Nikome to ne želim reći, ali trenutno mi je cijelo biće pokrenuto u traženje sretnih minuta, bar to, sretne sate ili dane već bi bilo nepristojno tražiti. Gdje god da krenem, pogledam, prolistam cajtunge ili periodiku, a i književno blago, nailazim na finu vibru i naputke o konzumaciji tih trenutaka sreće i zadovoljstva, a ako mi i ne ide baš odmah od ruke, tu su blagotvorne jestvine, bogate serotoninom, imaju razorni utjecaj na slobodne radikale. Valja samo gricnuti pločicu čokolade, po mogućnosti onu gorču, sa 70, 80 posto kakaoa, ili čak sasvim gorku, rafinirano obogaćenu čili papričicom. I to će mi ziher sasvim ublažiti nemirnu razdražljivost, posredujući mojem smirivanju i uspavljivanju, to su znanstvene teze, nakon mnogobrojnih opita. A to je već sasvim dobar uvod za lov sretnih minuta. Posebno mi je drago što su se takve moje misli ovih dana nevjerojatno uklopile u radosnu esekersku vibru, prisutnu već polako pred proljetni dolazak, a posebno naglašenu u prilici snimanja videospota za „Happy“, svjetski hit Pharrella Williamsa. Na glavnom osječkom trgu dogodilo se ovih dana snimanje najmasovnije scene osječkog videospota, mnogi su hrvatski gradovi to već snimili. Uz taktove pjesme „Happy“ plesalo je više stotina šareno, veselo odjevenih Osječana, najviše mladih, članova plesnih klubova i pjevačkih društava, breakdanceri, hiphoperi, mladi „Breze“, ali i pripadnici finih, starijih generacija. Potaknuti glazbom i plesnim pokretima lako su i brzo ušli u sretne trenutke, pulsirajuće pozitivnom energijom i radosti, melemom u ovim našim, pomalo hudim vremenima. I poslije snimanja kadrova, čak i s visine vatrogasnog krana, ta se atmosfera šmajhlala s gradskim središtem, na Korzu je i dalje strujala zgodna muzika za ples, malo umjerenija, nasmijana lica muvajućih šetača i prolaznika… Ljubazne prodavačice u „Borovu“, uz Školsku knjigu, svima se obraćaju, savjetuju, pitaju mušterije kakvu obuću trebaju. Jednom gospodinu, dosta je dugo isprobavao razne tenisice, pa odabrao baš one, kojih, po njegovom broju, baš nije bilo na policama, uslužno elektronski provjeravaju gdje ih ima u gradu, „pođite u Donji grad u našu prodavaonicu, tamo imaju baš takve i vaš broj…“ Glazba na Korzu i dalje glasno navire iz zvučnika, uvod u veselo ožujsko predvečerje. Sjetih se filmskih i TV dokumentarnih prizora - žene u Brazilu, primjerice, Riju, zamamno hodaju u sambinom ritmu, mašu košarama i cekerima ritmično ulazeći u dućane, isto tako i izlaze, samba im kola krvotočjem, tako su po cijele dane flegma, u sretnim satima, a sve u ritmu muzike za ples. Skoro da sam počela hodati u plesnom ritmu, došlo mi to nekako kod našeg HNK. Ali ipak nisam…