Datum objave: 10. ožujka, 2014.
Srela sam Seku, dugo se ne vidjesmo, riječ-dvije o nama, poznanicima, reče mi
da čuva za mene kitnkes, a ja baš odlučila navratiti do nje ovih dana, ionako
moram u njen firtl, dogovorismo se.
Dugo nisam grickala kitnkes, zapravo zadnji je i bio Sekin, ona sjajno
priprema taj „sir od dunja“, ili gunja, i jedna i druga voćna riječ rabila se u
mojoj familiji, gunje – više. Najbolji kitnkes pravila je moja teta, Ivana
Lorbach, uzorna radnica, udarnica, u starom osječkom Kanditu, pedesete
prošlovijeke, stavljajući ga u modle - patkice, zeca, mega orahove ljuske, mede…
Imao je fin, sladak, nijansu limunkasti okus i šmekajuću oporost gunje, zrele,
tek ubrane, iz simplice, ili s ormara. Da soba lijepo miri. Nekad je u taj tvrdi
pekmez stavljala orahove police, pričajući događaj iz djetinjstva. Kada je
mutika napravila kitnkes i tajno ga dekovala u tamni kutak špajza, nije dala
djeci da ga odmah jedu. Mali je Mijo uporno svaki dan molio malkice kitnkesa, a
mutika je spremno odgovarala: „Dobit ćeš kad padne snijeg!“ Te je davne zime
snijeg poranio, sve je zabijelio jedno jutro. Mijo ustao prije mutike, skačući i
dernjajući se radosno po kući: „Hoću kitnkes, hoću kitnkes!“ Majka je sneno
promrmljala: „Već sam ti sto puta rekla, dobit ćeš kad padne snijeg!“
Seka mi je približila kutiju s nekoliko formi kitnkesa, neka biram što mi se
najviše sviđa. Izabrala sam komad, ne zato što je bio najveći, nego što je bio
izliven u modli ribe, s ljuskicama i okom, prava slatka, kitnkesna riba. Još je
nisam probala, čekam za to posebne trenutke, djeca će uskoro doći…
Tri dana poslije posjeta Seki nađoh se u Tvrđi, na Sajmu antikviteta, zna se,
prva subota u mjesecu, opći prvoožujski muving, nema šta nema, mirišu svježe
pečene lepinjice, sreću se i pozdravljaju mnoga radosna lica. Gužve oko nakita,
jedna frajla stavlja desetak prstenova na prst, oduševljeno ih zagleda, druga se
omata zgužvanim, urolanim, nacigovanim, nabubrenim crvenim šalom, odlaže ga,
uzima zeleni. Na podnoj, kamenoj podlozi, uz simpa drvene gljive, crvena klobuka
raznih veličina, masovno ih kupuju i nosaju uokolo, ugledah metalne modle za
kitnkes. Puno oblika. I riba! Baš onakva, Sekina. Saginjem se, uzimam ribu, s
metalnom omčicom za objesiti na zid. E, baš mi takva modla treba, pošto je, sto
kuna, kaže prodavač nekako lijeno i konačno. Spustila sam modlu za kitnkes,
preskupo mi, odmah se uvjerih da je to samo imitacija bakra, i nekako prelagana
modla. Ali sam za siću kupila i ponijela drvenu gljivu za moje dvorištance,
crvena klobuka s bijelim tufnama. A jedna se prodavačica glasno čudila: „Ne znam
šta je tim ljudima, svi k'o sumanuti kupuju te gljive!“