Svuda oko mene velika spremanja ili pospremanja, sve zahuktalo, o tome se uglavnom priča, nježne forange plešu u dvorištima, netko primijeti – kako fino mire, je l' to kornel, miris oceana, ili… Krajnje je vrijeme da i sama počnem, no dileme me još sputavaju u nakanama, pronalazim se u nekom tonjenju inventurne raspoložbe, osobne. Samu sebe popisujem i otpisujem, ažurno, dan po dan, kao pravi član komisije za inventurne popise i otpise. Istina, malo kasnim, prošla pokladna veljača, završni računi svega i svačega uredno su predani na vrijeme, ove godine to nisam morala, oslobođena od honorara svakovrsnih, mislim i zarađenih, no to je sve za moje dobro, neću da mi novac kvari ljude. Ostaje ono zgodno u popisima – kalo, rastur, kvar i lom, reče lijeno dravski som i nastavi njonjati u dravskom dnovitom pijesku. I sada je, s proljećem, pravo vrijeme velikog spremanja u najširem smislu tog pojma, luftanje svih prostora, pozivanje friškog zraka za osvježenja svakojaka. Promišljam kako je nekad bilo teško frau Katipezl, tako je umilno zvaše, kada se odlučila na veliko spremanje svog dvorišnog stana u Županijskoj. Za početak valjalo je oprati 48 okana, vanjskih i unutrašnjih, s jedne i druge strane, sve bi to još nekako išlo, samo da nema tih oberlihtni. Da bi se do njih doseglo, penjala se na lojtrice, puno puta po lojtrici gor i dol, oberlihtne je najteže prati, čak i kristalom. Uvod u te kućanske poteze bilo joj je nadahnuće žutih sunašca maslačaka u travi i gugutu one iste, prošlogodišnje grlice u račvastom dijelu prastare loze, što suzi na suhim reznicama grana, blizu prvih nježnih pupova, pa se i kaže – to loza plače. Prozori se sada prvi glancaju, netko još uvijek s novinskim papirom, tvrdeći da je to najpouzdaniji način najčišćeg sjaja i svevidnog pogleda – kroz prozor. Moja susjeda viče u šali mojoj maci Cicki da će joj rep iščupati, jer joj grebe i prlja po gornjim prozorima. Valjda se zabuni u prednoćnim lutanjima, profula prozor, a susjeda tek što je izglancala prozore. Ja svoje još nisam. Ali zato me uvijek razveseli razgovor s mojom pedikerkom Štefanijom, čavrljamo tako o nekadašnjim, esekerskim načinima pranja i čišćenja, ona me podsjeti na „rastezanje šlinganih i štirkanih šlifera i plahti prije peglanja“. To sam i ja davno radila u dvorištu s majkom. Onako – svaka na svom kraju nategne plahtu po kutovima. Onda se dijagonalno rastežu kutovi, plahta se savija napola, radnja ponavlja. Sve mora biti dobro usklađeno. Onda svaka sa svoje strane naciguje rub plahte, tako da se ruke spoje, šakama se brzo promiče rub tkanine i naglo se raširi u punu širinu. Opet natezanje dijagonalno, slaganje plahte, stavljanje u pletenu korpu s vešom, priprema za peglanje. Tako da sve bude cakonpak.