Šefovi jugoslavenskih obavještajnih službi, Josip Perković i Zdravko Mustač, s prvim su danom nove godine uhićeni. U tome nema iznenađenja. Toliko se taj čin najavljivao da bi iznenađenje bilo da je bilo drugačije. U Njemačkoj su optuženi za sudjelovanje u političkoj egzekuciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a sljedeće će dane provesti u čekanju odluke o izručenju. Što će biti s njima, ubrzo će biti poznato.

Ono što njihovo uhićenje čini zanimljivim jest pitanje kako je to Hrvatska uspjela postati država koja šefove vlastitih obavještajnih službi (a to su dijelom bile i ondašnje, dakle jugoslavenske, kao i današnje, u čijem su ustrojavanju Perković i Mustač sudjelovali), izručuje drugoj državi.

Kako je Hrvatska uspjela postati takva rijetkost na političkoj karti svijeta? Kako je moguće da čini nešto što ni jedna država koja drži do sebe učinila ne bi? I kako je moguće da javnost strastveno navija za to da Perković i Mustač budu izručeni Njemačkoj, kao da je nesvjesna delikatnosti uloga koje su ta dvojica imala u hrvatskoj prošlosti? Uhićenje i vjerojatno izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu govore da je ideja o Hrvatskoj kao samostalnoj, demokratskoj i snažnoj državi izdana. Jer, da nije izdana, hrvatsko bi pravosuđe imalo snage i sposobnosti samo zaključivati i takve, istinski teške slučajeve. Da nije izdana, hrvatski bi građani znali da je moguće u vlastitoj zemlji očekivati pravdu. Da nije izdana, ne bi se potomci žrtava političkih egzekutora okretali od vlastita pravosuđa prema sucima u zemlji koja s hrvatskim putem prema državnoj vlastitosti nema ništa. Ne bi od tuđih sudaca očekivali da donesu povijesnu pravdu u odnosu prema komunističkim zločinima. Slučaj Perković kompromitirao je državnu vlast, koja je po svaku cijenu htjela izigrati njemački zahtjev, a istodobno nije učinila bogznašto, osim što je stvarno puno pričala o ustavnim promjenama kojima će uvesti nezastarijevanje za političke zločine, kako bi se slučaj Đurekovićeva ubojstva razriješio pred domaćim pravosuđem. S druge strane, i što je mogla, kad je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, odavno odbacio kaznene prijave s argumentom da nema dokaza o umiješanosti Perkovića u spomenuto ubojstvo. Danas, međutim, taj isti Mladen Bajić šalje policiju da na temelju europskog uhidbenog naloga privede Perkovića (i Mustača), te traži od suda da ih izruči Njemačkoj. Iz svega se vidi, dakle, da je Hrvatska zemlja svekolikih deficita. Financijski smo u banani, stalno na rubu bankrota, toliko smoždeni da nas Vlada na telefonskoj sjednici zadužuje za još četiri milijarde kuna. No, da je riječ samo o financijskom deficitu, mogli bismo reći da nema problema. Međutim, u Hrvatskoj je prisutan deficit u demokraciji, pravosuđu i moralu. U Hrvatskoj glavni državni odvjetnik može glumiti u istoj predstavi danas jednu, a sutra drugu ulogu. Danas će odbaciti optužbe, a sutra će tražiti deportaciju u njemačku sudnicu. I logično je, na koncu, da građani ne vjeruju u takav sustav. Ne vjeruju jer to i nije sustav. Hrvatska je ideološki podijeljeno društvo, a slučaj Perković (i Mustač) samo je još jednom upozorio na dubinu podjele. U zemlji u kojoj se svakodnevno traže i pronalaze ustaški elementi, a s razine političke vlasti na komunističke se zločine gleda kao na nešto s čime se ne treba posebno zamarati, logično je da mira među suprotstavljenim stranama nema. Priželjkivanje da se slučaj Perković razmontira u Njemačkoj, jer u Hrvatskoj za to nikad nije bilo političke volje, dokaz je da se Hrvatska u političkom i pravosudnom smislu nije razvila i da je u očima dobrog dijela vlastitog naroda periferna i nevažna država.