Svašta se može prigovoriti Hrvatskim laburistima, pa i to da je njihov prijedlog da se zastupnicima i ostalim državnim dužnosnicima plaće smanje za 21 posto čista demagogija. Odnosno, bacanje prašine u oči narodu. Da, može se i tako reći, jer Laburisti znaju da narod, odnosno onaj dio naroda koji s mukom spaja kraj s krajem ili kojemu se čine uzalud bačene sve godine uložene o obrazovanje i usavršavanje, voli čuti prijedlog da se političarima nešto sreže. I zato to i predlažu. Međutim, to što je laburistički prijedlog demagogija ne znači da zastupnici koji su ga tom riječju, dakle demagogijom, opisali imaju na to pravo. Nemaju. Sad baš nimalo!

Imali bi da je Plan 21, koji je pobjednička koalicija ponudila biračima, ostvaren u ijednom elementu koji osigurava perspektivu i ulijeva nadu u bolju budućnost. Ali, nije. Kukuriku koalicija iznevjerila je građane i nakon dvije godine mandata zamara ih dopuštanjem da u javnom miljeu prevladavaju ideološke, umjesto razvojnih tema. U sjeni rasprava o ustavnoj definiciji braka ili ćiriličnim pločama u Vukovaru svakodnevno raste broj nezaposlenih, propadaju tvrtke, ugovaraju se predstečajne nagodbe kojima će neki veliki vjerovnici utjerati dio svojih dugova, ali će mnogi mali propasti, jer za njih u predstečajnim projektima neće biti mjesta ni razumijevanja. Dok, dakle, zastupnici iz redova Kukuriku koalicije prigovaraju da su Laburisti demagozi s kojima se oni ne mogu nositi, činjenica je da su se u protekle dvije godine društvo i osobni životi golemog broja ljudi urušili. U tom kontekstu, dok svakodnevno gledamo kako se po hrvatskim gradovima povećava broj prosjaka, dok ljudi, koji su nekad živjeli normalno, u večernjim satima obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim bocama, bezobrazno je reći da je prijedlog umanjenja dužnosničkih plaća za 21 posto demagogija. Dakle, svima se može uzeti, svatko može izgubiti, nitko nema nikakvih jamstava da će sutra imati posao, stan, hranu, dostojanstvo..., samo državni dužnosnici ostaju netaknuti. Zašto bi se njima išta uzimalo, pa makar bila riječ i o simbolici od dvjestotinjak kuna mjesečno, pitaju se ogorčeno, istodobno raspravljajući u Hrvatskom saboru o tome kako zaposlenima u javnim službama treba srezati materijalna prava kako se državni proračun ne bi urušio. Kojeg li apsurda! Zaposlenih u javnim službama ima puno više nego zastupnika, pa je po logici velikih brojeva svako rezanje u tom području blagotvorno za proračun. Rezanje plaća ili nekih povlastica koje pripadaju zastupnicima državne financije ne može spasiti, i to je istina. No, prihvaćanjem takvog prijedloga u ovom teškom, recesijskom vremenu spasili bi obraz svoje profesije. Pokazali bi da imaju osjećaj za teškoće koje muče građane. Pokazali bi da nisu sebični, ali, nažalost, to njima nije važno. Politička je kasta, ma koliko bila nekvalitetna i nedorasla rješavanju problema, jednostavno naviknuta na to da joj pripada sve što ide uz zastupnički status, kao da su se s time rodili. Njima je normalno da imaju ne samo lijepu plaću nego i plaćen stan, režije, naknadu za odvojeni život, da im se iz proračuna kupuju novine, plaćaju telefonski računi, javni prijevoz, korištenje vlastitog automobila... Poslovica kaže da se čovjek lako navikne na dobro, pa to sasvim sigurno vrijedi i za saborske zastupnike i ostale državne dužnosnike. Računaju valjda da ta sjekira u medu ionako neće ostati vječno, pa im valja što bolje iskoristiti to vrijeme koje im je narod podario. Da, ideja o rezanju zastupničkih plaća sigurno ima demagoških nijansi, ali izbjegavanje te ideje s objašnjenjem da je riječ o demagogiji beskrupulozno je izbjegavanje narodnih predstavnika da se solidariziraju s narodom.