Kad se pobune liječnici jer ih, kažu, država podcjenjuje računajući im prekovremeni radni sat u kojemu će mnogi od njih spasiti nečiji život, nekih 80 kuna, neoliberali će pitati što ti mitolovci hoće? Kad se pobune učitelji, jer im je ministar poručio da će im prosinačke naknade za prijevoz isplatiti u siječnju, a prosinac neka si prijevoz sami isfinanciraju, mnogi će reći dosta više tog sisanja državne sise, u kojoj mlijeka više nema? Potuže li se sutra policajci ili vatrogasci, također će jedan dio javnog mnijenja zaključiti da neka se svi lijepo gone u “materinu”, jer njima bar plaće stižu na vrijeme.

Jedini koji ne kukaju, a također natežu državno vime, državni su službenici, koje Vladini reformistički udari uvijek nekako zaobiđu. Državna uprava je kao teflon. Za nju se reforme ne lijepe. Ili, kao gumeni zid, bolni se rezovi o njega odbijaju. A upravo državna uprava trebala bi biti prva na udaru. U njoj je previše ljudi, prečesto je kočnica čak i provedbi zakona, prespora je u svemu u čemu bi trebala biti efikasna, skrojena je po političkoj logici, pa u njoj jedni uz druge sjede crveni, plavi, žuti, narančasti, zeleni... Vladajuće se garniture mijenjaju, a uprava buja, jer svatko dovodi svoje, ali naslijeđenih se ostataka ne može riješiti.

Nije problem što su na proračunu liječnici, učitelji, policajci, vatrogasci... Njihov posao ispunjava svrhu. Nema liječnika koji će okrenuti leđa umirućem. Nema učitelja koji neće dijete naučiti pisati. Nema policajca koji neće pokušati pronaći ubojicu, ni vatrogasca koji će pobjeći od požara. Da, to je skupo, ali to je i temelj kakve-takve sigurnosti da će svatko dobiti zdravstvenu skrb, obrazovanje, zaštitu i pomoć u nevolji. Zamislimo Hrvatsku bez toga. Privatni bi zaštitari štitili one koji imaju novac, pa bili i ubojice. Privatni bi vatrogasci jurili gasiti požare onima koji tu intervenciju mogu platiti. Privatni bi liječnici liječili bogate, a siromašnima bi u hodu dobacili neki stari andol... Tako bi izgledala Hrvatska, odnosno svijet, u kojemu države ne bi imale sustav utemeljen na solidarnosti i poreznom novcu, nego isključivo na profitu. Dakle, nije problem u tome što su rečene službe na proračunu. Problem je prekomjeran broj ljudi u državnoj upravi, koji svoje radno mjesto doživljavaju kao hladovinu u kojoj će dočekati mirovinu. Zanimljivo je zašto vlast njih ne dira i zašto joj se čini lakše ili primjerenije krenuti od učitelja, liječnika ili medicinskih sestara, a ne, primjerice, od činovnika. Oportunizam? Strah? To znaju samo oni koji odlučuju. Javnost može samo nagađati zašto reformi nema, zašto država i društvo stoje na mrtvoj točki, zašto gospodarstvo i dalje tone. Dok su birali Kukuriku koaliciju kao moralnu alternativu HDZ-ovu lopovluku, birači vjerojatno nisu razmišljali o njihovoj sposobnosti da riješe gospodarsku krizu. Ili su po nekoj inerciji mislili da od HDZ-a ionako nitko ne može biti lošiji. Moralni je kredit u međuvremenu potrošen, a ostala je samo nesposobnost. I ta nesposobnost gura Milanovićevu vladu da se obračunava s onima za koje misli da su najslabija karika, zato što vjeruju da osiromašeno društvo neće imati razumijevanja za liječnike i prosvjetare, jer njihova je egzistencija ipak osigurana. No, nije im palo na pamet, da bi za početak krasan reformistički potez, koji bi svatko primio s odobravanjem, bilo otkazivanje usluga svima koje su doveli u svoje ministarske, saborske i premijerske kabinete, po logici “sa mnom su došli, sa mnom će i otići”. Možda će otići, to ćemo tek provjeriti. Ali ste im omogućili da četiri godine i oni sisaju tu isušenu sisu, platili ste ih više nego učitelje, a služe jedino vama.