, a sada je napuštena i prazna i svaki put kada prođem sjetim se važnog dijela moga života.