Nedavno sretoh zapovjednika vinkovačke Javne vatrogasne postrojbe, dakle profesionalne vatrogasne postrojbe, Antu Jelića i požali mi se kako žude za mladim ljudima koji bi se odlučili za zanimanje vatrogasac, ali nitko im se ne javlja, pa već imaju problema s pomlađivanjem kadra. Vatrogastvo je specifična djelatnost, objašnjava mi prvi vinkovački vatrogasac, pa tu godine igraju važnu ulogu, i vatrogasac, unatoč iskustvu, kada uđe u ozbiljnije godine, kao i svi ljudi uostalom, manje je okretan, brže se umara, smanjene su mu psihofizičke sposobnosti. Kaže mi kako, kada ugleda mladića ispod 30 godina, pa još ako je visok i mišićav, osjeti neodoljivu potrebu prići mu i upitati ga zanima li ga posao vatrogasca, a nekada mu i priđe i iz kratkog razgovora zaključi ima li momak smisla i volje za vatrogastvo. Objasnio mi je kako vatrogasac može biti samo onaj tko ima “ovdje”, pokazujući na glavu, i “ovdje”, pokazujući na srce.

Iznenadilo me da u županiji, gdje je krajem kolovoza registrirano više od 10.000 nezaposlenih, i u gradu Vinkovcima (doduše, tu su i mjesta oko Vinkovaca), gdje je nezaposlenih 3453 i gdje se bilježi blagi porast u odnosu prema srpnju, poslodavci kubure sa zapošljavanjem novih radnika. Zapitao sam se zar nitko od onih tisuća mladih koji odlaze tražiti posao u Irsku ili Njemačku nije kadar biti vatrogasac u Vinkovcima. Negdje sam pročitao da je prosječna plaća profesionalnog vatrogasca između šest i sedam tisuća kuna, uz to imaju beneficirani radni staž, plaća se posebno rad u smjenama i vikendima. Dakle, radni uvjeti sasvim solidni za naše prilike.

Težak je posao vatrogasaca, u što smo se mogli uvjeriti i ovog ljeta gledajući snimke s požarišta u Dalmaciji i gasitelje kako se neumorno bore s vatrenom stihijom, a potom se odmaraju ležeći ili spavajući na betonu u hladovini koju čini vatrogasni kamion-cisterna. Koliko puta smo gledali, bar na televiziji, kako vatrogasci onim velikim šmrkovima prilaze što bliže vatri i gase je izlažući se opasnosti da im grede padnu na glavu, ili kako iznose ugrožene s požarišta. U Americi ih nakon napada na Trgovački centar u New Yorku 11. rujna 2001. nazivaju istinskim herojima, a među njima je i Hrvat Antony Jović.

Imam nekoliko prijatelja i znanaca pripadnika vinkovačke profesionalne brigade, a neki od njih volontiraju i u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, i s poštovanjem ih pozdravljam i ponosan sam što ih poznajem i kada mi otpozdrave. Naime, mislim da vatrogasac ne može biti netko tko nije dobar čovjek.

Siguran sam da nitko od njih nije pristupio vatrogascima zbog novca, nego zbog velike želje da pomognu onima kojima je pomoć potrebna. To se pokazalo i u požarima, i u poplavama, kada se nestašni mačak popne na drvo ili krov kuće pa neće dolje, ali i u prometnim nesrećama, gdje su uz Hitnu pomoć, Državno odvjetništvo i policiju, redovito i vatrogasci. Oni su tu da onim velikim škarama izrežu olupinu vozila i izvuku unesrećene i oni su ti koji će obaviti onaj najneugodniji posao - iz smrskanog automobila izvući poginule.

Sjećam se prometne nesreće što se prije pet-šest godina dogodila na izlazu iz Vinkovaca prema Županji, kada je terenac podletio pod teretnjak natovaren šećernom repom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Od siline udarca vozač i suputnica bili su doslovce presječeni napola, a gornji su dijelovi tijela do neprepoznatljivosti bili pomiješani s motorom teretnjaka. Bilo je sunčano subotnje prijepodne i nedaleko od mjesta sudara novinari su čekali kraj očevida i izjave, a s nama su bili i vatrogasci. I oni su čekali da ih pozovu kako bi na kraju izvadili tijela i ono što je ostalo od tijela u motoru teretnjaka. Gledao sam vatrogasce, među njima i dvojicu koju poznajem odavna, a na njihovim licima nije se dala iščitati nervoza i da će za desetak minuta obaviti posao koji netko ne bi mogao obaviti ni za puno više od šest ili sedam tisuća kuna mjesečno, pa makar im radni staž bio beneficiran. Oni to ne rade zbog novca ili beneficija, nego zato što su jednostavno dobri ljudi i kažu: “A tko će drugi!?”