Krajem veljače, dr. sc. Enes Kulenović, redoviti profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, sudjelovao je na panel raspravi "Izbori i govor mržnje" koji je organizirala Kuća ljudskih prava Zagreb. S tim u vezi, u odnosu na neka druga, prošla vremena, živimo li danas u dobu pojačane političke agresije, zapravo agresivnosti na svim razinama društva - pitali smo prof. Kulenovića?

Pitanje se čini posebno zanimljvim ako situaciju motrimo između ostalog i kroz politički kontekst u okvirima aktualne superizborne godine u kojoj komunikacijske agresivnosti ne manjka u svim oblicima...?

- Ako govorimo o verbalnoj agresiji u političkom prostoru korisno je razlikovati govor mržnje od drugih oblika uvredljivog govora. Govor mržnje nije svaki javni iskaz netrpeljivosti, već isključivo govor koji je usmjeren protiv pojedinaca ili grupa na temelju određenih askriptivnih karakteristika poput spola, etniciteta ili rase. Primjerice, međusobna vrijeđanja predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, koliko god neugodna za slušanje, ne predstavljaju govor mržnje.

Grafiti na predizbornim plakatima SDSS-a "Srbe na vrbe" i "Zakolji srpsku djecu. Ubi Srbina" jesu govor mržnje. Takav govor, za razliku od drugih oblika agresivnog i uvredljivog govora, treba zakonski kažnjavati. No, smatram da bi se zakonsko sankcioniranje govora mržnje trebalo ograničiti samo na slučajeve gdje postoji izravno pozivanje na nasilje ili diskriminaciju. To ne znači da su drugi oblici agresivne i uvredljive retorike poželjni u demokratskom društvu, ali oni iziskuju drugačije odgovore: od javne osude do sankcioniranja onih koji se služe takvog retorikom na izborima od strane birača. Očekivano, u političkim zajednicama u kojima postoje duboke ideološke i interesne podijele - poput SAD-a ili Hrvatske danas - razina agresivne retorike će biti veća. Nažalost, u kontekstu političke polarizacije izborna uspješnost onih koji se služe takvom retorikom je također veća.



Možemo li zaključiti kako problem agresije općenito nije od danas ili od jučer, da je on duboko ukorijenjen u društvu/društvima, u ljudskoj prirodi, pojednostavljeno rečeno? Drugim riječima, što sve utječe na eskalaciju neprihvatljivog ponašanja u različitim područjima ljudske djelatnosti uključujući i uvijek aktualan politički kontekst? Suvremena politička teorija, pretpostavljam, ima o tome što reći...?

- Vaše pitanje jedno je od središnjih pitanja političke teorije: kako ljudska bića mogu međusobno surađivati bez da predstavljaju stalnu prijetnju jedni drugima? Jedna struja mišljenja koja ima svoje korijene u političkoj misli Sv. Augustina i svoje zagovornike u Machiavelliju i Hobbesu, gleda na ljudsku prirodu negativno. Ljudi su po prirodi sebična i agresivna bića, te nam zbog toga treba državna vlast kako bi nas spriječila u tome da pobijemo jedni druge. Druga struja mišljenja koju nalazimo kod Rousseau, u anarhističkoj misli, kod Marxa, ali i kod suvremenih autora poput Rutgera Bregmana, smatra da su ljudi po prirodi dobronamjerni i spremni za suradnju s drugima, a opresivne političke, ekonomske i društvene institucije su te koje nas okreću jedne protiv drugih. Treću, moguće najpesimističniju struju, nalazimo kod Nietzschea, Freuda, te u tekstovima francuskog filozofa Michela Foucaulta, prema kojoj ljudska bića uistinu imaju veliki destruktivni potencijal, ali svako institucionalno rješenje kojim bi se taj potencijal trebao ograniči neizbježno je opresivno. Naše razumijevanje, kao i mogući odgovor na gore postavljeno pitanje u velikoj mjeri će ovisiti o tome koju od ovih triju struja mišljenja smatramo najuvjerljivijom.

Koliki je, posebno danas, u digitalnom i globalno umreženom 21. stoljeću, utjecaj medija na agresivno ponašanje aktera političke scene? Koliko su opravdana upozorenja da ovodobno društvo spektakla u kakvom svi živimo poprima nove razine, te da su pritom društvene mreže danas najplodniji teren za eskalaciju agresivnosti, mržnje, uvreda, prozivanja i kad se radi o politici i političarima... U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, jesu li danas politički manipulatori glavne zvijezde i kad je agresivno ponašanje u pitanju?

- Utjecajni njemački filozof Jürgen Habermas u svojoj knjizi "Nova promjena strukture javnosti i deliberativna politika", koja je nedavno prevedena i na hrvatski, pita se kakav je utjecaj novih digitalnih medija na razvoj demokracije. Odgovor koji nudi je zanimljiv: upravo oni aspekti tih novih medija za koje se, inicijalno, smatralo da će osnažiti demokratske procese - veća uključenost običnih građana u političke rasprave, te slobodna razmjena političkih ideja - pokazali su se opasni po demokraciju. Kod tradicionalnih medija poput novina, radija ili televizije, uvijek postoji određeni filter uredničke i novinarske profesije, dok su digitalni forumi i društvene mreže u puno većoj mjeri, kako upozorava Habermas, sadržajno neregulirani. No, ti gatekeeperi u tradicionalnim medijima mogu biti i brana ulasku određenih tema i glasova u javne diskusije. Stoga su novi mediji trebali biti demokratičniji time što bi omogućili građanima da se izravnije uključe u političke diskusije.

Nažalost, ta veća inkluzija građana u formiranje javnoga mijenja ima i mračnu stranu koja je vidljiva u porastu govora mržnje i drugih oblika diskriminatornog i netolerantnog govora, lažnih vijesti i dezinformacija, kao i agresivnog komuniciranja. Tome sigurno pridonosi i anonimnost na društvenim mrežama koja mnogima omogućuje da izgovore stvari koje nikada ne bi izgovorili lice u lice. Druga optimistična pretpostavka vezana uz digitalne medije je da oni pružaju veću razinu slobodne razmjene mišljenja u kojoj će, barem u okviru stabilnih demokracija, uvijek na koncu dana pobijediti one ideju koje su racionalnije, znanstveno utemeljene i pravednije. Ta pretpostavka, koja je uvijek bila jedna od stupova liberalnog inzistiranja na važnosti slobode govora u javnome prostoru, sada je s razvojem novih medija ozbiljno dovedena u pitanje. Pokazalo se da slobodna razmjena mišljenja na tzv. tržištu ideja često može dovesti do širenja znanstveno neutemeljenih stavova, opasnih teorija zavjere i netrpeljivosti.



Gledajući širi kontekst, može li se agresivni pristup, uključujući i aktualnu izbornu kampanju, na kraju u određenoj mjeri pokazati probitačnim...?

- Politički akteri koji se koriste teorijama zavjere, te se ne libe širiti netrpeljivost ili vrijeđati svoje političke protivnike, kritičare i neistomišljenike, time, naravno, štete razvoju demokratske kulture u zajednici. No, njihovo ponašanje, iako etički problematično, često je politički racionalno. Naime, ako putem agresivne retorike mogu dobiti potporu dovoljnog dijela biračkog tijela, politička logika nalaže da se nastave oslanjati upravo na takvu retoriku. Uspješnost takve strategije ne može se oslanjati samo na one birače koji imaju autoritarne i anti-demokratske tendencije, već u velikoj mjeri ovisi o razini frustriranosti koje značajan dio birača osjeća prema umjerenijim političarima za koje smatraju da maskom pristojnosti i uljudnosti prikrivaju svoju nesposobnost i/ili korumpiranost.

Suprotno tome, agresivni tonovi, prozivanja i vrijeđanja percipiraju se kao iskaz iskrenosti i autentičnosti. Vjerojatno prvi političar koji je u naše vrijeme bio uspješan u primjeni takvoga modela agresivne populističke retorike bio je Silvio Berlusconi, a nakon njega dolaze Trump u SAD-u, Bolsonaro u Brazilu i Milei u Argentini. Sličan model je prigrlio i naš predsjednik Milanović, ali koliko će se pokazati uspješnim, saznati ćemo uskoro. (D.J.)